Destiliram gluhu jeku života

 GLUHA JEKA

uzalud pitaš tko ide

jer svi su otišli

i ti si sada sama

na poljima noći

bez sjećanja i nade

nitko ne prolazi

zaleđenim putem

bez putokaza

i vjetar je samo muk

iza planine ne diže se

sunce

i ti čekaš huk

da navijesti potop

o kojem si slušala

od djetinjstva

uzalud pitaš tko ide

nikoga nećeš sresti

sve dok ne sretneš sebe

OTIĆI ĆU

otići ću

kad utihnu fanfare

kad se razliju kiše

pa potom zasja

asfalt u maloj lokvi

što raduje dijete

razvezanih cipela

otići ću

kada lastavice

ponovo sagrade gnijezdo

na prigradskim balkonima

kad zanjišti vjetar

u šašu

kad plima zamijeni oseku

pa potom obrnuto

kada ću vam trebati

da vam smetam

da vas tješim

da vas plašim

da vas ljubim

kako nitko nije

otići ću

kad se pomirim

s time

da ja sam samo pjesma

što se zaboravlja

kao što se zaboravljaju

sretni dani

ostat će samo

eho moga zova

kao vlas kose

na starom kaputu

koji nikom ne nedostaje

otići ću

i znam da ništa neće

nikom nedostajati tada

do mome vjernom mačku

samo naša šutnja

koje više nema

AMAJLIJA

rodiš li se kao čovjek

u plodnoj vodi koja se baci s placentom

sadržana je mala natalna karta s uputama

kako treba s tobom postupati

u žaru uzbuđenja već tisućama godina

nitko ne uzima taj amulet već slikaju bebu

staru 3 sata i stavljaju je na instagram

ili su je zamatali kao štrucu kruha 

da valja za prehranu u gladnim godinama

ili ko cjepanicu na lomačama povijesti

govorili su ti ponekad gugu škakljali tabane

bacali u zrak i smijali se kada plačeš

onda su te učili abecedi poslušnosti i prijetvornosti

kako bi te sreća pomazila po licu i dala ti dom

reci možeš li se sjetiti je li tko govorio o putu

o zviježđu koje moraš proći bez kompasa

i vratiti se kao bolji čovjek

u tom bačenom zapisu starijem od mora

piše tvoj kod i tvoja kob 

i samo ponekad za pomrčine izranja taj brod

malena arka koja pluta s tobom tvoj je amulet

moj teret i tvoj teret različiti su tereti

i tvoja sumnja i moja sumnja nisu iste

čak ni radosti nemaju isti spektar 

i geiger ne mjeri istu amplitudu osjećaja 

roni duboko poniri u sebe 

tvoj čuvar utisnuo je tajni amulet u tvoj san

ne čekaj uzalud zoru 

već se opij vlastitim zvijezdama

PREDAJ SE INES

sjećaš li se ines

koliko si ljubavnika imala

da preformuliram pitanje

koliko si ljubavi imala

imaš li mali crni notes na dnu ormara

ili su rupice u tvome srcu 

niše za svaki uznos i svaku bol

sjećaš li se ines

mirisa boja okusa drhtaja

jesu li to bili moteli nadomak zagreba

koliko si samo profesora ljubila

na jakuševcu sjećaš se 

dok ste se milovali ispitivao te je za diplomski

a znaš ono u petom osnovne pod satom

kada si pred mladim profom iz matematike 

kao na filmu klizila rukom u svoje međunožje

i što bi rekli i arsen i rade i svi pjesnici

nego kurvo svetice boginjo i vještice

sjećaš li se ines kako si poeziju ljubila

htjela biti virginija ana marina silvija

a veliki meštri braća u branši

samo su tvoje zbirke u smeće bacali

i pričali ti kako lijepa žena nije za pisanje

već za brisanje i kako ono reče za madraca

pa kakva su ti iskustva draga sa madraca

dobro je ines ne plači evo ti maramica

taj jedan što je valjao nije mogao izdržati

tvoj dodir kojim pališ kožu kosti i mozak

rastopio se i sada je trava kojom bosa hodiš

zgarišta su iza tebe ines i prestani prkositi

danima koji dolaze jer oni nisu tvoja kuća

već zračenje velikih valova krhotine zvijezda

zarivenih u sve dobro u sve lijepo u sve ljudsko

vidiš ines kako si pesimistična samo smetaš

tvoja repatica načinila je krater

i nikom se ne da spuštati u njega da te nađe

jer na dnu je novo dno pa novo dno pa novo dno

što si ti ines zaboga nimfomanka ili frigidna nimfa

uvijek si voljela vlakove teatralno čekajući

pisak i paru da te raznesu i u legendu prenesu

a sada vlakovi nebom lete 500 na sat

uzalud si poznavala kokoschku i coco chanel

i uzalud bješe tvoje ime sinonim za stil

teško je biti star kada su mladi nedozreli

teško je ostati mlad kada su ti vršnjaci prezreli

prestani se noću vozati zagrebačkim tramvajima

nećeš nas sresti ines ni mene ni sebe nećeš sresti

u ime starih dobrih vremena

pokupi svoju glazbu pjesme i uspomene

predaj se napokon moja ines

ON THE ROAD AGAIN

Iza mnogo dana u kojima je trnuo 

Žižak u žaru moga blue oka

Napravih malu lomaču u svom vrtu

Htjedoh baciti koplje u trnje

I spaliti divlje viseće mostove za sobom 

Jer davno su srušili Stari most

I veze između lijeve i desne obale rijeka

Rekoh leći ću u starim cokulama

Nisam više nevina bosonoga djevojčica

Neću vaditi strelice iz srca da ne iskrvari

Pomolih se El Cidu i sestri Ivani Orleanskoj

Tad se sjetih da mama mi je stara i nema kolača

Pa ispekoh sočni kuglof od jabuka i rogača

(sa šećerom od kokosove palme jedna kavena šalica)

Na fb netko je linkao Willieja Nelsona

On The Road Again

Kad mi se već srce cijepa

Neka se rastepe oko pruga starih vagonaša

I prašnjavih cesta u poljima makova

Nek sam prokleta u ovo samrtno pramaljeće

Ali sam On The Road Again

KLANAC MEĐU NAMA

kada sam došla do rijeke

nestao je tvoj trag

grmljavina pljusak

lice obliveno suzama

očajna žena koja tiho jeca

ti si s onu stranu rijeke

siguran od mene

zatočen od sebe

VELA NEDELA JE MATI

Majko još nismo krenuli na put

A već je došlo doba povratka

Je li raspremljena postelja moja

Majko znaš da nisam u tebe vjerovala

A ti si baš 13. svibnja se ukazala

Kad je i moja duša spustila se s Olimpa

Nisam Gospo tebi vjerovala

A ti si uz mene nečujna bdjela 

Kad sam smrtno bolesna bila

Griješila sam Mati moja puno

A nisam htjela nisam bolje mogla

Stid me bio Majko nisam drugačije znala

Gda vidim raspelo pri plotu

Se zmislim kak sem ja sina rodila

V kriki pri Svetomu duhu

Vuprl je joči plave vu me

Sem v njimi vidla se oblake

Celi veli svet vekši od Olimpa

Čudaj je tega prešlo od ondak

Sih tih cajtof više ni

Di je tvoj sinek di on spi

Pak sem ti betežna Majčice Marijo

Dojdi male k meni leži

Kćerce moja mila

DVA U JEDNOM

Stepski sam vuk koji liže rane 

Svježe razderotine vododerine

Njušim izdaju dok tišina svira

Prerijski sam vuk pun ožiljaka

Samooperiranih kratera usjekotina

I bombom i minobacačem me tukoše

U tajgi vuk sam dlake nemam više

Osluškujem dan koji lupa na prozor

Što li hoće taj dan od mene čovječe

U tundri vuk sam lupa mi srce bimbam

Transpozicija translatacija u drugu vrstu

Boli me oko i kandže su mi mekane

Na asfaltu čovjek sam ležim pregažen

Zovu šintera i komunalce misle mrtav sam

Čujem te dišeš i ljubiš me sanjaču

Neće biti kiše oblaka nema više

Čovjek vuk sam vrebam neki povjetarac

Da donese miris drugog vuka

VRIJEMESTAJ

pokušaj

prije svitanja

pogledati

u svoju zjenicu

tamo ti piše

kako si došao

i kako si prošao 

i kako ćeš otići

i gdje si sada

na tom metronomu

ne zaboravi

ponijeti

kad klatno uđe u oluju

svoju

muštiklu

šešir

jutro na loari

u kojem je vrijeme 

stajalo

ili nemoj

sve će te to

tamo 

čekati

PUT

sanjao sam san

u kojem sanjam san

da ti sanjaš san

u kojem sanjam san

da letim svijetom

i nosim te u sebi

i stajem gdje ti želiš

kupujem ti sat

sav od meke sadre

optočen dijamantom

bez kazaljki bez brojki

plovio bih nebom

a ti u meni plešeš

a ti u meni pjevaš

tad začuh stari očev sat

probudi se sine valja ti na put

zauzdao sam ti divlje konje

pa kreni preko zapjenjene rijeke

ali oče ja želim biti pegaz

no otac na to samo reče

kad prijeđeš rijeku sine

doći ćeš na livadu

gdje pasu svi snovi

onaj koji odabereš

to je moj san

u kojem si ti život

sine moj

VIŠNJA GOLJAČKI je spisateljica, urednica i osnivačica nekoliko časopisa i portala te ravnateljica Otvorenoga pučkog učilišta u Zaprešiću. Utemeljiteljica je međunarodnih susreta s temom ljudskih prava, kulture i znanosti. Objavila je nekoliko romana, pripovijedaka, monografija i zbirki poezije, a trenutno joj je u pripremi englesko, švedsko, španjolsko, tursko i jidiš izdanje ilustrirane bajke.