Dašak svijeta iz tuškanačke šume

Ako izložba Šezdesete u Hrvatskoj nastoji prikazati svaki, a osobito kulturni – i, dakako, glazbeni – aspekt ondašnjeg života u Hrvatskoj, onda nova monografija Saloon Discoteque Damira Jiraseka (bivšeg urednika Večernjaka) na tristotinjak stranica, riječju i fotografijom, kazuje što se na društvenoj sceni glavnoga grada, ali i šire, događalo odmah nakon toga. Drugim riječima, sve pogodnosti stvorene u kontekstu otvaranja prema Europi i svijetu već su u osvit novoga desetljeća, jednoga petka (trinaestog!) 1970. odlično iskoristili Albert Papo, Vlaho Srezović, Pero Zlatar i njihovi suradnici.

Kako je upisano na njezinoj poleđini, monografija se, zbog dugih i mučnih pravnih bitaka oko vlasništva, rađala dugo i u otežanim uvjetima. No unatoč uništenoj arhivi njezin sadržaj pruža dovoljan uvid ne samo o neizostavnom društvenom punktu jednoga dugog razdoblja nego i o cjelovitoj kulturnoj (a posredno i supkulturnoj) slici vremena.

Izd. Društvo za prijatelje Saloona, Zagreb, 2018.

O važnosti klubova kao bitnih točaka u kulturno-glazbenom krvotoku jednoga grada ili scene u cjelini ne treba posebno trošiti riječi. Prebacimo li na trenutak fokus na svjetsku – primjerice njujoršku – scenu 1970-ih, valja se podsjetiti na činjenicu da bez agilnosti kultnoga kluba CBGB američki novi val možda uopće ne bi bio moguć, barem ne u onako organiziranu i učinkovitu obliku. Pišući o njegovoj genezi u knjizi How Music Works, osnivač Talking Headsa David Byrne piše kako svaki klub valja promatrati kao živi organizam, kao biološki sustav, mrežu neurona koja može biti učinkovita samo u slučaju da svaki njegov element ispunjava zadanu ulogu. Sličnu ulogu okupljališta koje gradi scenu imali su i drugi svjetski klubovi, primjerice Haçienda u Manchesteru potkraj 1980-ih (s grupama The Smiths, New Order i drugima) ili Troubadour u Los Angelesu, čija je pozornica okupljala protagoniste kantautorske neofolk i rock-scene.

Naravno, Saloon je osnovan s drukčijom namjerom, bez većih underground ambicija kakve su imali kultna i obližnja Jabuka, nekadašnji Lapidarij, a djelomično i Kulušić. Saloon je prvotno bio koncipiran kao okupljalište glamura, pa ga je prirodnije usporediti s mjestima kao što je njujorški Studio 54. Njegov mondeni karakter i obavezni dress-code sugerirali su povremeni manjak inkluzivnosti, ali to njegovu društvenu ulogu ne čini ništa manje znakovitom. Dobro organiziran, dovoljno masovan i s jasnom programskom vizijom, klub je godinama funkcionirao besprijekorno. U idejnom začetniku i tadašnjem uredniku Plavog vjesnika Peri Zlataru te u slušanim radijskim emisijama voditelja Voje Šiljka Saloon je imao medijsku logistiku, pozicionirajući se gotovo ni iz čega, ili iz čistog entuzijazma, koji je nekadašnju straćaru transformirao u ekskluzivni diskoklub dizajniran po uzoru na stilizirane točionice iz mitologije Divljeg zapada. „Nedvojbeno najveći klub koji je postojao na ovim prostorima izrastao je iz siromaštva. Točnije, iz ideje da se pobjegne iz posvemašnje oskudice“, već je u uvodu zapisao Jirasek.

Položaj Saloona kao „povijesne prekretnice u poimanju plesne zabave“ osigurali su mu obični gosti, ali još više slavni sportaši, glumci, viđeniji gradski ljudi. Ukratko, oni iz prve urbane lige koji su ga, svaki na svoj način, ali i zajedničkim mentalitetom, uspjeli pretvoriti u trajan simbol gradskoga načina života, osmišljen po europskoj mjeri. Bez obzira o kojem je slavnom ili uglednom gostu bila riječ – o jazz rock sastavu Blood Sweat & Tears, reggae-pop-grupi UB  40, redatelju Costa-Gavrasu, glumici Ali Mac­Graw ili Tellyju Savalasu, slavnom Kojaku – klub u Tuškancu bio je mjesto obaveznog ogleda.

Govoreći u sklopu promocije knjige o medijsko-klupskoj simbiozi te o prevratničkoj ulozi koju je Saloon u zlatnim godinama imao na društvenoj sceni Zagreba i Hrvatske, novinar Željko Žutelija podsjetio je da jedan od razloga Saloonova dugogodišnja opstanka možda proizlazi i iz zaštitničkog odnosa „djece tadašnjih rukovodilaca“ koja su mu bila privržena u povremenim kriznim situacijama. Klub je povremeno dolazio na udar suptilnih prijetnji socijalističkog establišmenta, kojemu su, kako navodi autor, sredinom 70-ih zasmetali pretjerano dekadentni zvuci iz tuškanačke šume. Stoga je 1974. spremno intervenirao „enfant terrible hrvatskog novinarstva i publicistike“ Igor Mandić, koji u ondašnjoj kolumni u Vjesniku upozorava da „moralizatorsko udaranje protiv disko-klubova pokazuje totalno nerazumijevanje senzibiliteta moderne mladeži i njihove potkulture“.

Naravno da je upravo pojam „potkulture“ (ili supkulture) ključ razumijevanja klupske urbane dinamike svakog, pa i zagrebačkoga društvenog života. On u sebi nosi ne samo generacijski nego i identifikacijski kod: dok je, primjerice, susjedna Jabuka okupljala i dinamizirala gothic-rock scenu na području Zagreba i okolice, a Kulušić, barem u početku, slovio kao simbol novovalnoga prevrata, razbarušeni rokeri Saloon su neko vrijeme otpisivali kao skupi i glazbeno nesadržajni izlog najviđenijih lica u gradu. Takvu percepciju potkraj 70-ih ilustrirao je i neugodni frontalni sukob s utjecajnim omladinskim tjednikom Polet, koji je reputaciju izgradio inovativnim pristupom temama, ali i tako što je, po uzoru na britanski tjednik NME, redovitim opsežnim prilogom o urbanoj kulturi, stripu i (najvažnije!) rock and rollu izravno sudjelovao u poticanju i oblikovanju hrvatske novovalne scene.

No svi ozbiljni nesporazumi uskoro su postali prošlost. Poletova nekadašnja publika u tenisicama i iznošenim „komandosicama“ Saloonu je ionako sve oprostila u proljeće 1990, kad su Tomas Krkač i Aleksandar Kostadinov počinili novu supkulturnu herezu, pokrenuvši – usred otmjenoga diskokluba – koncertni rock-session Ruby Tuesday. Strukturiran na temeljima uigranoga kućnog sastava Telefon Blues Banda, Ruby Tuesday usustavljen je kao klub unutar kluba, razotkrivajući Saloonov novi potencijal kao vibrantne točke živog, ležernijeg i posve „organskog“ sadržaja. Nazvan prema klasiku Rolling Stonesa, Ruby Tuesday upravo je uključivošću i improvizacijskom dimenzijom Saloonu otvorio vrata prema novoj stalnoj publici koja nikada nije znala kakva je iznenađenja očekuju pojedinog utorka, pa je stalno dolazila po novu injekciju koncertnih rhythm and blues standarda. I to u izvedbi najsposobnijih i najnadahnutijih instrumentalista u Zagrebu, ali i šire. Na Rubyju su nastupili doslovno svi, od Davorina Bogovića do Johnnyja Štulića; od Daleke obale do Valjka, od Gopca do Dina Dvornika, i ostalih glazbenika, stilski i generacijski različito profiliranih.

Svi oni pridonijeli su četrdesetogodišnjem kultu Saloona i osigurali mu – turbulencijama usprkos – povlašteno mjesto na mapi društvenih događanja glavnoga grada.