Dvostruka razina stvarnosti

Kako bismo barem djelomice proniknuli u bogatstvo i slojevitost kreativnoga svijeta Željka Kipkea, moramo biti spremni na medijske prijelaze, vremenske skokove, promjene očišta; biti pripravni na hvatanje premreženih kodova i poveznica pokrenutih magičnim pozadinskim silnicama. To se odnosi na bilo koji uvid u Kipkeovo stvaralaštvo – od čitanja mnoštva njegovih pronicavih tekstova, preko promatranja slikarskih radova, do prepuštanja filmskim eksperimentima. Isti proces možemo primijeniti i na iskustvo promatranja njegove izložbe.

Opsežna samostalna izložba naslovljena Dijagnoza: dvoslika otvorena je u splitskoj Galeriji umjetnina. Iako je prošlo dosta vremena od Kipkeova posljednjega samostalnog izlaganja u Splitu, ova je izložba mnogo više od geografski determinirana predstavljanja. Izborom od šest multimedijskih projekata nastalih od 2012. do danas dobiva se izvrstan uvid u brojnost, preciznost i slojevitost Kipkeovih tema, metoda i procesa. Izložba nastala suradnjom umjetnika s kustosom Brankom Franceschijem, kroz zanimljiv i promišljen izložbeni narativ, dostojno predstavlja svu polifoniju neumornoga kreativnog nerva.

Iz postava izložbe / Snimio Robert Matić

Prije no što se osvrnemo na samu izložbu, potrebno je prisjetiti se prošle suradnje istoga dvojca umjetnika i kustosa. Riječ je o izložbi Policijsko dvorište, koja je 2012. bila postavljena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Ta je izložba jasno predstavila Kipkeovu umjetničku strategiju, koja je, bez obzira bila riječ o mediju slikarstva, filma ili tekstualnim radovima, u osnovi zasnovana na multimedijalnosti. Također, umjetnik je tada naglasio da skupinu radova objedinjenih pod naslovom Kratki vodič kroz sedamdesete i osamdesete, koji su prikazivali filmsku dokumentaciju procesualnih radova iz navedenog razdoblja, smatra najavom svoga rastućeg zanimanja za film. Dosljedno toj izjavi, narativ splitske izložbe temelji se upravo na filmskim radovima. Bila riječ o namjeri ili magičnoj podudarnosti, ova izložba šest godina poslije predstavlja šest filmova. Naravno, u skladu s Kipkeovom složenom strategijom, nije riječ samo o filmovima. Oni su okosnica multimedijskih projekata koji uključuju i slike, prisvojene objekte i razne arhivske materijale koji u korelaciji s onim filmskim otvaraju nove interpretativne razine.

Meditativna promišljanja

S obzirom na karakter same izložbe, dopustit ću si u razmišljanju o izloženim radovima krenuti od kraja. Dakle, u posljednjoj, jedinoj izdvojenoj prostoriji prizemnog izložbenog prostora galerije, postavljen je najnoviji rad, Botanički dnevnik, premijerno predstavljen na ovoj izložbi. Riječ je o projekciji 32-minutnog istoimenog filma, velikoj slikarskoj instalaciji, preslici tlocrta zagrebačkog Botaničkog vrta, te objektu – Crnoj kutiji sa svjetlećim točkama koje prepoznajemo kao izdvojene lokacije na predstavljenom tlocrtu. Nepravilan raspored točaka, no ovaj put s dodijeljenim im brojevima, transponiran je na galerijski zid, na koji je potom postavljena 21 slika malog formata. Gotovo monokromne kompozicije prepoznatljiva slikarskog rukopisa donose kriptične oblike s nizovima brojeva te elementima koji se asocijativno mogu povezati sa svijetom flore, iako su daleko od njezine doslovne figuralne reprezentacije. Dodijeljeni im nazivi u formi slova Š i pridružena mu broja tek se legendom pojašnjavaju kao dijagrami šetnji. Narativni okvir rada u potpunosti nam se otkriva tek filmom koji u obliku dnevničkih bilježaka prati autorove rehabilitacijske šetnje nakon operacije kralješnice ili, njegovim riječima, „metafizičke sheme za oslobađanje od gravitacijske boli“. Uvučeni smo tako u meditativni svijet Kipkeovih promišljanja o izgubljenom enciklopedijskom duhu, nailazimo na posvete Michelangelu Antonioniju i Juliu Cortázaru, prisjećanja na Danila Kiša, Jorgea Borgesa, W. G. Sebalda. Uključena je i sekvenca snimana u obližnjoj Martinovki, četvrti u kojoj autor bilježi uglavnom zaboravljena mjesta, ispražnjene sadržaje, nadovezujući se pritom na temu prolaznosti. U istoj je izložbenoj prostoriji predstavljen i kratki film iz 2016. Le peintre enchanteur. Posveta je to Matiji Skurjeniju, snimana po lokacijama u Zaprešiću – na mjestu slikareve rodne kuće, u prirodi oko Novih dvora te u potpuno zapuštenu Richterovu đačkom domu susrećemo motive Skurjenijeva apokaliptičnog bestijarija, koji su i poveznica s već opisanim Botaničkim dnevnikom, gdje se pojavljuju u nekoliko sekvenci. Primjer je ovo premreženosti motiva i tema u Kipkeovim radovima te njegovom specifičnom asocijativnom nizu koji se može iščitavati kroz čitavu izložbu.

Na ovom se mjestu potrebno vratiti na početak izložbe i njezin naslovni rad. Dijagnoza: dvoslika iz 2017, također ovdje premijerno predstavljena, kratki je nekonvencionalni bolnički dnevnik nastao za vrijeme autorova boravka na neurološkom odjelu zbog istoimenoga zdravstvenog problema. Promijenjena vizualna percepcija prevedena je na filmski jezik korištenjem podijeljenog ekrana, izokrenuta očišta, dinamičnim pokretima kamere. Posveta Ivanu Ladislavu Galeti i Dzigi Vertovu vidljiva je ne samo u doslovnom navođenju nego i u filmskim postupcima. Naposljetku, prisjetimo se i Vertovljeve teorije kino-oko, koja kameru smatra najpodobnijom za dokumentiranje stvarnosti upravo zbog njezine sličnosti s ljudskim okom.

U uvodnom tekstu u katalogu izložbe Branko Franceschi na zanimljiv način proširuje pojam dvoslike na Kipkeov „odnos prema istovremenoj aplikaciji statične i pokretne slike u obradi iste teme“. Tradicionalna slikarska tehnika ulja na platnu u izloženim radovima često funkcionira kao vizualni sinopsis za digitalnu pokretnu sliku. Taj je odnos osobito razrađen i vidljiv u radovima izloženim u središnjem dijelu izložbenog prostora. Ponajprije riječ je o javnosti već poznatim projektima Unyielding Look into the Future iz 2013. i Social Skin 60-62 iz 2012. Premreženost slikarstva i filma očita je u kompozicijama koje simuliraju montažni postupak svojstven mediju filma (Mary Castle Presents, 2013) ili u prezentaciji rada Social Skin 60-62, koji se postavom slika u nizu povezuje s novim narativnim konstruktima prisutnim u filmskom segmentu projekta. Kao dodatni materijal korišten u obama projektima izloženi su i filmski časopisi iz pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, iz čega postaje razvidno da Kipke najradije motive za slike preuzima upravo iz tih arhivskih fotografskih predložaka. Aproprijacijom vizualnog jezika marketinških kampanja filmske industrije iz sredine dvadesetog stoljeća te arhivskim filmskim materijalom umjetnik progovara o manipulativnoj naravi masovnih medija, poigravajući se s paralelnim narativima temeljenim na stvarnim osobama ili vremenu, ali s potpuno imaginarnim konstruktom, koji rezultira konačnom parafikcijom. Ista je metodologija primijenjena i na projektu Orson’s Direction Sign iz 2015, u kojem autor, parafrazirajući slavnoga redatelja, zamućuje granice fikcije i zbilje, istine i laži, revidira povijesne činjenice i mitove izokrećući ih poput anagrama.

Slojevitost izričaja

Proučavajući katalog izložbe koji osim kustoskog uvodnog teksta donosi i dva eseja Željka Kipkea i razgovor koji je s umjetnikom vodila mađarska umjetnica Káldi Katalin te popratni materijal izložbe, može se primijetiti postojanje još jedne dvoslike. Kipke u tekstu naslovljenu Šest lakih komada, deset godina poslije precizno objašnjava konstrukciju izložbenog narativa. Uparivanje izloženih projekata događa se na različitim paralelnim razinama – primjerice Orson’s Direction Sign i Social Skin 60-62 vezuju se po korištenju ilustracija iz starih časopisa, dok Botanički dnevnik i Le peintre enchanteur povezuje tek motiv Skurjenijeva bestijarija. S druge strane, kustos izložbenu strukturu promatra i kroz tematsku osnovu: radove o socijalnoj i filmskoj propagandi, one koje se bave umjetnicima i treću cjelinu koja se temelji na procesima oporavka. Obje su verzije moguće i s jednakom preciznošću funkcioniraju na izložbenoj razini. Zasigurno bi se s opširnijim proučavanjem moglo pronaći i neke nove poveznice. Razloge takve situacije možemo pronaći u slojevitosti Kipkeova izričaja, koji se u osnovi može iščitati kao odraz kompleksnosti naše zbilje. No iako se većina radova, a i sam postav izložbe, može objasniti kroz Kipkeove „dvostruke razine stvarnosti“, ipak sam umjetnik naglašava da „postoji samo jedna jedina realnost koja se prelama na različite načine“. A kada izložba, kao izrazito složen komunikacijski medij, jasno prenese upravo to mnoštvo nijansiranih značenjskih slojeva te dinamiku njihovih međuodnosa, ne izgubivši pritom na preglednosti i usmjerenju na bit svog predstavljanja, zasigurno se može smatrati vrlo uspješnom.