Pečuh – grad bez granica

Pečuh je grad podno planine Meček, a zbog blage klime njegovi se stanovnici znaju našaliti da imaju submediteransku klimu. Nalazi se u Baranjskoj županiji, u južnom dijelu Mađarske, pedesetak kilometara od hrvatske granice. Poznat pod nazivom Quinque Ecclesiae (pet crkava), jedan je od najstarijih gradova u Mađarskoj. O tome svjedoče arheološki nalazi ranokršćanske nekropole Cella Septichora, rimskog grada Sopiane. Ovaj kompleks na popisu je UNESCO-ove svjetske kulturne baštine od 2010, iste godine kada je Pečuh izabran i za europsku prijestolnicu kulture pod sloganom „Grad bez granica“. Neposredno iznad ranokršćanske nekropole nalazi se i pečuška katedrala posvećena sv. Petru i Pavlu, prepoznatljiva po neoromaničkom izgledu i četiri tornja.

Bogato multikulturno nasljeđe Pečuh duguje i hrvatskoj zajednici. Hrvati su u Pečuhu jedna od najbolje organiziranih hrvatskih zajednica izvan domovine i autohtona nacionalna manjina.

Doktorandi hrvatske kulture s voditeljem studija Stipom Boticom pred spomenikom Zrinskome u Sigetu

Kao studente poslijediplomskog doktorskog studija Hrvatske kulture Sveučilišta u Zagrebu, pod vodstvom voditelja studija Stipe Botice, u Pečuhu nas je dočekala kolegica, organizatorica putovanja i znanstvena suradnica Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj Lilla Trubics sa svojim kolegama Silvestrom Balityjem i Magdalenom Drinozi. Odmah po dolasku uputili smo se na Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Pečuhu, ujedno i jedini samostalni odsjek kroatistike izvan Hrvatske. Tamo su nam dobrodošlicu poželjeli generalna konzulica Republike Hrvatske u Pečuhu Vesna Halunga te ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj i voditelj Odsjeka za kroatistiku Stjepan Blažetin, koji je održao i uvodno predavanje.

Procjene govore kako u Mađarskoj živi oko pedeset tisuća Hrvata. Brojke je teško precizno odrediti jer na pitanje o nacionalnoj pripadnosti u Mađarskoj nije obvezno odgovarati. Prema popisu stanovništva Pečuh broji dvije tisuće Hrvata, a vjeruje se da ih ima i mnogo više. Ovdje su smještene sve važne institucije Hrvata u Mađarskoj. Osim Znanstvenog zavoda i Odsjeka kroatistike u Pečuhu se nalaze hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija, kazalište te mnogobrojne kulturne udruge. No unatoč tome, ističe Blažetin, vlada depopulacijski trend te je sve manje onih koji hrvatski jezik smatraju materinskim.

U pratnji uvaženih domaćina posjetili smo Hrvatski klub Augusta Šenoe, koji se nalazi u starom djelu grada, gdje sjedište imaju mnoge kulturno-umjetničke udruge i organizacije, a služi i kao prostor za održavanje raznih kulturnih, umjetničkih i znanstvenih događanja. Ovdje nas je dočekala Branka Pavić Blažetin, glavna urednica medijskog centra Croatica, koja nam je dala uvid u izdavačku djelatnost centra. Naime, između ostalog Croatica izdaje i tjednik Hrvatski glasnik. Po obilasku novouređenog Pečuškog hrvatskog kazališta, ulicom Király uputili smo se prema središnjem gradskom trgu Istvána Széchenyija, kojim dominira džamija Gazi Kasima-paše i podsjeća na davna vremena osmanske okupacije. Džamija je u 17. stoljeću posvećena za crkvu. Nastavili smo do novouređenog prostora Hrvatskog doma, gdje su na atraktivnoj lokaciji u samu središtu grada smješteni ured Hrvatske državne samouprave i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj te svojim domaćinima poželjeli sreću u budućem radu.

Idućeg dana uputili smo se prema Zsolnayevoj kulturnoj četvrti, odnosno bivšem kompleksu tvornice keramike, a kasnije i porculana obitelji Zsolnay, koja je svojedobno pridonijela industrijskom razvoju grada i zapošljavala više od sedamsto radnika. Zsolnayeva ostavština vidljiva je na svakom kutku grada, a mnogi predmeti oslikani rukom članova obitelji izloženi su u muzeju Zsolnay i Kulturnoj četvrti. Uz predivan pogled s Tekije (mađarski: Tettye) na cijeli grad oprostili smo se s Pečuhom i nastavili prema Sigetu, poznatom po Sigetskoj bitci i junačkoj pogibiji hrvatskoga bana Nikole Šubića Zrinskog i smrti sultana Sulejmana 1. Ovdje smo razgledali Sigetsku utvrdu i Muzej Sigetske bitke. Nije nam promaknuo ni kip Nikole Šubića Zrinskog na konju, ili kako ga Mađari zovu Zrínyi Miklósa, mađarskog umjetnika Joszefa Somogya, koji ukočenom pojavom i neproporcionalnim dijelovima tijela nimalo ne laska liku i dijelu velikana ni umjetnikovu navodnom ekspresionističkom stilu oblikovanja. Monumentalni spomenici dviju povijesnih ličnosti koji se nalaze u Spomen-parku mađarsko-turskog prijateljstva zasigurno su popravili dojam. Srca punih zahvalnosti svojim domaćinima, vratili smo se u Zagreb.