Trajna opčinjenost riječima

U knjizi Vijenac odabranih (Biakova, Zagreb, 2013) objavljen je moj književni ogled (prije otisnut u Vijencu), o knjizi Maje Gjerek Nebo (Koprivnica, 2010). Naslov ogleda Dojmljiv ljubavni brevijar osvjetljava iznimnu poetesinu opčinjenost riječima koje su se oplodile reinkarniranom metaforom ljubavi. U najnovijoj zbirci pjesama Druga tišina, mističan odjek ljubavi razmiče osjetilne granice bivstvovanja, postajući tako sveobuhvatan, predajući se gotovo sakralnim vizurama: „Ta zraka svjetla što probija mi srce / Pupčana je nit koja me spasila, / Mene same, kao tišinu / Pjesmama“ (Ars poetica). Pedeset pjesama istaknute zbirke raskriva gotovo hipnotičku snagu riječi koja ponekad ovladava čitateljem gnomskim i aforističkim spoznajama: „A može li pjesnik živjeti duže / No što riječi njegove same mu dosude“ (Pjesnikov ponos). Autoričina poetika osebujne duhovne koncentracije prizivlje osviještenu osjetilnost autobiografskih iskustava, da bismo u dosluhu sa već prihvaćenim poetskim impulsima osjetili emotivnu povezanost koja nam ljudskom stvarnošću dopušta da pomislimo kako poetesa trajno obnavlja autonomnu imaginaciju: „Zimi, / Kad ptice samo još / pričaju o proljeću, / Ona donosi / Svoje rascvale ruke / I stavlja ih na oltar (…) Dok joj anđeo popravlja / Presavijeni rukav / I dodiruje usnama / Izlizanu krunicu“ (Živa kapelica. Mojoj baki, Elizabeti Sedlanić).

Izd. DHK – Podr.-prig.
ogranak, Koprivnica, 2017.

Poetesina imaginativnost sublimiranog sjećanja, njezina poetizirana razboritost dopušta joj da pjesnički ekvilibrij nastavlja u samoći. U traženju istina koje negiraju ravnodušnost: „Tu su psi i susjedi promatrači / I svatko svakome nešto znači, / Barem kao lice koje susreće / Na pozornici krošnjave ulice, / Svatko je lik u nečijoj priči, / O trbuhu koji se ne da sakriti / Ili snijegu, koji čipkom pokrije cvijeće“ (Razglednica provincije. Mojoj Koprivnici). Autoričino pouzdanje u poeziju obilježeno je sublimnim mjerilima. Njezine poetske sintagme ne izlaze iz odabrane ravnoteže. Upravo će ta uzajamnost i emotivno zajedništvo riječi koje su otvorene do dna emocionalnog zbivanja ilustrirati trajnost pjesme i bića, bez patetičkih pretjeranosti. I onda stihovi tvore pjesmu koju bismo rado posvojili. Jer je u svojoj prirođenoj jednostavnosti i čistoći doista – ljubav: „Tako nastaje to čudo, ljubav, / Kao Božji osmijeh, samo tako, / Kao iskra što iskru / Dotiče u prstu, / Izmučenom od nježnih bolova / I besmrtno i sretno / Kao pjesma, kao nada“ (Tako počinje ljubav. Mom voljenom Zvoni).

Druga tišina u zbirci simbol je unutarnjih tjeskoba koje nikad nisu konačne. Oduhovljenost stvaralačke tišine koja senzibilizira nemir bića čini tu poeziju posebnom u općoj, virtualnoj nerazboritosti svijeta. Zbirku Druga tišina Maje Kušenić Gjerek književnim su prilozima popratili: urednik Darko Pero Pernjak napisavši pogovor te recenzenti Davor Šalat i Željka Lovrenčić.