Gdje, zašto, za što, kada, komu

Da nije bilo časopisne ponude, o ovoj temi, vjerujte, na svoju inicijativu ne bih se oglasio.

Nagrada Višnja Machiedo utemeljena je 2014. postumnom donacijom, uz posredništvo potpisanog, a 27. ožujka (Višnja bi tog dana napunila 78) dodijeljena je u Hrvatskom centru PEN-kluba peti put: ne šesti, kako je krivo navedeno iste večeri u Vijestima iz kulture HTV-a 1. Dodjeljuje se za knjigu eseja, ne za roman, kako je pak krivo navedeno u Katakulturi I. programa Hrvatskog radija (da bi se takva najava, u korist bar još jedne književne vrste, ipak ispravila tijekom emisije).

Pri dilemama oko utemeljenja bilo je jasno da nagradu treba institucionalno ozakoniti. Višnja nije bila članica DHK-a (Društva hrvatskih književnika), gdje ta činjenica nije ni zapažena, unatoč nakladničkoj suradnji. Ponudu je, međutim, dobila iz DHP-a (Društva hrvatskih pisaca), ali je izbjegla jednostranu, pa i cehovsku pripadnost. (U protivnom, bio bi se o njezinu opusu zasigurno organizirao i poneki simpozij, za života.) Tako se njezina književna solidarnost svela na članstvo u DHKP-u (Društvu hrvatskih književnih prevodilaca) i Hrvatskom centru PEN-a. Glede nagrade za esejistiku, bilo bi apsurdno (ako ne i protupropisno) da je dodjeljuju prevoditelji, pa je PEN kao odredište razriješio moguće dvojbe. Stjecajem okolnosti, ne namjerno, u žiriju se nalaze tri osobe u bivšem, odnosno sadašnjem statusu predsjednika i jedna u svojstvu potpredsjednika. Jedini je bez funkcije potpisani, svojedobno (upravo zbog nagrade, a na nemalo svoje iznenađenje) izabran u upravni odbor, gdje je po vlastitoj želji proveo samo jedan mandat. Članovi žirija su ravnopravni.

Višnja Machiedo, Pariz (Orly), 1982.

Nagrađena knjiga eseja Ljiljane Filipović

Ne tek u zagradi navest ću da sam, kao institucionalni tradicionalist, član DHK-a, premda rubno kao pobornik internacionalnoga poetičkog modernizma (neuskladiva s lokalizmima koji u postmodernom rasuću nerijetko pronalaze alibi za „ravnopravno“ postojanje). Desetljećima sam također član PEN-kluba, koji upisuje u svoju prošlost hvalevrijedno zalaganje za pisce u zatvorima diljem svijeta, kao i oporbu totalitarizmima. Kako se Hrvatski centar PEN-a nalazi na istoj adresi (dapače na istom katu, premda ne i u istim prostorijama) kao i DHP, stječe se dojam (u onoj javnosti koja još čita!) da su te dvije udruge blisko povezane. Nemam ingerencija to potvrditi ni demantirati. (Osobno držim da je štetno što DHK i DHP ne nalaze barem cehovski zajednički interes, na barem djelomičnu obostranu korist, budući da o većoj koristi – ionako – odlučuju drugi.)

Od žiriranja do nagrade

Žiri čita! Naravno, zaključit ćete. Ali nije baš lako naći članove koji će, pored vlastitog pisanja (i prevođenja), pristati gratis promozgati o 10–15 djela u godišnjoj konkurenciji. Do finalista se dolazi postupno, nakon rasprave. Katkad vrijedna djela mimoiđu finale, ako žiri zaključi da znanstveno preteže nad prepoznatljivim pisanjem. Tiče se prvenstveno doktorskih disertacija i sličnih istraživanja, jer je kod nas (pa i u svijetu) teško zamislivo da ijedno akademsko povjerenstvo „honorira“ kreativnost uz bok otkriću. A esejistika, idealno uzevši, nije zamisliva upravo bez prepoznatljiva izričaja. Mogu sa zadovoljstvom primijetiti da se u proteklih pet godina nismo – u prosudbama – znatno (zlu ne trebalo: skandalozno!) mimoišli. Osobno, pri dodjeli zaboravljam je li mi, po vlastitom bodovanju, nagrađeno djelo bilo na prvom ili drugom ili (iznimno) trećemu mjestu. Katkad su u pitanju nijanse (između teže usporediva), a u vlastitoj se biblioteci zadrži i knjiga koja nije dospjela do finala. (Nakladnicima za – ne tek reklamnu – utjehu.)

Budući da su mi interesi podijeljeni između nekoliko stranih književnosti, pored hrvatske poezije, „žiriranje“ držim ugodnom prisilom: mimo fabula i fabulica (pripovjedačkih, za koje nemam vremena) godišnja produkcija esejistike/kritike pokazuje mi kako se u domovini misli. K tomu iz pera obrazovanih ljudi.

Djela proteklih dobitnika – Ingrid Šafranek, Viktor Žmegač, Renata Jambrešić Kirin, Morana Čale i Ljiljana Filipović (ove godine) – pokazuju da nagrada stječe ugled, ali i da žiri ne podliježe imenima, pa ne oklijeva promovirati i ime u usponu. Da nema ne nužno te, nego takve nagrade, esejistika bi – po (ne)primjetljivosti – sasvim mimoišla metropolu (kako se običava patetično reći) i tješila se (ako!) istarskom nagradom Zvane Črnja, starijom po stažu.

Ozbiljno i skromno

Na samoj dodjeli uhodala se svojevrsna „koreografija“: meni pripada uvodno slovo, pri čemu se ne spominju imena kandidata (eventualno brojevi), nego opći dojmovi i problemi koji pogađaju ozbiljnu književnost; obrazloženje žirija obično čita akademik Maroević (koji se ove godine, međutim, prigodno povukao zbog „sukoba interesa“: hvalevrijedan, zapravo normalan postupak koji je kod nas toliko izniman da zaslužuje pohvalu!); nakon uručenja (nagrada je diskretno i novčana) dobiva riječ dobitnik/dobitnica, a druženje se nastavlja, uz čašicu, stojećki. Ozbiljno i skromno.

Od 7–8 minuta prigodnog intervjua za Vijesti iz kulture ostalo je samo pola moje rečenice o pozitivnom broju konkurentica i dobitnica: 4 od 5. Ispalo je, međutim, ono iza zareza: kontrastna usporedba s postotkom zastupljenosti ljepšeg spola u Saboru i većini političkih stranaka. Tako nevina (provjerljiva) i ležerna primjedba ne bi bila cenzurirana ni u zalazećem desetljeću bivše države. Ali… urednici/urednice (žao mi je reći) kulturnih emisija strepe od vlastite sjene, pa i kad ona – iznimno – pada malo udesno.

Običavam na dodjelu nagrade donijeti mali plastični stalak (za svaki slučaj imam ih tri, ne računajući onaj golemi drveni, za „propovijed“, dar bivšeg Odsjeka bivše ustanove, a koji resi više sfere kućne biblioteke!) da bih izložio neku novu Višnjinu knjigu, autorsku ili prijevod. Lani je stalak ostao prazan, pa je izaslanica Ministarstva kulture morala podnijeti moju filipiku zbog nedodijeljenih sredstava. Prijevod Madame de Sade Yukija Mishime (što ga je Višnja izvela usporedbom autoriziranog francuskog i engleskog prijevoda) pojavio se s pomakom u fazi (u izd. Ceres) te je izložen ove godine, što je posljedično potaknulo moje zadovoljstvo, ali – ipak ne – i hiperboličnu zahvalu, jer je Ministarstvo usporedno uskratilo potporu Višnjinoj trećoj postumnoj knjizi kritika, nadam se na vidiku u izdanju DHK-a, zahvaljujući potpori Grada.

Postumni opus

Podsjetit ću na to da je Višnja u doslovno posljednjim danima normalnog života prije nepovratnog pada u bolest (17/18. studenog 2011) mogla uzeti u ruke svoje Skrovite putanje, prvu nedvosmisleno esejističku knjigu, nakon „skrovitoga“ kritičkog opusa u trima antologijama: Komediji dell’Arte, Osamnaest izazova, dva sveska, i Francuski nadrealizam, dva sveska, odnosno u dvjema autorskim knjigama kritike, Putovima i prečacima te Drugi život. Njezin samosvojan narativni esejizam nastavio se u, nažalost nedovršenu, postumnom Kišobranu u nebu (moj naslov po istoimenom tekstu, 2015) pored monografsko-problemskog obuhvata u Kvartetu za Nikolu Šopa (2014) i novih izdanja prijevoda (Tristan i Izolda, sa starofrancuskog, Molière).

Sudjelovanje – pored uzglavlja – u njezinu odlaženju, bez mogućnosti govora (do 23. veljače 2013) i vlastito prebiranje naveli su me na memorijalizam: Tanku crtu, koju su (valjda zbog Kršćanske sadašnjosti kao nakladnika) tzv. svjetovni mediji u potpunosti ignorirali, te lirsku zbirku Bez (izd. Antibarbarus), dok nehotičnu „trilogiju“ upotpunjuje talijanska knjižica tiskana u Modeni (Due vite per immagini).

Bez brige, ne gubim iz vida nagradu. Veseliti se može samo jedna osoba (na papiru postoji i varijanta ex aequo u slučaju istoga broja bodova), ali bi bilo lijepo da više kandidata bude nazočno pri dodjeli (ipak smo ih čitali i uvažili njihovo radno postojanje!), a pogotovo prethodni dobitnici/dobitnice. Događa se rijetko. Dočim je ondje redovito viđen, osim ako ga ne spriječi imperativna obveza (a i tada svrati prije), predsjednik HAZU-a, akademik Zvonko Kusić.

Ovaj osvrt ne bi bio potpun (uz napomenu da se unaprijed ispričavam zbog nenamjernih izostavljanja u sintezi) bez trostruke zahvale: Sibili Petlevski, najzaslužnijoj za utemeljenje same nagrade, odnosno Ivi Grgić Maroević i Ladi Žigo Španić za brigu o Višnjinu – i postumnom – opusu. (Preostali, dosad nespomenuti članovi žirija su Nadežda Čačinović i Tomica Bajsić.)

Zaključit ću pokušajem definicije izgovorene u ovogodišnjem uvodnom slovu: esejistika je (poželjno) kreativan iskaz manje ili više prikrivene erudicije. Sve kulturne nacije itekako cijene i njeguju taj (montenjovski) otvoreni hibrid.