Zašto (ne) vjerujem?

Osvrćući se na svojedobnu izjavu pape Benedikta XVI. o ateizmu kao „misteriju zla“, fizičar Dejan Vinković s PMF-a Sveučilišta u Splitu rekao je: „Nije mi jasno zašto bi netko tko se zauzima za toleranciju imao tako kratkovidan stav prema ateizmu jer to neizbježno vodi prema konfrontaciji s ateistima koji se od takvih optužbi moraju braniti.“ Slično smatra i fizičar Boris Lenhard, redoviti profesor na Imperial Collegeu u Londonu: „Te izjave samo pokazuju kakve netolerantne javne osobe od nas traže da toleriramo. Osoba koja smatra ateizam zlom ima ozbiljno poremećene i kriterije i prioritete za nekoga tko navodno ljudima nosi mir i dobro.“ Na tom je tragu i razmišljanje glumice Jelene Veljače: „Zašto Crkva misli da ateisti ne mogu biti moralni, pošteni i duhovni ljudi? S druge strane, pod egidom vjere događale su se strašne stvari poput silovanja djece i križarskih ratova. I što zapravo znači biti vjernik? Je li to pripadnik neke župe ili osoba koja živi prema načelima Isusa ili Muhameda?“

Navodi su preuzeti iz knjige U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo, koju je koncem 2017. objavio V.B.Z. Svjedočanstva je prikupio i knjigu uredio novinar i publicist Drago Pilsel. Valja pripomenuti da je naslov na ovitku napisan velikim slovima pa nije jasno je li riječ o nevjerovanju u Boga ili u boga. Nastojeći otkloniti nejasnoće i moguće zabune, urednik je Pilsel u podnožnoj bilješci napomenuo: „Ovu riječ u knjizi, neovisno o pravopisnom pravilu, objavljujemo malim ili velikim slovom, ovisno o svjetonazorskom senzibilitetu pojedinog autora.“

Valja primijetiti da sámo pisanje Boga velikim početnim slovom (a da nije u navodnicima i slično) iskazuje se najblaže rečeno problematičnim za svaku ateističku poziciju. To znači Boga imenovati osobom ili barem samosvojnim subjektom postojećim neovisno o čovjekovu umu. Time se široko otvaraju vrata izvrnuću argumenta, čime ateist upada u retorziju (ne)prilikom koje oduzima koherentnost vlastitomu stajalištu. Implicitno niječe ono što eksplicitno ­zastupa.

Izd. VBZ, Zagreb, 2017.

Ali vratimo se od odnosa čovjeka prema Bogu na odnose ljudi i ljudskih skupina, pripadnikâ zajedničkoga društva koji se razlikuju i često bivaju međusobno suprotstavljeni zbog vlastitoga odnosa ili izostanka odnosa prema Bogu. Ateisti, kako smo već vidjeli, kritiziraju papu Benedikta XVI. zato što je ateizam nazvao „misterij zla“ i time, navodno, iskazao netoleranciju prema ateistima. Razmotrimo što je prozvani papa napisao 2013. u enciklici Lumen fidei (Svjetlo vjere):

„Ako je istina, međutim, istina ljubavi, ako je to istina koja se otkriva u osobnom susretu s Drugim i drugima, tada je oslobođena od zatvorenosti u pojedinca i može biti sastavni dio općeg dobra. Budući da je to istina ljubavi, ne nameće se silom, nije istina koja gazi pojedinca. [...] Stoga je jasno da vjera nije nesnošljiva, već da raste u suživotu koji poštuje drugoga čovjeka. [...] Sigurnost vjere ne samo da ne otvrdnjuje naše srce već nas potiče da krenemo ususret drugima i omogućuje svjedočanstvo i dijalog sa svima“ (br. 34).

Dakle, papa Benedikt XVI. zasigurno nije pozivao na nesnošljivost prema ateistima, nego upravo suprotno – poziva na ljubav i dijalog. Nije moguće u kratkim crtama objasniti što teolozi misle kad kažu da je ateizam „misterij zla“. No sigurno je da ateiste ne smatraju, samim time što su ateisti, zlim i nemoralnim ljudima. Ako nedostatak dobra i smatraju zlom – nikako ne znači da su ljudi s tim nedostatkom zli. U pojmu ­a-teizam grčko alpha privativum označuje nedostatak, lišenost vjere u Boga. Uz napomenu da „svaka usporedba šepa“ (omnis comparatio claudicat) moguće je predočiti sljedeći primjer: posvemašnje nepovjerenje odnosno izostanak vjere u ljude jest određeni nedostatak i samim time nešto što ne možemo smatrati dobrim i poželjnim, a nedostatak dobra (privatio boni) jest zlo, kako kaže sv. Augustin i za njim patristička i skolastička tradicija – no iz toga određenja nepovjerenja kao svojevrsnog zla nikako ne slijedi da su nepovjerljivi ljudi zli i nemoralni. Analogno: ako je ateizam „misterij zla“, nikako iz toga ne proizlazi da su ateisti zli ljudi, lišeni morala i svake duhovnosti. Suprotna tvrdnja može proizići samo iz nepoznavanja teologije i filozofije te varavog odnosno logički nevaljanog zaključka.

Izd. Večernji list, Zagreb, 2018.

Papa Franjo u Pismu nevjerniku, što ga je početkom rujna 2013. poslao dr. Eugeniju Scalfariju, uredniku i suosnivaču talijanskih novina La Repubblica, citira rečenice svojega prethodnika Benedikta XVI. napisane u enciklici Lumen fidei, upravo u navedenom br. 34, te potom kaže:

„Iznad svega, pitate oprašta li kršćanski Bog i onima koji ne vjeruju i koji ne traže vjeru. Uz pretpostavku, a to je osnovno, da je ljubav Božja beskrajna za one koji mu se obrate iskrena i skrušena srca, ključ za nevjernika je slušanje svoje savjesti. Postoji grijeh, čak i za one koji nemaju vjere, kada se na sluša savjest. Slušati savjest i pokoravati joj se znači odlučivati o onome što se smatra dobrim ili zlim. Na temelju tog izbora utvrđuje se dobronamjernost ili zlonamjernost našeg djelovanja.“

Neotklonjivo se nadaje retoričko pitanje: Jesu li ateisti koji su formirali vlastitu savjest na ispravnim etičkim normama i koji pomno osluškuju njezin glas, zli i nemoralni ljudi?

Svjedočanstva ateista

U knjizi U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo Drago Pilsel prikupio je i priredio svjedočanstva tridesetak hrvatskih intelektualaca, uglednih osoba iz javnoga života – književnika, novinara, glumaca, političara, diplomata, ekonomista odvjetnika, znanstvenika i sveučilišnih profesora – koji su se odvažili otvoreno svjedočiti o vlastitome ateizmu, njegovim razlozima i motivima. Predočit ćemo dijelove nekoliko njihovih svjedočanstava.

Spisateljica Ivana Bodrožić kaže da kroz sliku vjere kojoj su je učili nikada nije uspjela dobiti uvid u smisao života, ali da ga je nebrojeno puta dobila posredstvom umjetnosti, koju doživljava kao „duhovnost koja objašnava prirodu stvari, razotkriva skrivene veze među fenomenima, potiče nas na empatiju, ne osuđuje“. „U što vjerujmo ‘mi’ koji u Boga ne vjerujemo? Vjerujem da ‘mi’ ne postojimo, samo tražimo bolje ime za Njega, manje kompromitirano, bliskije i sličnije nama, neko sasvim obično, kao priroda, kao čovjek, kao sutra“, zaključuje Ivana Bodrožić.

K tome je iznimno zanimljivo svjedočanstvo filozofkinje i sveučilišne profesorice Nadežde Čačinovič. Na završetku čitamo: „Prije sada već dulje vremena na pitanje o svojemu ateizmu odgovorila sam rečenicom koja izvorno nažalost nije moja, iako joj podrijetlo više ne znam: ‘Previše dobro mislim o Bogu a da bih mogla vjerovati da postoji.’ / Prevedeno na trivijalnu razinu, to bi moglo značiti da je predodžba o bogovima ili jednome bogu duboko proturječan i duboko razumljiv ljudski proizvod.“

Svakako je osebujno, zbog mnogih proturječja i nerazumljivih mjesta, svjedočanstvo Ivice Maštruka, sociologa religije i diplomata, posljednjeg ambasadora SFRJ pri Svetoj Stolici, koji među inim kaže: „Nisam, dakle, vjernik, a nastojim biti čovjek radosti življenja – danas i ovdje. Sretan, nasmijan i u svim nastojanjima dobrohotan. Ne mogu pripadati grupi ili pokretima (i – nedajbože – udrugama) koje su protiv drugačije mislećih. Spreman sam za dijalog, za razgovor, za razumijevanje drugih i drugačijih. Upravo zato što nisam vjernik.“

Svjedočanstva vjernika

Oni koji su, kada je riječ o vjeri i nevjeri u Boga, „drugačije misleći“ u odnosu na Ivicu Maštruka, iznijeli su svoja svjedočanstva u knjizi Božja znanost, koju je tri dana prije Uskrsa 2018. objavio Večernji list. U njoj se nalaze svjedočanstva poznatih hrvatskih i svjetskih znanstvenika vjernika. Da je uistinu moguće biti ujedno znanstvenik i vjernik potvrdilo je osobnim svjedočanstvima 26 znanstvenika iz Hrvatske i svijeta. Među njima su genetičari, fizičari, astronomi, matematičari, filozofi, filolozi, inženjeri, arhitekti, liječnici, pravni stručnjaci, muzikolozi, pedagozi, dakle znalci i stručnjaci iz različitih znanstvenih područja, polja i grana.

Knjigu je priredio i uvod napisao umirovljeni sveučilišni profesor Slaven Letica, sociolog i publicist. Privolio je birano mnoštvo uglednih znanstvenika da javno progovore o vlastitoj vjeri u Boga.

Na početku knjige kao svojevrsni proslov nalazimo esej naslovljen Znanost zapravo može biti sredstvo vjerovanja. Autor je genetičar Francis Collins, voditelj Američkog instituta za zdravstvo i Nacionalnog instituta za istraživanje ljudskoga genoma. Njegov esej započinje rečenicama:

„Ja sam znanstvenik i vjernik i ne vidim nikakav sukob između tih dvaju svjetonazora. Kao direktor projekta ljudskog genoma vodio sam konzorcij znanstvenika kroz čitanje 3,1 bilijuna slova ljudskog genoma, tj. priručnika o našoj DNK. Kao vjernik, vidim DNK, informacijsku molekulu svih živih bića, kao Božji jezik, a eleganciju i složenost naših organizama i ostale prirode kao odraz Božjeg plana. / Nisam uvijek prihvaćao takve poglede. Sedamdesetih godina, kao diplomirani student fizikalne kemije, bio sam ateist i nisam nalazio razloge za pretpostavke o postojanju bilo kakvih istina izvan matematike, fizike i kemije.“

Sjevernoirski matematičar John Lennox, specijaliziran za teoriju grupa i filozofiju znanosti, ističe kako nije slučajno da su Galilei, Kepler, Newton i Clerk Maxwell vjerovali u Boga. „Newton je vidio ono što, nažalost, danas mnogi ljudi ne mogu vidjeti, a to je da Bog i znanost nisu alternativna objašnjenja. Bog je izvršitelj koji je osmislio i koji održava svemir; a znanost nam govori kako svemir funkcionira i o zakonima koji upravljaju ponašanjem svemira. [...] Postojanje mehanizama i zakona nikako nije argument za nepostojanje nekog stvoritelja koji je uspostavio te zakone i mehanizme. Baš naprotiv, ta njihova usavršenost, sve do same fine ugođenosti univerzuma, dokaz je genija Stvoritelja.“

„Vjera pak daje prostor za iskorak jer nas ona podsjeća da nikad ne možemo znati sve, zbog čega uvijek možemo napredovati u svome znanju“, napisala je u svojemu eseju Povjerenje filozofkinja i sveučilišna docentica Marija Selak te dodala da nam ideja božanskog bića koje, za razliku od nas, ima apsolutno znanje, istodobno pruža nadu da je to znanje moguće jer je svijet prožet umom i vođen razumom, posjeduje određeni red i logiku stvari. „U svijetu utemeljenom na tehno-znanstvenom napretku, koji se rijetko dovodi u pitanje, vjera uči scijentizam da ne bude dogmatičan, iako je nekad bilo obrnuto. A borba protiv dogmi posao je znanstvenika i poziv vjernika“, zaključuje Marija Selak.

Završit ćemo kritičkim osvrtom na pojam tolerancija. Tolerancija je više nego poželjna, ali je sâm pojam u posve određenom smislu problematičan (doduše, više etimološki nego semantički). Naime, riječ tolerancija dospijeva od latinskoga glagola tolerare u značenju „podnositi, trpjeti“. A ljudi podnose i trpe ono što im se iskazuje svojevrsnim problemom i izgredom, što je tuđe i nepoželjno; a ipak se prihvaća i uvažava iz najrazličitijih razloga i motiva. Stoga je bolje nego o toleranciji govoriti o suživotu, a još je veći stupanj zajednički život u prihvaćanju i ljubavi, neovisno o bilo kakvoj pripadnosti: nacionalnoj, rasnoj, vjerskoj, socijalnoj, političkoj te svjetonazorskoj s obzirom na vjeru i nevjeru u Boga (teizam i ateizam).Tolerancija ima biti, Leibnizovim pojmovima rečeno, nužan, ali ne i dovoljan uvjet. Minimum, a ne optimum. Umjesto da u onome koji drugačije misli, drugačije vjeruje ili uopće ne vjeruje, vidimo drugačijeg – nastojmo ga doživjeti kao druga, prihvatimo ga u svoje društvo, gdje ćemo se jedni prema drugima odnositi s dobrohotnošću i ljubavlju. Istinski vjernik zna da su i ateisti djeca Božja, stoga ih drži braćom i sestrama. Ateist koji ne prihvaća Boga, a vjeruje u slobodu, jednakost i bratstvo, to će svjetovno vjerovanje u vrijednosti odjelotvoriti u bratskomu prihvaćanju onih koji žive i očituju vjeru u Boga.