Oduševili izvrsnošću

Kako zvuči jedan od najstarijih svjetskih orkestara, zagrebačka je publika imala priliku čuti u nedjelju, 15. travnja, kada je u ciklusu Lisinski subotom nastupila Bergenska filharmonija. Pod ravnanjem svoga šefa dirigenta Edwarda Gardnera koncert je započela uvertirom-fantazijom Romeo i Julija  Petra Iljiča Čajkovskog. Iako su pritom gudači pokazali visoku razinu usklađenosti, kod puhačke sekcije orkestra bilo je sitnih ritamskih nepreciznosti u polaganim odsjecima, što se ipak nije očekivalo kada je riječ o orkestru tako zavidne reputacije. No valja pritom pohvaliti intonacijsku sigurnost, kao i muzikalan ton puhača, koji je sve više oduševljavao kako je večer odmicala.

Violinistica Viktoria Mullova (u sredini) i dirigent Edward Gardner (desno)
Snimio Tugomir Hrabrić

U nastavku Bergenskoj filharmoniji pridružila se cijenjena ruska violinistica Viktoria Mullova, koja svira na vlastitoj Stradivarijevoj violini Jules Falk iz 1723. Njezina interpretacija solističke dionice Koncerta u d-molu Jeana Sibeliusa bila je tehnički savršena i umjetnički pomno osmišljena. Pokazala je da djelo izvrsno poznaje (na pozornicama ga je dosad odsvirala nekoliko stotina puta!), ali i da posjeduje interpretativnu zrelost. Oduševila je publiku energijom i lakoćom kojom je postizala preciznost svakoga tona. Vješto se poigravala mikroodstupanjima u tempu i ponešto naglijim prijelazima u dinamičkim registrima ostvarivši time volumen tona. Orkestar i dirigent skladno su joj korespondirali, pridonijevši uspjehu izvedbe. Iako svjetski priznata interpretkinja barokne glazbe (koju svira na crijevnim žicama), nakon kapitalnoga djela violinističke literature s početka 20. stoljeća, kao dodatak Viktoria Mullova odlučila je izvesti suvremenu skladbu svoga sina, jazz-glazbenika i skladatelja Mishe Mullova-Abbada, pokazavši da osim klasike jednako dobro vlada i drugim žanrovima.  

Bergenska filharmonija utemeljena 1765. nije samo jedan od najstarijih već i najboljih svjetskih orkestara, ako je suditi po zagrebačkom koncertu, posebno njegovu drugom dijelu. Povratak ruskoj glazbi, točnije Simfonijski plesovi Sergeja Rahmanjinova, poslužili su orkestru i dirigentu da pokažu sve svoje adute i oni su to iskoristili u potpunosti. Edward Gardner, engleski dirigent srednje generacije školovan na Kraljevskoj akademiji u Londonu, ostvario je izvrsnu komunikaciju sa svim sekcijama ansambla, pokazavši da dobro poznaje i iskorištava mogućnosti svakog od stotinjak članova ansambla, što zadivljuje, jer je na čelu orkestra samo tri godine. Ovim nastupom Bergenske filharmonije i Gardnera, kojim je započela njihova koncertna turneja trima državama, u svakom su pogledu dominirali gudači. Nevjerojatna homogenost i interpretativna sigurnost unutar pojedinih dionica, ali i cijelog korpusa, isticala se u brzim pasažama i nevjerojatnoj lakoći vođenja fraza te plemenitom tonu. Gardner je postigao zvukovni balans, u kojem su se isticali lijepi nastupi solo puhača. Odmjerenim slobodama u tempu, kao i smjelim promjenama u jačini zvuka, ostvareni su dinamičnost izvedbe i plesni ugođaj, koji su uz veliku muzikalnost oduševili.       

Cjelokupan dojam muziciranja Bergenske filharmonije na najvišoj razini podcrtan je dvama dodacima. Glazbom Brahmsa ostali smo u plesnom ritmu, dok su superiornost ljepote tona gudača pokazali polaganim stavkom iz suite Peer Gynt Edvarda Griega, koji je prije više od jednog stoljeća i sâm dvije godine bio umjetnički ravnatelj tog, danas jednog od najboljih svjetskih orkestara.