Odlazak filmskih velikana

 Nedavno preminuli scenaristi i redatelji Miloš Forman i Vittorio Taviani bili su filmaši koji su bitno obilježili, a u nekim segmentima i ključno formirali i definirali te podjednako bitno usmjerili sedmu umjetnost, Taviani europsku, a Forman i europsku i američku. Obojica autora kreirali su opsegom nevelike, no iznimno značajne i na generacije filmaša utjecajne redateljske opuse, Forman tijekom približno pola stoljeća, a Vittorio Taviani u nerazdvojnom paru s bratom Paolom i desetljeće dulje. Obojica su potpisala neka od najzanimljivijih i najdojmljivijih filmskih ostvarenja te kreirali likove, scene i filmske kadrove koji su se trajno utisnuli u sjećanja filmofila, kao i onih gledatelja koji u kino odlaze privučeni ponajprije nagradama te intrigantnim i provokativnim temama i pričama.

Miloš Forman – autor kultnog Leta iznad kukavičjeg gnijezda

I Miloš Forman i Vittorio Taviani počeli su djelovati u približno istom vremenu, potkraj 50-ih i početkom 60-ih prošlog stoljeća, obojica su se predstavila zapaženim i u ono vrijeme utjecajnim dokumentarcima, obojica su svoje najvažnije filmove realizirali do 90-ih prošlog stoljeća, a preminuli su u razmaku od svega dva dana. Forman je najvažnije filmove snimio tijekom dva desetljeća, od sredine 60-ih do sredine 80-ih, da bi biografskim dramama Narod protiv Larryja Flynta i Čovjek na Mjesecu u 90-ima gledatelje dijelom podsjetio na svoju veličinu i važnost. Vittorio Taviani je s bratom Paolom najuspjelije filmove realizirao također od približno sredine 60-ih do druge polovine 90-ih, a posljednji njihov uspjeli i kod nas distribuiran film bio je dokumentarno-igrani projekt Cezar mora umrijeti iz 2012.

Kritičnost prema režimu

Dok je Forman nakon odlaska u Ameriku na početku 70-ih tijekom sljedećeg desetljeća i pol nastavio nizati izvrsna ostvarenja po kojima ga široka publika i danas najviše prepoznaje i pamti te se prometnuo u jedinog istinski uspješna istočnoeuropskog filmaša u Hollywoodu, Paolo i Vittorio Taviani kompletan su zajednički opus realizirali u domovini Italiji. I Forman i braća Taviani tijekom čitavih su karijera ostali vjerni vlastitim tematskim, a najvećim dijelom i izvedbenim preferencijama i prosedeima, baš kao i socijalnim i političkim angažmanima, ljevičarskom i manje ili više anarhističkom usmjerenju, u manjoj ili većoj mjeri izraženoj sklonosti ironiji i grotesci, kritici društvenog licemjerja te humanizmu kao bitnom provodnom motivu u većini svojih ostvarenja, a svakako u onima najuspjelijima.

Kao dijete stasalo u protestantskoj obitelji, kojemu su roditelji prosvjetari stradali u Auschwitzu i Buchenwaldu, Miloš Forman je nakon skrivanja kod rođaka nakon Drugoga svjetskog rata dospio u sirotište, gdje je upoznao poslije žestoke antikomuniste, braću Mašin, te stekao prijatelja u Václavu Havelu. U takvoj okolini Forman je rano postao kritičan prema režimu, osobito njegovu dogmatizmu, kojemu je suprotstavljao životnu strast i neobuzdanost, a takve su ga ideje logično zbližile s Jiřijem Menzelom i Věrom Chytilovóm kao predstavnicima češkog novog vala, te s Ivanom Passerom s kojim će razviti blisku scenarističku suradnju. Među njegovim ranim dokumentarcima iz prve polovine 60-ih izdvajaju se dva iz 1964. smještena u glazbenički milje, Natječaj, koji prati audiciju za pjevačice, i Kad ne bi bilo glazbe, koji se odigrava na natjecanju limenih glazbi u češkoj provinciji.

Vittorio Taviani je s bratom Paolom najuspjelije filmove realizirao od 60-ih do 90-ih

Već u ovim filmovima, baš kao i u iste godine realiziranu kino-prvijencu, sjajnoj humornoj drami Crni Petar s buntovnim mladim trgovačkim pomoćnikom kao protagonistom, Forman iskazuje sklonost kritičkom tematiziranju intrigantnih socijalnih tema s blagim humornim i jasnim humanističkim odmakom. Time se odlično uklopio u kontekst češke filmske komedije, koju će dodatno istraživati u impresivnoj humornoj romantičnoj drami Ljubavi jedne plavuše, koja mu donosi i nominaciju za Oscara, te u također za Oscara nominiranoj humornoj drami Gori, moja gospođice. U Ljubavima jedne plavuše, u kojem su humor i romantika spretno isprepleteni s tjeskobnijim momentima, razvidni su Formanovi dokumentaristički počeci, a u satirično intoniranu Gori, moja gospođice, svom prvom filmu u boji s glumačkom postavom sastavljenom od naturščika, Forman na alegorijski način te s odmakom prema apsurdu i grotesci kroz sliku provincijskoga vatrogasnog društva progovara o nekompetentnosti korumpiranoga komunističkog sustava.

Zagovor individualizma
i humanizma

Nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. godine Forman emigrira u Ameriku, gdje će tri godine kasnije snimiti izvrsnu i prilično subverzivnu dramu Svlačenje, kojom je 26 godina prije srodne Ledene oluje Anga Leeja predočio tada aktualne zbunjenost, nesigurnost i malograđanštinu američke srednje klase suočene sa seksualnom revolucijom te neposlušnošću i buntovništvom djece. Film po kojem šira publika ponajviše prepoznaje i pamti Miloša Formana inteligentno je subverzivna, satirična tragikomedija Let iznad kukavičjeg gnijezda, adaptacija istoimenog romana Kena Keseyja i drame Dalea Wassermana. U filmu ovjenčanu s pet Oscara Forman je tadašnje ne samo američko društvo izjednačio s mentalnom institucijom u kojoj se opresijom guše bilo kakav individualizam i humanizam, u kojoj uprava odnosno establišment ljude prisiljavaju na potpuni konformizam sa sustavom, te u koju se sasvim izravno smještaju tadašnji protivnici rata u Vijetnamu.

Antiratnom angažmanu, neposredno protiv Vijetnamskog rata, posvećen je kultni mjuzikl Kosa. U njemu je do izražaja opet došla Formanova sklonost dokumentarizmu, baš kao i vješt izbor neprofesionalnih i manje poznatih glumaca, ali i spretno prepletanje drame i mjuzikla, dojmljivo rekonstruiranje ozračja i duha 60-ih te afinitet prema jasnom i angažiranom politiziranju. Nakon izvrsne, motivima rasizma i nasilja, ali i nostalgije posvećene drame Ragtime, Forman je režirao raskošno produciranu te s osam Oscara nagrađenu ekranizaciju nagradom Tony ovjenčane drame Amadeus Petera Schaffera. Snimajući u Pragu, Forman je kreirao fikcionaliziranu, zavodljivo estetiziranu, frojdijanskim motivima nakrcanu te samom stvaranju umjetničkog djela posvećenu priču o geniju trajno pa i kobno sputanu tuđim ambicijama i karijerizmom te društvenim konvencijama i licemjerjem.

Nastavljajući se baviti intrigantnim predlošcima i zanimljivim stvarnim osobama, Forman je godinu nakon Frearsovih Opasnih veza također vrlo uspješno, ali neizbježno i manje zapaženo, pod naslovom Valmont adaptirao roman Choderlosa de Laclosa i dramu Christophera Hamptona, da bi tijekom 90-ih snimio u svom stilu provokativnu i angažiranu biografsku dramu Narod protiv Larryja Flynta te solidnu humornu biografsku dramu Čovjek na Mjesecu. Do kraja života režirat će osrednju također biografsku dramu Goyini duhovi, opterećenu nerazmjerom pretjeranih idejnih ambicija i izvedbene površnosti, te ponovo u Češkoj kod nas nedistribuiran i slabo zapažen mjuzikl Dobre placená procházka. U današnjoj rekapitulaciji Formanova opusa može se zaključiti da je njegov modernistički češki segment kvalitetniji te u smislu relevantnosti i utjecaja superiorniji njegovu američkom segmentu.

Naturalizam i poetičnost

Braća Taviani svoj su prvi dokumentarac San Miniato, srpanj ´44 iz 1954. posvetili nacističkim zločinima u svom rodnom mjestu iz naslova, a realizirali su ga u scenarističkoj suradnji s Cesareom Zavattinijem i Valentinom Orsinijem. U suradnji s Jorisom Ivensom, ali i Albertom Moraviom i Tintom Brassom, šest su godina poslije snimili i dokumentarac Italija nije siromašna zemlja, a s Orsinijem će nastaviti surađivati i na sljedećim dokumentarcima te na igranom prvijencu, u Veneciji trima nagradama ovjenčanoj drami Čovjek za spaljivanje. Storija o borbi pojedinca i mafije bila je politički intonirana, a ljevičarsko političko usmjerenje sve će se intenzivnije oslikavati i u njihovim budućim filmovima, sve do izraženijega radikalizma u povijesnoj drami Sveti Mihovil je imao pijetla, da bi u žanrovski srodnu naslovu Allonsanfàn radikalizam poprimio obrise groteske.

Prijelomno i za potpisnika ovog teksta najdraže pa i najuspjelije ostvarenje braće Taviani jest žestokim naturalizmom impregnirana autobiografija talijanskog književnika Gavina Ledde naslova Ja sam Bog otac. Riječ je o naglašeno politiziranu, ali i grubo poetičnu ostvarenju impresivna socijalnog konteksta, filmu u kojem se s osloncem na neorealizam na maestralan način tematiziraju i destruktivni i pogubni patrijarhat te iz njega proizlazeći sukob senzibilnoga mladog pojedinca s autoritetom oličenim u despotskom i zatucanom ocu. Obilježja su filma i intrigantne psihologizacije likova s naglašavanjem njihove psihopatologije, svojevrsna talijanska inačica okrutnoga magičnog realizma te zvučna pozadina s korištenjem prirodnih zvukova, što dodatno pridonosi realističnosti i autentičnosti cjeline.

Većinu tih osobina garniranih suptilnom naturalističkom emotivnošću i nerijetko začudnom poetičnošću, tjeskobom i humanizmom, zadržat će i sljedeći filmovi braće Taviani, osobito najuspjeliji poput sjajnog Noć svetog Lovre i kakvoćom ravnopravnog Kaosa. Do kraja karijere braća Taviani okrenut će se i adaptacijama književnih djela, ponajviše Luigija Pirandella, ali i Tolstoja i Goethea, sve do njihova u Hrvatskoj posljednjega distribuirana filma, doku-drame Cezar mora umrijeti, u kojoj su se spretno poigrali Shakespeareovom tragedijom Julije Cezar.