Čovjek s vrha svijeta u Rijeci

Čim sam u predvorju riječkoga hotela Bonavia ugledao gospodina Greenwaya – o kojem ništa nisam znao u tom trenutku! – shvatio sam da riječ o čovjeku s vrha svijeta. Nešto u njegovu vojničkom držanju, u ozbiljnom američkom engleskom i u pogledu odavalo je čovjeka koji je bio svagdje, prateći i stvarajući povijest. Tri dana imao sam povlasticu voditi ga po Rijeci i Opatiji te razgovarati ne samo o onom što ga je ponovo dovelo u Hrvatsku već i o njegovim pogledima na svijet, na ratove, na prošlost i budućnost.

Ljudi koji dolaze s vrha svijeta uvijek imaju precizno razumijevanje omjera – možda nisu uvijek upućeni u sve detalje, ali razumiju principe. S njima je vrlo lako razgovarati jer su točni, precizni i logični. I, možda, ponekad hladni i distancirani. Ljudi koji su bili svagdje uglavnom ne pripadaju nigdje. To je vrlo česta pojava kod djece diplomata, ali i kod stranih dopisnika, koji su svojevrsna vanbračna djeca politike, medija i obavještajnih službi. Mislim na ono vrijeme prije interneta...

Hugh David Scott Greenway

Greenway je bio dopisnik Timea i Lifea iz stotinjak zemalja svijeta i „uvijek se čudio tomu da mu ljudi plaćaju kako bi putovao u udaljene krajeve i kako bi pisao o onome što je vidio“. Zvuči prostodušno optimistično, no situacija je, kao i uvijek, nešto složenija.

Hugh David Scott Greenway rodio se 1935. u svijetu koji je bio posve drukčiji od današnjega. Recimo, Sjedinjene Države imale su 130 milijuna stanovnika, dok ih danas imaju gotovo 330 milijuna! Odrastao je u zapadnom predgrađu Bostona, duhovnoga središta Amerike, a i danas živi u bakinoj kući. Zahvaljujući Google Street Viewu vidio sam tu skromnu kuću, na krasnom mjestu u šumi, uz rijeku. Nekoliko njegovih predaka bili su potpisnici američke Deklaracije nezavisnosti 1776. Majčin pradjed, Thomas Scott, bio je predsjednik Pensilvanijskih željeznica, a očev pradjed George Lauder bio je bratić i partner Andrewa Carnegieja u njegovu poslu s čeličanama. Za mlađe čitatelje, Carnegie je u trenutku smrti bio težak oko 300 milijardi dolara, tri puta više od Jeffa Bezosa, najbogatijega čovjeka u ovom trenutku, a mog dobrog prijatelja, koji mi je, po uplati, dostavio, preko svog Amazona, u roku od pet dana, knjigu Strani dopisnik. Kako su sjećanja varljiva, uvijek ih je dobro povezati s bilješkama.

Maestralni zapisi

Cijela knjiga Strani dopisnik nastala je na posve staromodan način: Greenway je izvukao hrpu svojih blokića ispisanih žurnim zabilješkama s oznakama: Phnom Penh, 1967; Jerusalem, 1977; Peshawar, 1983; Berlin, 1989; Baghdad, 1991; Kabul, 2010... Potom je sjeo i napisao tekst, koji su, na staromodan način, dotjerivali ljudi iz Simon & Schustera. Za starije čitatelje, koji misle da je tiskano izdavaštvo propalo, ova kuća objavljuje više od dvije tisuće naslova godišnje i ima prihode od oko 750 milijuna dolara.

Uvodna poglavlja knjige možda su i najbolja, jer su bolno iskrena i maestralno napisana. Vrlo ležerno autor piše kako se prijavio na Harvard i bio primljen, ali se ipak odlučio za Yale. U to doba upoznao je i Joy Brooks, tada na koledžu Bernard, s kojom se, poslije nekoliko godina u marincima, oženio i ostao s njom do danas – pa su i u Rijeku došli zajedno. Gospođa Greenway završila je i orijentalne studije na Columbiji, no uvijek je ostala tek potpora svom lutajućem (like a rolling stone) suprugu. Otac alkoholičar ubio se poput Hemingwaya. A Hemingwayev sin Patrick trebao ih je voditi na safariju kroz Tanzaniju. No Hemingway se ubio...

Kad je 1972, u vrijeme afere Watergate, Greenway došao u Washington Post (novine koje su srušile Nixona), prvog dana na posao mu je navratila gospođa Graham, vlasnica toga u tom trenutku najutjecajnijeg dnevnika na svijetu. Urednik joj je poželio predstaviti Grenwaya, tada četrdeset sedmogodišnjaka, no ona je samo odmahnula rukom i rekla: „Znam Davida... oženio se mojom nekadašnjom dadiljom!“ Dobro je biti u središtu svijeta! Kako je Jeff Bezos danas vlasnik Washington Posta, ne znam kako bi on reagirao na susret s Greenwayem. Možda bi samo rekao: „Znam Davida... To je onaj čiju smo jednu knjigu prodali u Hrvatskoj!“ Inače, u najnovijem Spilbergovu filmu Post ona Meryl Streep glumi tu Katherine Graham.

Na terasi hotela Milenij

Godine 1960. mladi bračni par Greenway dovezao se u New York bakinim automobilom s vozačem i ukrcao na transatlantik Queen Mary. David Greenway prijavio se na Oxford, a da je njegova molba prihvaćena saznao je negdje nasred Atlantika. No kako su predavanja počinjala tek u listopadu, odlučili su otići, kao i svi pravi Amerikanci, na Azurnu obalu. Unajmili su manju vilu s pogledom na Villefranche i Cap Ferrat, gdje su ostali cijelo ljeto. I ja sam proveo dio jednog ljeta u obližnjoj Nici, pa smo, sjedeći na terasi opatijskog hotela Milenij, okupanoj suncem – u trenutku dok je Boston bio pod snježnom olujom i razornim plimnim valom, a Gorski kotar pokriven s dva metra snijega – uživali u čavrljanju, zaključivši da je Opatija nešto poput miće Azurne obale, kao što je i Rijeka, nešto poput mićeg Šangaja.

Greenway u knjizi piše i o našim prostorima

Na usporedbu propale riječke luke, čiji je simbol postala olupina Galeba (koja je zgrozila Greenwaya) s golemim Šangajem, Greenway je ležerno nadodao da su godinama živjeli u Hongkongu, a da poslije Rijeke putuju u Veneciju, a potom posjetiti D’Annunziov muzej Vittoriale na Lago di Garda, da bi odletjeli iz Italije, preko Bostona, u Šangaj! Svijet je malen kad ste u njegovu središtu. Od mićeg do pravog Šangaja u nekoliko dana.

I tu dolazimo do odgovora na pitanje: kog vraga je netko s krova svijeta došao u Rijeku?! David Greenway, u osamdeset i drugoj godini, radi na knjizi o nekim vanjskopolitičkim dilemama predsjednika Woodrowa Wilsona (1856–1924), čovjeka koji je svojim nepokolebljivim tezama o samoodređenju naroda, nakon Prvoga svjetskog rata, pridonio urušavanju Austro-Ugarske i nastanku niza novih zemalja, uključujući i Kraljevinu Jugoslaviju, a nakon Drugoga svjetskog rata njegove su teze dovele do urušavanja kolonijalnih carstava i nastanka niza novih nezavisnih zemalja. Wilson je usto začetnik ideje Lige naroda, danas Ujedinjenih naroda. Zanimljivo Gabriele D’Annunzio, koji je u Rijeci uspostavio svoju državicu 1919/20, začetnik je Antilige naroda, duhovnog temelja Pokreta nesvrstanih, gdje se pojavljuje i nezaboravni drug Tito.

Po Greenwayevoj zamisli trećina njegove knjige trebala bi se baviti Gabrieleom D’Annunziom i njegovom Talijanskom upravom Kvarnera. Kako se Greenway temeljito pripremio za dolazak u Rijeku i pročitao i dvije ključne knjige: The First Duce Michaela Ledeena i The Pike Lucy Hughes-Hallett, razgovarali smo kao dva stara prijatelja o trećem, koji već neko vrijeme (od 1938) nije s nama.

U više navrata Greenway je ostao zbunjen propašću Rijeke i nije razumio zašto bi D’Annunzio uopće dolazio u ovakvu zabit. Vrlo jednostavno sam mu pojasnio: uoči Prvoga svjetskog rata Rijeka je bila podjednake veličine kao Zagreb ili Beograd, a veća od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno, s najvećom rafinerijom nafte u Europi, s tvornicom torpeda, s dvama konkurentskim brodogradilištima podmornica, s osmom lukom u Europi, s izravnom brodarskom linijom s New Yorkom, s dvadeset hotela – dok ih je Zagreb imao tri, a Opatija je s trinaest bila drugi turistički centar cijele Monarhije. Razgledavši Guvernerovu palaču, u kojoj je petnaest mjeseci mahnitao D’Annunzio, uspostavljajući prvu fašističku državu u povijesti, te potom povezujući tu zgradu s ugođajem Vittorialea, Greenway je rekao (i napisao) da mu je sada mnogo toga jasnije.

Jednako kao što je meni mnogo toga bilo jasnije nakon što sam pročitao njegova Stranog dopisnika, a njemu nakon što je pročitao moju Kratku povijest grada Rijeke. Naše vrlo plodno trodnevno iskapanje riječke fašističke prošlosti nastavilo se zahvaljujući knjigama. Razgovor unutar lažne vječnosti. U nekoliko navrata dodirnuli smo se i filmova, jer je D’Annunziova Cabiria (1914) jako utjecala na rano Griffithovo remek-djelo Netrpeljivost.

Osobno smatram da su dva najvažnija filma 20. stoljeća Trijumf volje Leni Riefenstahl i Coppolina Apokalipsa danas (Redux!). Oba filma, zapravo, i svjesno i nesvjesno variraju Danteov Pakao. Leni je pokazala uspon Sotone, snimajući s neograničenim budžetom kongres nacističke stranke u Nürnbergu 1934, dok je Coppola, s gotovo neograničenim budžetom snimao pad Sotone, kroz lik odmetnutog američkog časnika Kurtza, u interpretaciji maestralnoga Marlona Branda.

Danteov trg

Iznenađuje li nas da je glavni riječki trg uoči Prvoga svjetskog rata, iznenada, prozvan Danteovim? Dante je naime u IX. pjevanju Pakla napisao: „ ...i ko što ju kod Pule, blizu žala / gdje Kvarner, među Italije pere...“ Dakle, Dante je po D’Annunziovu shvaćanju talijanski prairedentist! Gotovo prafašist!

Čitajući knjigu Strani dopisnik, naletio sam na opis francuskog imanja usred Vijetnama, gdje su vlasnici plantaže potkupljivali obje strane kako bi nastavili živjeti u svojoj maloj Francuskoj. To me asociralo na fascinantan odvojak Coppolina filma u kojem Martin Sheen (da, da, otac onog Charlija iz Dva i pol muškarca!) dolazi na farmu i s Francuzima, koji su na tom imanju sedamdesetak godina, raspravlja o pripadnosti i ukorijenjenosti. Sve se doima nadrealnim, no to baš i nije toliko nadrealno koliko se može učiniti nama s ruba ove nesretne zemaljske ravne ploče, koji stalno razmišljamo da li svijet počiva na četiri slona ili na četiri kornjače. (Osobno preferiram kornjače.)

Dakle, u knjizi Strani dopisnik spominje se bliski Greenwayev prijatelj, Michael Herr, koji je autor najbolje knjige o Vijetnamskom ratu (Dispatches), ali i koautor scenarija (uz sirotoga Poljaka Josepha Conrada, koji je davno napisao Srce tame, početak scenarija Apokalipse danas). I onda nam se ukazuje svijet tako dalek od svijeta J. B. Tita i Irine Aleksander (koja ga je kao šefica Kominterne u Zagrebu i ljubavnica onog Miroslava Krleže stvorila) i Fitzroya MacLeana (napisao više knjiga o Titu i poslužio kao glavni predložak za lik Jamesa Bonda u onoj vrlo uspješnoj seriji filmova).

Nažalost, jedan od najslabijih dijelova knjige Davida Greenwaya kratko je poglavlje Balkanska tragedija. Razgovarali smo i o izvrsno napisanoj, vrlo debeloj knjizi Crno janje, sivi sokol Rebecce West, koja je opisala Kraljevinu Jugoslaviju za potrebe engleskih i američkih tajnih službi. Rekao mi je da nije znao da je Rebecca West bila bliska tajnim službama, a ja sam se samo nasmijao za prekrasnog sunčana dana u Opatiji. I napomenuo sam: „Ali ona piše i o Irini Aleksander u Zagrebu...“, no to je, vjerojatno, već neka druga priča.