Antijunak u suicidalnom društvu

Novu je premijeru zagrebačko Satiričko kazalište Kerempuh marketinški dobro tempiralo i izvelo 13. travnja, kako bi publiku i datumski simbolično uputilo na Erdmanovu dugo zabranjivanu dramu Samoubojica (prijevod Božidara Violića) koja je i samu autoru bila dramaturški gotovo suicidalna, jer se poslije nje, od 1928, više ne pojavljuje kao samostalan dramatičar. Iako su mu u Rusiji nakon moskovske premijere prve komedije Mandat svi proricali blistavu karijeru, Nikolaj Robertovič Erdman (1902–1970) nije nikad uspio vidjeti na sceni svoga samoubojicu, jer je predstava u Mejerholdovoj režiji službeno zabranjena nakon generalne probe zbog neprijateljskog sadržaja i antidržavne provokacije. Praizvedba je bila, simbolično, u Göteborgu godinu prije Erdmanove smrti, a poslije toga prikazuje se u Zürichu 1970, a u Dramskom kazalištu Gavella 1971, u za Hrvatsku teškim vremenima, u godini političkih progona i nametnutih kreiranja života umjetnika i intelektualaca, cenzuriranja državi nepodobnih.

Moćni državnici svih sustava u književnim tekstovima egzistiraju kao izdvojene pojavnosti ili mimikrirane egzistencije, a ponekad se problematiziraju samo prostori njihova djelovanja i utjecaja i stav prema vlasti, kao u Gogoljevoj crnohumornoj novelistici, sudbinskim romanima Dostojevskog, Kafkinim i kafkijanskim prozama ili u romanu Mirisi, zlato i tamjan u kojemu Slobodan Novak Maloga smješta na otok s jasnim referencijama na politički obilježen zatvorenički Goli otok; Erdmanov pasivizirani intelektualac koji nema posla i ne može ga pronaći telefonski pokušava doći do Staljina i njemu i Kremlju psovkom pokazati svoj stav prema njima.

Predstava je sarkastična, angažirana i kritična prema situaciji u Hrvatskoj i svijetu

Predstava je sarkastična, angažirana i kritična prema situaciji u Hrvatskoj i svijetu
Snimio Ivan Posavec

Slovenski redatelj Vito Taufer motivaciju za režiju crne komedije Samoubojica nalazi u „Erdmanovu svijetu i njegovoj mračnoj atmosferi“ koji ga podsjećaju „na vrijeme u kojem mi živimo“, kako se navodi u kazališnoj knjižici urednice Dore Delbianco. Motivacija za Kerempuhov repertoarni potez može biti i pozicija državnika u svijetu danas, položaj malog čovjeka bez osnovnih uvjeta za rad i egzistenciju, kao i porast samoubojstava u Hrvatskoj.

Apsurdnost teksta Erdman postiže iznevjerenim očekivanjem publike, ali i svoje dramske okoline, jer se njegov antijunak, u prijevodu na hrvatski Nikola Petričević, ne želi ubiti unatoč svojoj bezizlaznoj situaciji. Premda je kauzalitet jasan i društveno neprijeporan, unatoč strahu žene i punice i općeprihvaćenu mišljenju, konvencionalnim odgovaranjima, arhetipskim predsuicidalnim situacijama, Nikola, još jedna vrlo dobra kreacija Borka Perića, i ne pomišlja na samoubojstvo. Kako sam odustaje od uobičajenoga kauzaliteta i suicidalnog kronotopa, svi koji nisu članovi njegove obitelji nagovaraju ga da se ubije i, paradoksalno, pripremaju groteskno slavlje prije smrti koja se treba dogoditi u točno dogovoreno vrijeme. Autorica adaptacije i dramaturginja Dora Delbianco podcrtava značenja teksta i uronjenost u hrvatsku svakodnevicu, kao i Mate Matišić, autor glazbe i poticajno duhovitih tekstova pjesama, iako je i sam izvorni tekst dovoljno aktualan, opor i na svojim krajnjim tragedijskim granicama komičan u prepoznatljivosti i apsurdnosti.

Predstava Samoubojica ne odmiče se od slijeda sličnih Kerempuhovih predstava u posljednje vrijeme, uz iznimku Jelčićeve predstave Govori tiše! Sličan obrazac adaptacija, dnevnopolitičke replike, pretjerano isticanje situacija, prenaglašenost transformacija, skupne scene na prosceniju uz zajedničko pjevanje songova prerastaju u kontinuiran slijed predvidljivosti. Predstava je sarkastična, angažirana i kritična prema situaciji u Hrvatskoj i svijetu, za nijansu preduga, s nekoliko završetaka. Postoje i problemi s organizacijom prostora, vjerojatno zbog nedostatne veličine scene, scenografija je minimalistička, s dominantnim velikim bračnim krevetom na sredini i dobro postavljenim osvijetljenim prozorom drugoga prostora u dubini scene (Taufer potpisuje i scenografiju, a Miljenko Bengez majstor je svjetla). Još prigušenije svjetlo na početku predstave donijelo bi više kazališno impostiranih nesporazuma, neprepoznavanja, komičnosti situacija u kontekstu dramaturškoga i političkoga ukidanja struje.

Kerempuhovi glumci napravili su „dobar posao“, vidljiva je izvrsna istreniranost i pozitivan odnos prema „radu i stvaranju“ satire, dobro se osjećaju na sceni, vjerojatno i zbog pogođenih kostima (Manuela Paladin Šabanović). Csilla Barath Bastaić kao Maša Petričević, Nikolina žena (Njegova Žena), glumi bez karikaturalnosti, s mjerom i malim odmakom. Elizabeta Kukić izvrsna je komičarka, s neznatnim pomacima u glasu i gesti izaziva komedijske reakcije na Njezinu Majku, Mirjanu Ilić. Vedran Mlikota pokazao je raskoš glumačkih mogućnosti kao Aco Kovač, Susjed, a izvrstan je Luka Petrušić, vrstan glumac i majstor komike koji glumi Antonija Dominikovića-Flisa, Intelektualca koji je sublimirao sav hrvatski intelektualni jad i inerciju. U drugim su ulogama više ili manje uspješno dočarali svijet bezizlazja na granicama burlesknosti: Anita Matić Delić, Njegova Ljubavnica, Matija Šakoranja, kao Stjepan Jović, Domoljub, Filip Detelić, Marko Novak, Mesar, Linda Begonja kao Viktorija Gamulin, Novinarka, Hrvoje Kečkeš, Svećenik, Ornela Vištica, Klara Maksić, Mirela Videk Hranjec kao Petra Filipović i Mladići: Josip Brakus, Karlo Mlinar i Filip Sertić, koji je pokazao izniman pjevački talent i glumačku preobrazbu.