Poetska priča o današnjem svijetu i o čovjeku

Dunja Detoni-Dujmić radila je kao urednica u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, potom u Školskoj knjizi, doktorirala 1977, autorica je mnogih esejističkih knjiga, znanstvenih radova, leksikografskih natuknica. Dobitnica je brojnih nagrada. Posebno treba izdvojiti njezinu knjigu Ljepša strana književnosti (1998), a riječ je o prvoj povijesti hrvatskog ženskog pisma od 1800. do 1945.

Dunja Detoni-Dujmić autorica je više pjesničkih knjiga, a za Tihu invaziju (2010) dobila je nagradu Tin Ujević (2011). U obrazloženju nagrade stajalo je da se zbirka odlikuje poetičkom domišljatošću, vrhunskom zanatskom vještinom i brojnim stilskim figurama, neizravnim značenjem, ali raskošnim leksikom. Treba istaknuti i kako upravo u toj knjizi autorica otvara temu odnosa prirode, čovjeka i tehnologiziranog svijeta, koji gubi sve oblike humanosti.

Izd. DHK, Zagreb, 2018.

O istoj temi autorica još dublje progovara u novoj pjesničkoj knjizi, Svjetski dan samoće. Knjiga se sastoji od tri ciklusa pjesama u prozi: Krist, čovjek koji hoda, ONAON, Selfie s tišinom. Prvi ciklus, Krist koji hoda, posvećen je Albertu Giacomettiju. U pjesmama u prozi iz tog dijela autorica je nadahnuta biblijskom temom Isusa Krista, koji postaje metafora za propitivanje smisla u suvremenom svijetu. U pjesmi Počinje vrijeme govori upravo o početku novoga doba. Krist sam sebe označava: „ime mi je čovjek koji hoda“. No pjesnikinja jasno naznačuje i opreku temeljnu za razumijevanje raskoraka njega i onog što ga okružuje: „viđenje mu je bilo jače od svijeta“. Nerazmjer njegove spoznaje i tog svijeta, koji je „lako zapaljiv“, jest potka na kojoj gradi poetsku priču o svijetu u kojem se gube sve koordinate.

Zanimljivo je da autorica postmodernistički jukstaponira slike iz Biblije i slike suvremenoga svijeta, pa su pjesme u prozi kao nizovi metafora, slike meteorskih bljeskova grada, ali odmah pored su i dijelovi filozofskih disputa, umeci pisani na čakavskom ili kajkavskom govoru (koji pridonose mekoći poetskog tkiva), metatekstualni dijelovi (referiranje na djela iz hrvatske književnosti). I čini se da su te pjesme i nastale kao dio vizije, da su napisane u dahu, sinestetički, bez otkrivanja tragova kauzaliteta, nadrealističkom tehnikom. Krist je onaj koji hoda, promatra ljude, navodi ih na mišljenje, „no ljudi nikog ne slušaju, ne raduju se mučeništvu. Najradije bi uzeli brdo na kojem sjedi i oteglili ga u neizglačanu pozadinu“. Zato se i grad pretvara u oklop, svijet se „zaratio“.

Pogubljena gomila

Pjesnikinja dojmljivo i s empatijom govori o ljudima, kao o pogubljenoj gomili koja se boji krize, koja glavinja, ne sluša božju riječ, već se prepušta idolima spilje. Slika obješenoga Krista oko vrata metafora je za banalizaciju vjere, metonimija zamišljene utjehe koju donosi predmet, koji zapravo nema ništa s onim što figura Krista predstavlja. Krist je infinitiv iz prapovijesti, sazdan od praha i smirne: Krist je osjetio strah, poput čovjeka, osjetio je ljubav, poželio odbaciti sama sebe. On nije vlasnik, nije prirodna sila. On nije ni filmski junak, već onaj koji promišlja o začetku i budućnosti svijeta, zna da onaj tko ne ustraje neće biti spašen. I ako dođu lažni proroci, tko će znati razliku, odijeliti istinu od laži. Znanje se može pobrkati, a ni on nije nositelj Znanja kao koherentnog sustava. Nema onog koji posjeduje istinu, onog tko može odrediti pravila u poremećenu svijetu blistava uspjeha i surogata (o tome govori pjesma Pravednikova svadba). I svrha dolaska Kristova posve se gubi, njegova čudotvornost prestaje biti vidljiva u svijetu u kojem se ne razlikuje laž od istine. Smrt Boga: „...rekoh sebi – pogiboh, a tebe bože zabolilo i ti si umra, uskoro ću i ja...“ Krist je hodanjem „pregledao svijet“ i vidio kako ljudski rod ne živi po časti. Nije slučajno da taj ciklus pjesama završava grotesknom slikom koja kao da je preuzeta iz mirakula: stari Jezuš koji hoda, Kristuš bez satnije. Hod se završava vrtnjom u neprobojnom krugu, Njegova riječ ne dopire do učenika: „Zatim ga ostave neka drugima objavi sama sebe i potom nestane“ (pjesma U pojati je tama, a zašto da je tama).

Idući ciklus, ONAON, posvećen je Anki Žagar. U njemu pjesnikinja kreće u istraživanje „unutarnjeg tijela“, samoće, istražuje oblike nestalnog jastva koje se mijenja, izmiče, pa se ponovo traga za prapočecima zemlje, svijeta, za poetskom filogenezom jer pjesnikinja se bavi čovjekom kroz povijest, ali i metafizikom: istraživanjem njegove biti (odnos čovjeka i boga: sličnost je u tome da „mi smo se izmislili sami“). Samoća, središnja figura ove knjige, jest umjetnica, „gibljivija od svakog gibanja“. Samoća je namijenjena onoj / onima koja / koji čekaju. I Krist je rođen „na svjetski dan samoće“. Ovaj ciklus jest o tom persuazivnom odnosu njega i nje, prvih ljudi, o ljubavi i pismu. Posebno bih izdvojila i simbol jabuke u denotativnom i konotativnom smislu, jer jabuka je i spoznaja, ali i dio tijela (jabučica), pjesnikinja se igra riječima, baca riječi-jabuke i nije slučajno da je spomenuta Anka Žagar, zbog te ludičnosti, stvaranja novog jezika, raspršenosti metaforizirajućeg govora, zbog elemenata nadrealizma te zbog polja žudnje za drugim, ali i tjeskobe pred svijetom. Sve su to i oznake pjesništva Dunje Detoni-Dujmić. Svijet postaje pričin, on, ona i nevidljiv gospodar, unutarnje sumnje i traganja, preoblačenja, razgovori s vjetrom, naznake ljubavi i sjedinjenja. No treba istaknuti: samo naznake, jer nakon te pastoralne igre, prizora s pučinskih otoka, nastaje rasap: rastvaraju se šavovi (pjesma XI) i nestaje „doba nevinosti“. Pjesnikinja samo može ustvrditi „to nije ljubav nego anatomija“. I odjednom šarenilo slika pretvara se u prizore samoće, smrti, sjena, ludila, i nastaje svijest o nedovršenosti svijeta: „no vremena nisu dovršena, nisam ni ja, moja duša čeka, rastjelovljuje se već sedmicu dana, i ja čekam da me upije magličasta vibra, njezin me fićuk već zove, u prahu ću biti savršenija“ (XI).

Selfie s tišinom

U posljednjem ciklusu, Selfie s tišinom, tišina postaje osnovni topos. Tišina je ono što „promatra izdaleka i prelijeva se iz sebe u sebe“ (pjesma Bicikliranje). Postoji polutišina, tišina (rezervirana za svemir, premda se navodi sumnja u njegovo postojanje, razne tišine koje žive svaka na svoj način, tisućljetna tišina. No niz pjesama posvećen je i zatišju, a to je riječ koja je „nastala davno kad još nije bilo riječi“ (Tišina 2). Tišina je suprotnost općoj kakofoniji, žamoru vijesti i besmislenih zvukova. Zanimljivo je da se u tom ciklusu spominje i ulica koja je rudnik samoće, ali i kao mjesto na koje je lako stupiti, mjesto za hod, za uspon k nebu... U pjesmi Hod 2 ističe se i posve razvidna sumnja koja dominira čitavom zbirkom: nesigurnost u vlastitu perspektivu, zapitanost postoji li Svemir, središte, kakvo je vrijeme svijeta, zatim nesigurnost u iznošenju tvrdnji, o tome kakvi tragovi ostaju iza nas i pitanje jesmo li uopće subjekti vlastitih života. I čini se kao da zapisi nastaju na granici logike i svijeta, sve teže ih je razumjeti, jer i sakralni svijet postaje birokratiziran, zaštitari nas čuvaju od Boga i od nas samih. Ništa nije jednostruko kodirano. Grad se pretvara u prašumu, miješaju se biofilne slike s toposima iz svijeta tehnike, nastaje začudan niz slika, u koje autorica nenametljivo upleće stihove Matoša, Slamniga...

U posljednjoj pjesmi u knjizi, Mise en abyme, jasno se govori o mnoštvu jastava koje čine to jedno ja. Autorica poručuje da nema jedinstvenog identiteta koji sve te silnice povezuje u cjelinu, već supostoji „tisuću sitnih postojanja“, i to pred tamom. Lirsko ja govori i o nemogućnosti iskupljenja duše, a ono nije moguće jer se ne znaju ni granice tog ja. Što je zapravo to ja, ako razmislimo o autoričinom stihu: „sva mi moja ja priskaču u pomoć dok se naginjem nad ambisom“? Čvrsti identitet udaljen je od svih tih bivših i sadašnjih ja, nema mira, ni utjehe, a zrcalo koje se spominje kao metafora samo još više pridonosi usložnjavanju jastava, prividnom umnožavanju, koje nema ništa s bitkom, onim što jesmo. Baš zbog te raspadnutosti i dolazi do misli o umiranju. I nije slučajno da se ta pjesma nalazi na kraju knjige.

Svjetski dan samoće duboka je i snažna poetska priča o svijetu i o čovjeku danas, koja se čita u dahu, pa kao da ulazimo u vrtlog slika i promatramo svijet od početka vremena pa do sama kraja, kada i sam pojam čovjek postaje zastarjela kategorija, kako je pisao Günther Anders.