Zlato Zlate i sve tome slično

Nova pjesnička zbirka U potrazi za Zlatom  Seada Begovića (Zagreb, 1954), izabrane  ljubavne pjesme 1979–2015. pjesnika koji već desetljećima uočljivo usijano sja na hrvatskomu pjesničkom zviježđu, ima sedam ciklusa. Svi su o ljubavi.

U  prvom, U potrazi za Zlatom, Zlata je ime njegove odabranice, čija je suptilna lijepost igrivo predočena i njezinom fotografijom na (pod)naslovnici, u trenutku punu iskustva zrelih godina. U igri riječima mogli bismo kazati, ne samo kao u naslovu „zlato Zlate“ nego i ona sama u metafori je zlato, vrhunska, također jedina vrijednost i smisao opstanka, utočište.  Tako o njoj besjedi i pjesnik, ona se ponavlja i tako da joj je izravno posvećeno nekoliko pjesama, a motivski sve do zadnje pjesme u zbirci, ne baš u svakoj urađevini, naravno, ali jedina je trajna i pouzdana vrednota, i u knjizi i u životu, što se može zaključiti i iz ovdašnjih pjesama. Sve su one potraga za ljubavi.

Ovaj prikaz ne kanim napisati tako da se pročita i zna kako ja prikazujem pročitano ili što mislim o tome, pa je to onda kritika, nego ponajprije da pomognem zainteresiranu čitatelju pjesništva  tako što ću predočiti neke vrijednosti zbirke upravo pjesnikovim riječima, ne svojim, njega da bolje upoznate, ne mene! (Meni je u prikazima to najvažnije, stoga!)

Sead Begović na promociji svoje nove pjesničke zbirke

Navodim jezične sklopove ili stihove: „...donosi sreću, onu/koja izvire iz otkrića /tebe“ (Otkriće tebe), „uvrede svih ratova kevću kao psi / tko će koga ugristi? / A ja plačem zbog svađa koje se dime (...) moje Zlato polegne glavu na moj svijet / kojeg ipak ima jer / odbija negdje drugdje / saviti gnijezdo (Kad ljubav polegne glavu), „moja se žena stalno osjeća krivom (...) za ISIL-ove zločine i za zločine / domaćih izdajnika (...) i ja se osjećan krivim / i zbog toga što sam sretan / jer me ta žena još uvijek čini / prisutnim na ovome svijetu“ (Sudar s bližnjima), „tvoj dječak, tvoj stvor, tvoje priviđenje (...) dovoljno je da se netko nasmije / kao da se topi hostija u ustima“ (Na žalu novoga svijeta), „...zvonce božanske moći / ono me ujutro budi / najljepšim jezikom svijeta (...) Lehko ti je takve bedake / brez lubavi / vu kaj gode vputiti  (Slobodni pad), „... uvijek otvorena vrata džamije (...) ili uz crkvicu svetog Lovre (...) jedi Sejo, bolahan me jedi, kažeš / kao da dovu činiš / i od Allaha išćeš / medenih šeftelija (Tajne oči večere), „... kuda odlazi moja dobrota / zar na stratište?“ (Zaručnik), „... z  riječmi da smo tak i tak / nočujak, pogrebič i šplehnjak“ (Dimo dojdi vu krasoti črnih las).

Intima kao spas

Zapaziti je: 1. Begovićev je stih ovdje neposredniji, jasniji, stvarnosniji, lišen zagonetne ili tek naslućene metaforičnosti, kao prije (pjesme nisu datirane, što otežava opaske ove vrste), 2. Ciklus nastaje iz neugode i zala suvremenosti te bijega u intimu kao u spas, 3. U istoj su pjesmi  i džamija i crkva, dakle i Bog i Allah: autor spoznajno  baštini i kršćanstvo i islam, spajajući ih i ljubeći oboje, ne razdvajajući i ne suprotstavljajući  ih, i  4. Sačuvao je hercegovačku (podrijetlom je iz Trebinja) muslimansku tankoćutnu jezičnu posebnost (bolahan), i dodao joj kajkavski, tomu sličan, dubinski osjećajan jezični izričaj.

(Rado bih pročitao zbirku ili makar ciklus Seadovih kajkavskih stihova; ide to njemu!)

Iz Evinog notesa, drugi ciklus, kako i naslov kazuje, pisan je iz  rakursa žene, ženske spoznaje ljubavi.    

„Od danas ću ratovati s tobom dragi  (...) zbog prljavog veša, prašine i tanjura / ja ću dragi uć u Sabor / nek ti odsad kuha neka druga skvo“ (Neka druga skvo), „... moje jadno i nesretno pijano pseto za koje danas pripremam ručak“ (Ručak), „Pamtit ću dovijeka žudnju one mrcine / koja me pregazila u šesnaestoj (...) kad rekao je da me voli (...) ja se odjednom sažalih; a što mu ne bih dala / kad me toliko poželio? (...) U tom trenutku nitko / ne bi mogao spasiti moju samoću (...) od te jezive ljubavi ostala je samo sablast / u magli (...) on je silovatelj (Ljubav u oskvrnjenom šumarku, zapravo  kraća pripovijest u stihovima), „moj rastrojeni poljubac / i njegovo umorstvo / na tvojim usnama“ (Rastanak), „Spusti glavu / spi moj spi / moreš  angel  bit“ (Ti nemaš nevine ruke).

Begovićeva zbirka u izdanju Stajer-Grafa

Ciklus me podsjetio na čuvenu arapsku kletvu: Dabogda ti se žena emancipirala!, ali i na čestu mušku pohotu i bezosjećajnu požudu erosa bez ljubavi. Imaju je i žene! Mnogi će reći: suvremeni život, stresovi, filmovi...  no muško-ženski / žensko-muški svijet u biti je oduvijek isti. Međutim, da bi se napisala  pjesma kakva je Ljubav u oskvrnjenom šumarku, ni izdaleka najbolja  u zbirci, ali možda najdoslovnije istinita, valja imati urođene samilosti i osvjedočene dobrote.

Posve suprotan rakurs, iz muškoga stava u ljubavi, ima treći ciklus Draga, ovdje stanuje oštar pas koji te voli s mnogo začina.

„Tražim nešto lijepo u sebi / da ti dam“ (Kada mi pričaš, osjećam), „Kao prvo / ja ću ispod tvoje halje (...) prsne od pohote grom“ (Draga, ovdje stanuje...), „zavrtim te u pomami (...) Dolazim ti jašući bijela ata (...) i da te mazim onako kako si to / oduvijek željela (Uzorak tvog neba). Snažna erotičnost i tanahna osjetilnost, koje se prožimaju, otimaju se jedna drugoj ili se isprepleću, sljubljene   –  oznaka je čitave zbirke. Poznavatelji astroloških bajanja reći će da je to tipično za horoskopske ovnove, za pjesništvo „Ovnice“ Vesne Parun, Borisa Marune, Seada Begovića... no to je zapaženo tek usputno...

„Eh, kad bismo mogli preživjeti / još jedno društveno uređenje (...) ti si moja jedina potrepština / u otužno vrijeme / kad samo budale misle da to kiši / dok ti plačeš, a vani se vodi zmajski rat / jedan od onih luđaka / kojeg su pustili da gaca (...) po našem životu (...) biti živ, zajedno sa smrću“ (Olovno vrijeme, pjesma koja korespondira s Fišerovim pjesničkim poniranjima u sadašnja naša olovna vremena; to me se doima kao jedna od ponajboljih pjesama u zbirci).  Sead Begović gotovo nikada ne piše izvan društvene zbilje ili neokrznut njome.

Svakidašnjost ljubavi

Blijed na tvome tragu, četvrti ciklus, osim stihova donosi i nekoliko esejistički misaonih pjesama u prozi. Odnose se na dugovječnost ljubavne veze, na brak, na crtice iz intime, na druge neke ljubavi... „U kupaonici prevrćem tvoje češljeve, kreme (...) ne bi li ti se na taj način približio“ (naslovna pjesma), „Spavaj, Seade, to se dešava.   –  To me smiri, te riječi i pomak nježnih ruku moje žene kojima otklanja sve moje obmane s kojima sam spavao“ (Zora), „naš se život sklonio u zapušteni vrt“ (Zumbul), „vani je ostao ravnodušan svijet“ (Brak), „bacakala se ulicom i pljeskala stražnjicom  (...) i ja ju sada lovim / kada je već volim“ (U meni uzdišu sve riječi koje govore da te volim)...

U petom ciklusu (Mrtve ruže) čitamo svakidašnjost pa i banalnost ljubavi, ali ne i banalne stihove (uglavnom ne!): „Ako poljubac skineš s mog obraza/ i premjestiš ga u moj san / a tamo zadigneš halju...“ (Fantom slobode), nisam ovdje naveo mnogo meni zanimljivih stihova, kad odjednom: „... krene na put / mekih šapa u srebrna jutra // Dala mi je taki žilu puščati / Osečam se kak cimanje vetra / il' zločesto vračtvo / Bez cifranja, serdcu mome mučan posel / A potlam? Potlam dobro obedujem.“ Plodonosno zbrajanje i miješanje štokavskih i kajkavskih proživljavanja.       

Plač ostarjelog repera

Pjesma Plač ostarjelog repera, pa i istonaslovni ciklus, unosi u ovo pjesništvo svakidašnjost i jezično prostaštvo urbane primitive: „a pica tvoja još samo je meni / starom steklom pesu omiljela.“ To je pak završetak pjesme u kojoj „Neka bude rečeno / voljet ću te i ako meso / ne bude pečeno / i ako kolač zagori / i ujutro kada ti je lice / natečeno / i onda kada prestaju razgovori o (...) praznom novčaniku (...)  zajedničkoj smrtnoj uri (...) više ne hodaš po kvartu kao gorska vila...“  Prihvatimo li nemilu činjenicu da je urbani svijet sve primitivniji ne tek u rječniku nego i u ponašanju, da i gradske curice već prostače i psuju neusporedivo s notornim kočijašima te da se međusobno divljački premlaćuju, onda je  ovo pitoma, nježna i snažna, iznimno iskrena i vrlo dojmljiva pjesma o starenju i nestanku ljepote i tijela, ali ne i ljubavi... Erotski izleti i tjelesna nevjera (osobito kod napomenutih pjesnika!) samo učvršćuju i produbljuju istinsku ljubav kojoj su trajno odani, ovdje također i u uvjetima ruralne sirotinje: „...stanem je milovati ...mala Nataša// ugledavši nas u položaju koji ne priliči djeci (...) bako, bako, oni vode / ljubavne / teme!!!“ (anegdotalna: U tuđem dvorištu susjeda Mara), „...iako mudrost starosti ne mora biti / očitovanje Boga (...) suočena s (...) osteoporozom i gastritisom (...) Pa, život je apstraktan (...) U Hrvatskoj bormeš je   –   odgovori mu draga Barica.“ Najbliža istini estetska oznaka mogla bi biti: talijanski, felinijevski filmski pauperizirani realizam na hrvatski način.

U  završnom ciklusu (Modeliranje Venere) ne uspijevam nigdje zaustaviti se, ne vidim razloga, tek tu i tamo kratko zastati, sve do zadnje pjesme Vilin konjic iznesen iz knjige utisaka. Je li utisak isto što i dojam ili je to ipak dvorječje bliskih pojmova, stilska obojenost; mnim da jest. Pjesma je zanimljivo strukturirana, postmodernistička kratka skladba, a „Zlatin pogled / kano vilin konjic / iznesen iz knjige utisaka / svjež“.

Iako nisu sve pjesme ni Zlatine ni o Zlati, ova zbirka ljubavnih stihova (i proznih sastavaka) nije samo njoj posvećena nego je i njezin spomenik, trajniji i neuništiviji od bronce, drva ili kamena: lijep i vrijedan monument privržena muža, zaslužen. Očito, rajska Beatrice  je od zamišljaja i mašte, Laura platonska opsjednutost, daleko od stvarnosti, a suvremena je Zlata od krvi  i mesa, životna i ljubljena ne tek pjesmama nego i usnama. Svoje pjesme imaju samo posebno vrijedne žene. Zlata pak ima cijelu knjigu! „Tvoje oči, tvoje crne pantere / jednim skokom zaskoče me.“ (Potraga za Zlatom).

„Usprkos životnim nevoljama, Sead Begović je opet napisao nekoliko najljepših ljubavnih pjesama u hrvatskoj književnosti“ (Branko Maleš, u pogovoru, preneseno iz časopisa Poezija.)