Ne mogu bez dodira papira

Akademika Tonka Maroevića, svestranoga hrvatskog umjetnika i znanstvenika, pjesnika i prevoditelja, otočanina i Mediteranca, promicatelja hrvatske književne i likovne scene, ne treba posebno predstavljati. Povoda je za razgovor s akademikom Maroevićem bezbroj. Upravo je dobio Goranov vijenac i objavio knjigu prijevoda novijega katalonskog pjesništva Riječi za jedan lapidarij, sudjelovao na znanstveno-umjetničkom događanju u Visu posvećenu Ranku Marinkoviću i na Marulićevim danima u Splitu predavao o Petru Hektoroviću, a u Matici hrvatskoj predstavio knjigu Mirka Tomasovića. S Tonkom Maroevićem razgovorali smo u brodu, na otoku, na moru i na kopnu.

Poštovani akademiče Maroeviću, čestitam vam na Goranovu vijencu.
Što ta nagrada znači vama?

Zahvaljujem na čestitkama. Lagao bih kad bih kazao da sam ravnodušan na priznanje, pogotovo kad ono dolazi iz kruga samih pjesničkih stvaralaca i književnih teoretičara posebno zainteresiranih za pjesništvo. Osim toga riječ je o pripadnicima znatno mlađih generacija, formiranih na poetikama drukčijega usmjerenja, pa mi se još vrednijom čini mogućnost prepoznavanja. Nagradu primam i kao priliku da sam sebe nešto objektivnije vidim, iz vizure drugih, jer sam sebe teško mogu iznenaditi, začuditi, primiti kao novost ili svježinu, kao iskustveni dobitak, dok kao čitatelj drugih to često doživljavam.

Jeste li zadovoljni obrazloženjem nagrade? Kako biste sami odredili svoje pjesništvo?

Iznimno sam zadovoljan intonacijom i formulacijama Slavena Jurića, koji je znalački ocrtao putanju mojih zanimanja i traženja. Pomogao mi je čak da se bolje shvatim i prihvatim. U određivanju svoje pozicije mogao bih se odsad i na to obrazloženje pozivati. Činjenica jest da sam tokom desetljeća bio izložen raznim morfološkim mijenama, da sam osjećao iscrpljenje određenih oblika i modela, da sam razdoblja nezadovoljstva i krize iskoristio kako bih, možda dublje ili šire, krenuo na drugu stranu. U svakom slučaju bio sam svjestan da živim i pišem u vremenu velike zasićenosti nakupljene baštine i glasne nazočnosti radikalnih iskoraka, kao mogućega izlaza iz gustiša i zagušenosti tradicionalnoga poetskog izraza. Ne bih želio biti pretenciozan, ali držim kako su (neo)-
avangardizmi dobrodošli za povremeno (i privremeno) provjetravanje i preispitivanje polazišta, ali i da poezija živi u interakciji (i punini) svih semantičkih i foničkih potencijala ljudskoga govora, u nataloženoj slojevitosti i odgovarajućoj palimpsestnosti konkretnih jezika. Naravno, ne mogu ocijeniti koliko se i kako držim vrhunskih zahtjeva, a koliko se samo poigravam prilikama koje mi nudi (zadaje) erudicija. Nema dvojbe da me jako određuje maniristička pozicija „kasne“ civilizacije, promatranje svijeta s ramena divovskih predaka.

Kako biste odredili sadašnji trenutak hrvatske književnosti? Koje biste pjesnike izdvojili?

Gotovo dva desetljeća pratio sam najveći dio poetske produkcije i recenzirao na stotine pjesničkih zbirki. To je rezultiralo i stvaranjem antologije Uskličnici, u kojoj sam pokušao dati vrijednosni saldo hrvatskoga pjesništva na kraju 20. stoljeća. Ali to je bilo već prije dva desetljeća. U međuvremenu sam priredio i izbore ili popratio pogovorima knjige niza pjesnika čije opuse držim iznimno značajnima. Čitam, dakako, i dalje, pratim koliko mogu novoobjavljene zbirke, ali svakako sam informiraniji o djelatnosti zrelih i već afirmiranih pjesnika negoli o obećanjima mlađih i onih koji tek počinju. Zadao sam sebi zadatak da pokušam načiniti nastavak spomenute antologije, to jest napraviti izbor iz hrvatskoga pjesništva koje je nastajalo od 1996. (datuma Uskličnika) do današnjih dana.

Akademik Tonko Maroević / Snimio Mirko Cvjetko

Naravno, posebno ću voditi računa o promijenjenom kontekstu te u tu svrhu pažljivije i cjelovitije proći upravo kroz radove autorica i autora koji su se pojavili tokom novoga stoljeća (milenija), no upravo s namjerom odmjeravanja s tekovinama već etabliranih poetskih osobnosti, onih što nisu ni u poodmakloj dobi posustali. To nije nipošto laka ni zahvalna zadaća i upitno je uspoređivati stvaralaštva tako udaljenih poetičkih premisa i tako velikih dijakronih raspona. Ipak, želim vjerovati da postoji neki zajednički nazivnik oblikotvornosti i vitalnog intenziteta poetskog pisma. Da ne izbjegnem sasvim pitanje o pjesnicima koje bih u sadašnjosti izdvojio; na brzu ruku i bez konzultiranja knjižnice navodim nesmanjenu plodnost i izazovnost doajena poput Dragojevića i Gudelja, Mrkonjića i Paljetka, neospornu inovativnost i jaku uvjerljivost ženskoga prinosa Andriane Škunca i Gordane Benić, Sonje Manojlović i Diane Burazer, Dorte Jagić i Ane Bernardić, zatim već kanoniziranu radikalnu praksu Maleša i Čegeca, Jendrička i Rešickog, Mićanovića i Begovića, na koncu bujnu razvedenost i bogatu imaginativnost Jahića i Domovića, Hercega i Bajsića, Oblučara i Čolakhodžića. Sigurno da sam još mnoge, ovako improvizirano, previdio, da u neke pritoke nisam ni zavirio, a što ću sa Svenom Adamom Ewinim?

Kako vidite, ne nedostaje ni raznolikosti ni poticajnosti, ni snage izraza, koliko specifičnih glasova i prepoznatljivih mikrosvjetova!

U kakvu je odnosu suvremeno hrvatsko pjesništvo prema onome svjetskom ili prema onome koje smo mogli upoznati na Goranovu proljeću?

Koliko uspijevam pratiti europsku poetsku scenu – izravnije talijansku, slovensku i francusku, a preko prijevoda najradije poljsku, mađarsku ili njemačku – usuđujem se zaključiti kako je došlo do znatne motivsko-problemske međusobne isprepletenosti i vrijednosne nivelacije. Naime, dominantni se utjecaji lako šire, a pluralizam tendencija posvuda je rasprostranjen. Možda jedino u uvjetima uvećane represije jačaju protestni, angažirani ili politički uvjetovani poetski glasovi. Hrvatsko pjesništvo raspolaže adekvatnim registrima poput svih razvijenih kultura. Osvrćući se na nastupe na ovogodišnjem Goranovu proljeću, mogao bih kazati kako je kod inozemnih sudionika bila ipak zamjetljivija namjera da verbalnu dionicu pojačaju izvođačkom komponentom, scenskom atraktivnošću, na rubu hepeninga ili ekshibicije s onu stranu dometa samih stihova. Uvažavajući povremenu efektnost izvedbe kao gotovo autonomnu vrijednost, nemam previše sklonosti za te putove proširenja poetskih kompetencija i širenja prema novoj publici.

Posebno promovirate katalonsko pjesništvo. Možete li ga usporediti s hrvatskim.

Sretan sam što sam bio u prilici odavno upoznati katalonsku kulturu i književnost, uvidjeti njihov prinos univerzalnim tokovima, proporcionalno neusporedivo veći negoli bi se to moglo pomisliti po nevelikoj katalofonoj populaciji i po slaboj javnoj vidljivosti katalonskoga jezika (zasjenjena znatno moćnijim i proširenijim kastiljanskim, španjolskim idiomom).

Ne mogu biti vrhunski prevoditelj, jer je moje znanje katalonskoga isključivo pasivno i zasnovano na općeromanskim afinitetima, no trudim se, dakako, da moje verzije s izvornika dobiju što primjerenije hrvatsko ruho. Pozabavio sam se katalonskom poezijom iz svojih komparatističkih interesa, svjestan da ću na taj način bolje vidjeti i mjesto hrvatskoga pjesništva u sličnom mediteranskom okviru i u odnosu tzv. malih (odnosno brojčano nevelikih) kultura naspram većima i prema kriterijima univerzalnosti. Nekoliko osnovnih usporedbi pokazat će kako katalonsko pjesništvo ima snažniji polet ranoga srednjeg vijeka negoli hrvatsko, ali je gotovo sasvim uskraćeno od renesansnih i baroknih tokova, da bi tek nakon romantizma (što ga oni nazivaju preporodom, odnosno renesansom) uhvatilo ritam izmjene dominantnih stilskih tendencija. U antologiji katalonskog pjesništva Bikova koža nastojao sam predstaviti glavne pokrete i figure od kraja 19. stoljeća do sedamdesetih godina 20. stoljeća, tražeći pritom baš paralelizme s istovremenim hrvatskim usmjerenjima i protagonistima. U tom razdoblju katalonski su pjesnici općenito bili zaokupljeniji formalnim savršenstvom negoli hrvatski, ali su za Francove diktature (i praktički zabrane objavljivanja) pretrpjeli kulturni šok, što ih je usmjerilo većoj izravnosti ili polemičkoj otvorenosti kakva kod nas nije bila toliko zamjetljiva.

Koje spoznaje u tom smislu može donijeti vaša najnovija knjiga prijevoda?

Upravo mi je, kako rekoste, izašla knjiga prijevoda novijega katalonskog pjesništva naslovljena Riječi za jedan lapidarij (po pjesmi Perea Gimferera, inače posvećene slikaru Miróu). Ona se kronološki nastavlja na spomenutu Bikovu kožu te obuhvaća autore uglavnom danas djelatne, koji su startali u drugoj polovini prošloga stoljeća, a oni najmlađi i u ovom mileniju. Nije riječ o antologiji, nego o panorami, jer nije izvedena aksiološka diferencijacija nego je svaki od četrdesetak uvrštenih autora podjednako zastupljen, sa po tri pjesme. I ta knjiga može potvrditi prethodno izrečenu tvrdnju kako istodobno i ravnopravno supostoje radikalniji i eksperimentalnije okrenuti pojedinci sa zastupnicima tradicionalnijih i komunikativnijih usmjerenja. Amplituda „postfrankističkog“ razdoblja znatno je približila katalonsko pjesništvo drugim europskim sredinama, nakon izolacije i svojevrsna hermetizma kompenzativno je ojačala upravo želja za jačim odjekom i nadilaženjem puke privatnosti.

Poznato je da se ne služite internetom. Je li pjesništvo u krizi u vrijeme interneta?

Doista se ne služim e-mailom, ostao sam vjeran pošti i pismu, odnosno dopisnicama. Također ne koristim ni internet, podatke koji mi trebaju dobivam iz knjiga ili usmenom predajom. Znadem da se time lišavam raznih spoznaja i da ne sudjelujem u potpunosti u razmjeni informacija, pogotovo ne u brzini komunikacije, ali naučen sam na ritam listanja zbirki i romana, rječnika i priručnika, ne mogu zamisliti čitanje bez dodira stranice, težine sveska. Naravno, riječ je o davnoj navici, pa i o stanovitoj tvrdoglavosti. Nezamislivo mi je odreći se pomoći i doživljaja knjiga što sam ih s ljubavlju skupljao, pamteći uglavnom gdje sam ih i kako nabavljao, tako da tvore moju vrlo prisnu sferu. Što se poruka i dogovora tiče, doista ne hlepim za uvećanjem obaveza, čak mi se i telefon čini odveć hitrim i nasilnim.

Pjesništvo i kapitalizam nikako ne mogu pružiti ruku prijateljstva / Planiram napraviti izbor iz hrvatskoga pjesništva od 1996. do današnjih dana / Ne služim se internetom, čak mi se i telefon čini odveć hitrim i nasilnim

Krizu pjesništva ne mislim vezivati uz tehnologiju, ali krizu opće pismenosti smijem dovesti u vezu s nediscipliniranošću e-mail-saobraćanja i s ograničenim uvjetima SMS-obraćanja. Pjesništvo pretpostavlja ili nutarnju sabranost ili duhovnu otvorenost ili verbalnu zaigranost ili gipku misaonost, a sve to nimalo ne ovisi o izvanjskim sredstvima. Druga je stvar ako mislite na to da ljudi općenito postaju sve manje skloni koncentraciji, kontemplaciji, meditaciji, misaonoj kombinaciji...

Mogu li pružiti ruku prijateljstva pjesništvo i kapitalizam?

Pjesništvo i kapitalizam nikako ne mogu pružiti ruku prijateljstva, jer je svijet potrošačkog društva  nespojiv s autonomijom individualne prosudbe, a diktat hiperprodukcije upravo je suprotan poimanju vrijednosti, neponovljivosti, posebnosti. Relativna efikasnost kapitalizma sastoji se u nesmiljenom iskorištavanju svih resursa, bez obzira na njihovu nezamjenjivost i potrebu „dugoga trajanja“. Pjesništvo, dakako, ne bi se trebalo doslovno vezivati ni uz koji pokret ili ideju, društveno uređenje ili privremeno stanje, premda može podijeliti s drugima sklonosti prema slobodi i solidarnosti, sudjelovati u nadama i strahovima suvremenika, ukazivati na nužno proširenje iskustava. S obzirom na kapitalizam, plodnost odnosa u stanju sam zamisliti jedino u obliku otpora i imanentnog neprihvaćanja.

Sa suprugom Ivom Grgić Maroević, prevoditeljicom i sveučilišnom profesoricom, živite u Zagrebu u oazi, na otoku s knjigama i za knjige. I sami ste otočanin, Starograjanin. Koliko vaša otočnost utječe na vaše pisanje i na percepciju književnosti?

Slojevito i višestruko prepleteno pitanje, s nekoliko razina intimnosti i formativnih premisa. Započnimo s evidentnim: život s Ivom svakako je veliko obogaćenje i ništa manje trajan izazov. Ona je snažna osobnost i zahtjevna stručnjakinja, verzirana u nekoliko jezika, teorijski potkovana i spisateljski obdarena, dokazana nizom prevedenih knjiga i objavljenih studija. Jednako traduktološki uvjerljiva koliko i feministički uvjerena, pa u nastupima uvijek izaziva pažnju i dobiva zaslužen odjek. Ali možemo li život s tako temperamentnom i angažmanu sklonom osobom smatrati baš oazom? Radije, srećom dinamičnog druženja, povlasticom razmjena. Što živim u Zagrebu, druga je stvar; to je davni izbor radnog ambijenta i gotovo dječački san što mi ga je uspjelo ostvariti. To međutim nipošto ne dokida moju emotivno neprekinutu vezanost uz otočnu sredinu Staroga Grada na Hvaru, uz ambijent najranijih doživljaja i prostor najdražega navraćanja. Idealistički bi bilo pomisliti da sam knjigama oko sebe stvorio neki novi otok, da sam se izolirao u nekoj kuli bjelokosnoj, kad dobar dio aktivnosti ionako provodim u javnosti, sudjelujući u pripremanju izložaba, u radu odbora i prosudbenih komisija, u priređivanju raznih edicija, obilaženju atelijera i galerija, predstavljanju knjiga. Dakako, zbog toga se još usrdnije vraćam čitanju, prevođenju, komentiranju i tumačenju, znatno manje samu kreativnom pisanju, nalazeći odmak i odah od obaveza i poslova.

Kako biste odredili poetiku i književnost otočana Marinkovića i Novaka?

Fasciniran sam opusima Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka. Držim da su oni uspjeli autentično izraziti specifičnosti življenja i narav ljudi iz otočnih prostora i dramatičnih vremena od tridesetih godina prošloga stoljeća do razdoblja znatno nakon Drugoga svjetskog rata (od Nazora do Šegedina, od Andriane Škunca do Drage Štambuka, od Parunove do Stamaća). Bavio sam se i mnogim inim piscima inzularnoga podrijetla, pa sam čak skicirao i čitavu panoramu književnosti vezane uz zavičajni otok Hvar, ali nitko se intenzitetom i određenošću otočne komponente ne može mjeriti s Marinkovićem i Novakom, tako da su njihovi Vis i Rab postali mjerodavnim i amblematičnim lokalitetima hrvatskoga literarnog arhipelaga.

Njihove su poetike slične ili komplementarne, zasnovane na (auto)ironiji, s time da je Novak izravnije osoban i utoliko bliži faction prepoznatljivosti, dok je Marinković neusporediv u kombinatorici i zrcalnom prepletanju razina zbilje. Ali jedan i drugi iskazuju razočaranje zbog kompromitiranih ideala, gorčinu zbog izgubljena zavičaja, bijeg u sarkazam da se ne prepuste jalovoj sentimentalnosti, nasljeđujući u tome jednoga veličanstvenog otočanina, Pirandella. Mali starinski svijet Visa i nešto noviji mikrokozmos Raba svakako su među najostvarenijim književnim cjelinama naše književnosti.

Niste član ni Društva hrvatskih književnika ni Hrvatskoga društva pisaca. Zašto?

Nisam upisan ni u jedno od društava književnika/pisaca. Iz prvoga sam istupio kad su uslijedila vrijeđanja po nacionalnoj osnovi, a u drugo nisam pristupio jer ne prihvaćam podjelu po ideološkoj (pa ni po generacijskoj) diferencijaciji. Dovoljno mi je što sam član Društva prevodilaca i Društva povjesničara umjetnosti, a u literarnoj branši zadovoljava me članstvo u PEN-klubu. Međutim, spreman sam surađivati i s udrugom književnika i s onom pisaca, pa i surađujem kad pripremaju rasprave i proslave vezane uz obljetnice važnih autora domaće književne povijesti.

Mislite li da je hrvatska književnost dovoljno vidljiva u inozemstvu? Jeste li zadovoljni njezinim prevođenjem?

Naravno da nije dovoljno vidljiva, premda je u razdoblju Domovinskog rata znatno uvećana njezina vidljivost, nažalost pretežnije s izvanknjiževnih razloga (ali tako je i s drugim dometima „malih“ naroda i nedovoljno moćnih sredina). S obzirom na prevođenje, mogu navesti samo ono što pratim, a to je talijanska književna scena, na kojoj upravo udarnički djeluje Silvio Ferrari, koji je preveo cijelu biblioteku naših (i nešto susjednih) pisaca. Njegovi prijevodi, od Krleže do Marinkovića, od Fabrija do Matvejevića, od Sidrana do Šoljana, popunili su brojne praznine, a možemo još pridodati vrijedne rezultate Ljiljane Avirović i Marine Lipovac Gatti, tako da na Apeninskom poluotoku hrvatska književnost ima dobrih zastupnika i zagovornika (pa i ediciju Hefti, koja je poticala i inaugurirala), ali je problem u difuziji i recepciji, u teškoćama da knjige dođu do relevantnih knjižara i uglednijih kritičara.

U posljednje vrijeme događa se velik broj prijevoda s tzv. manjih ili manje zastupljenih jezika i s tzv. velikih jezika na hrvatski. Uspijevate li pratiti te prijevode, kojega biste prevoditelja izdvojili?

Istina je, stasao je čitav novi naraštaj prevodilaca, koji su se specijalizirali i u dosad kod nas neovladanim jezicima. Dakako, prijevodi s engleskoga, pa donekle i francuskoga i njemačkoga, nastavljaju teći nesmanjenim intenzitetom, ali sve to nikako ne mogu – niti baš trebam – pratiti. Lako mi je međutim izdvojiti prevoditeljicu Xeniju Detoni, koja nam je u velikom opsegu donijela snažnu noviju mađarsku književnost i tako nam otvorila prozor na sjevernoj strani, uputila nas u nedovoljno znano nam susjedstvo.

Aktivni ste i u praćenju i u predstavljanju likovne scene. Nedavno je preminuo Josip Vaništa. Kako biste odredili njegovo mjesto na likovnoj sceni?

Nisam dovoljno aktivan na likovnokritičkom području, jer ne pišem više prikaze izložbi, ali predgovaram i zagovaram umjetnike s kojima sam (uglavnom već odavno) uspostavio odnose poštivanja i prijateljevanja. Nedavna smrt Josipa Vanište oduzela mi je iznimno draga sugovornika, a svima nama posebno važna i upravo epohalna stvaraoca, sudionika i svjedoka povijesnih zbivanja. Njegova uloga u avangardnim i oslobađajućim likovnim pokretima, u Gorgoni i oko nje, opravdano je prepoznata već i u inozemnom kontekstu, ali držim da je ništa manje važna i njegova crtačko-slikarska dionica lirsko-minimalističkog senzibiliteta, empatijsko-egzistencijalističke doživljajnosti, kojoj se organski pridružuje i njegovo lapidarno, skicozno i resko dosjetljivo pisanje.

Koje biste hrvatske likovne umjetnike izdvojili kao istaknute i u svjetskim okvirima?

Imao sam sreću poznavati izbliza mnoge slikare i kipare, a o nekima od njih objavio sam i monografske studije. Zadržim li se samo među takvima, ustvrdit ću kako Bakić i Šutej, Bućan i Nives Kavurić-Kurtović, Tartaglia i Petlevski, primjerice, imaju samo jedan nedostatak da budu svjetski priznati i slavni, a to je što nisu ostali u Parizu kad su tamo bili (i čak važna priznanja dobivali), te prihvatili posredništvo moćnih galerista. Kožarić je također, da nastavim, otklonio takva posrednika, a Džamonja i Knifer su – zahvaljujući upravo jakim galeristima – postali doista relevantni u svjetskim okvirima.

Aktivni ste i u Matici hrvatskoj i u HAZU i među penovcima. Kako gledate na njihovu zadaću u promicanju hrvatske kulture, književnosti i jezika?

Obično se drži da je primanje u Akademiju samo priznanje za minuli rad, ali ono pretpostavlja i kontinuitet agilnosti, pa nastojim sudjelovati u raznim (književnim i likovnim) programima te središnje ustanove. Želja za objavljivanjem i uređivanjem odavno me dovela u članstvo Matice hrvatske, a u PEN sam se upisao iz potrebe druženja s piscima iz drugih sredina i književnih obzorja. Nekima izgleda nespojivo paralelno djelovati  u uže nacionalno obilježenoj i kozmopolitski usmjerenoj organizaciji, a ja se držim matičarom kad su u pitanju istinske i iskonske tradicionalne kulturne vrijednosti, a penovcem kad se u sredini u kojoj djelujem snižavaju kriteriji i ugrožava sloboda stvaralačke riječi. Uostalom, put u svijet hrvatske književnosti i umjetnosti nužno ide i kroz načelno uvažavanje tuđega rada i univerzalnih modela ponašanja.

Čini mi se da hrvatski jezik u svakodnevici i u medijima postaje sve siromašniji i sve manje standardan. Može li se to promijeniti? Može li sudbina hrvatskoga jezika i njegovih ča, što, kaj u budućnosti biti povoljnija?

Hiperprodukcija i demokratizacija, neprimjerene pretenzije i nedorasle ambicije nužno uzimaju danak, objavljuje se lako, često bez recenzije i redakcije, bez lektoriranja i bez uspoređivanja s drugima. Pišu i objavljuju, naime, mnogi koji sami nisu ništa čitali i ne kane čitati. Jedna je stvar čuvanje i zaštita lokalnih govornih varijanti, njegovanje dijalekata, pisanje na afektivno usvojenoj „materinskoj“ riječi – što zaslužuje i pažnju i podršku – a drugo je razvijanje i obogaćivanje standardnoga hrvatskog jezika, koji smo svi morali učiti i još ga učimo. Naravno, ne mislim da čakavština ili kajkavština mogu smetati štokavštini, dapače, ali je nikako ne mogu zamijeniti na razini šire i odgovorno povezujuće komunikacije. Nisam prorok, a ni pretjerani pesimist, no sve se više bojim ne samo gubljenja malih lokalnih i regionalnih idioma nego i erozije standardnoga jezika

Što trenutno čitate i pišete?

Prošloga sam tjedna čitao dvije esejističke knjige: Nedoumice Dževada Karahasana i Čitanja Ive Frangeša, iz obaveze i potrebe njihove prezentacije, ali to nije smanjilo moj užitak i hermeneutički dobitak. Čitao sam nove pjesničke zbirke Pogačara i Kalinskoga, Štegera i Katunarića, s osjećanjem dužnosti praćenja recentne produkcije. Čitao sam poeziju i prozu Gorana Kovačića kad me već zapalo nakratko živjeti u njegovu znaku, a čitao sam i novele Ranka Marinkovića, kad sam trebao sudjelovati u njemu posvećenim danima na Visu. Čitao sam i radove studenata s Univerziteta Donja Gorica, a i prijevod romana Carme Riera radi procjene njegove prikladnosti. Ispada da većinom čitam po (društvenome ili samonametnutome) zadatku, što pak nije sva istina, jer „rupe“ u obavezama probijam i vrijeme kradem posvećujući se, ovaj put, Maupassantovim pripovijetkama i, učestalije, Ariostovim satirama...

S pisanjem i objavljivanjem u debelim sam zaostacima, jer nisam predao tekstove s niza simpozija i okruglih stolova na kojima sam sudjelovao (posvećenih mnogim iznimno bliskim i dragim mi temama, od humanizma i Hektorovića do Maka Dizdara i Mate Zorića). Tu i tamo napišem poneku pjesmu, a ne znam hoće li ih biti dovoljno da dođem i do nove zbirke. Imam poveći broj eseja, ali su toliko međusobno disparatni da ne zahtijevaju niti omogućuju zajedničko okupljanje. Možda bih najlakše mogao ukoričiti pet-šest studija (s odgovarajućim prepjevima) u kojima sam se bavio splitskim pjesnicima iz 19. stoljeća na talijanskom jeziku. Nekoliko napisanih studija za likovne monografije čeka tisak, a nekoliko obećanih takvih radova muče me prije spavanja. Ah, da mi se odati prevođenju stihova!