Slatine, slanine, salate, slavuji

Ima ljudi tako vještih da im svaka riječ u tekstu počinje istim slovom, znate onu: pišem pismo prijatelju Peri … i sl. Ja se nisam posebno trudila da sve riječi u naslovu budu na to brdo tkane. Jednostavno, tako se dogodilo.

Čim se ime nekoga lokaliteta javlja u istom obliku na raznim stranama – a sa Slatinom je tako – znak je to da taj lokalitet povezuje i ista opća imenica. Slatinu nalazimo u Podravini (u bivšoj  Jugoslaviji zvala se Podravska Slatina), u Dalmaciji (Čiovo), u Istri (Slatina se zove kupalište u Opatiji), kod Gline, Slatina Pokupska, pa u Slavoniji, Petrova Slatina (Osijek), Preslatinci (Đakovo), Slatinski Drenovac (Orahovica), Slatinik (Donji i Gornji, Sl. Brod), u Moslavini, Moslavačka Slatina, pa i u Sloveniji, Rogaška Slatina, a kako se može pisati i malim početnim slovom, slatina, sve mi je to bio dovoljan razlog da se tom riječju (i onim riječima koje se vrte oko nje) pozabavim potanje. Ipak, glavni mi je poticaj bio nedavni posjet Slatini (onoj u Podravini), pa neka ovaj tekst bude uzdarje ljubaznim žiteljima Slatine što su me srdačno primili u svojem gradu, a napose mojim domaćicama iz tamošnjeg Ogranka MH i Zavičajnoga muzeja, Zorici Vargi i Dragici Šuvak. Pokušat ću slatini pisanoj malim početnim slovom i njezinim izvedenicama ući malo dublje pod kožu, pa da vidimo što će sve izroniti.

Slatini kao riječi nije bilo teško ući u trag. No njezina značenja, koliko god bila lako dostupna, ipak mogu čovjeka i zbunjivati. Jer kako spojiti izvor slane ili kisele vode, slanaču, s izvorom slatke vode, sa slaninom, pa onda i s močvarnim tlom ili kaljužom, morem, salatom i slavujem? Na prvi pogled teško ili nikako. Na drugi, a pogotovo na treći ili četvrti, već malo lakše.

U riječi slatina najprije se nazire sol. Još u praslavensko doba ruski pridjev sólonyj poimeničen je u slaninu (špek), što se kao kulturna riječ proširila po hrvatskim gradovima. No značenje se vrlo brzo počelo granati, pa je od prasl. *soltъ metatezom likvida (premetanjem) nastao salt, njem. Salz, što sve znači sol. Uvećanica slatina može biti izvor slane ili kisele vode, takva kupka, no i iskrčena zemlja s rijetkom šumom, tlo na kojem se nakuplja voda, pa onda i močvarno tlo, kaljuža. Nije ­stoga nikakvo čudo što je toponim Slatina i čest i star (još od 13. stoljeća). Je li gradsko kupalište usred Opatije neka bara, močvara ili raslinje koje raste na takvu tlu, pa da se zato zove Slatina? Naravno da nije, no ime ipak nije čudno jer se ta opatijska Slatina nalazi na mjestu gdje se slatka voda miješa s morskom, slanom.

U Podvelebitskom primorju ima u moru mnogo vrulja iz kojih izbija slatka voda, koju onda zovemo bočatom. Ona na tim mjestima zna biti mnogo hladnija od mora, pa se sjećam onih lijepih dana kad nam je nekoć služila i kao hladnjak za hlađenje lubenica. Jednostavno bismo zagnjurili lubenicu u takvu hladnu vrulju i pustili je da se hladi. Kad bi se golema dama propisno rashladila (jer zna se: lubenica što je veća to je sigurnije da je slatka), uslast bismo je smazali sjedeći u moru, jer nikad još ni jednu lubenicu nisam pojela a da netko iz društva nije rekao kako je lubenica zdrava za bubrege. I dok je štošta curilo na sve strane, sjedenje u moru i istodobno pranje u svježoj poluslatkoj vodi bilo je prava blagodat.

Doduše kratkotrajna, jer su te vrulje znale biti tako ledene da su svojim gostima  nedvojbeno iskazivale negostoprimstvo. Samo usput, slan i sladak nisu takvi antipodi kakvi se na prvi pogled čine. Sladak, prasl. *soldъkъ, znači i ukusan, ugodan. Iz ie. glagolske osnove *sald-, poznate i u lat. sallere, soliti, izveden je i njem. salzen u istom značenju. Ishodišno mu je značenje ukusan, začinjen, slan, soljen. Bez soli sve je nekako bljutavo.   

Put od slatine do slanine više i nije tako zamršen. Slanina je, kao i s njom povezana salamura, usoljeno meso (rus. solonína), razumljiva izvedenica od osnovne imenice sol. Uz bok joj ide i salata, slov. solata, što znači solju, uljem i octom začinjeno povrće. K nama je došla preko talijanskoga, gdje se to kaže insalata, a u čemu se vidi lat. in, u + izvedenica od sol. Kod kajkavaca, pa tako i među Zagrepčanima, dugo se rabio (valjda se još rabi) oblik šalata, koja može biti i Šalata, kako se i danas zove elitna četvrt grada Zagreba, dok je nekoć na tom brijegu rijetko naseljenih kuća i prostranih vrtova raslo voće i povrće.

I nazivi mnogih drugih lokaliteta, danas usred grada, pokazuju čime su nekad obilovali: Trešnjevka, Trnje, Trnsko, Jabukovac, Višnjevac, Jagodnjak, Dunjevac, Svibovac, Glogovac, Ružičnjak, Vrbik, Brezje, Dubrava, Grič, Cret … U prasl. *soltina pak vjerojatno su se pomiješale dvije indo­europske osnove. Jedna je *sal-to-, slan, a druga je *salH-to, prljav, zamazan, sivkast, sivosmeđi, pa tako rus. sólotъ znači bara, močvara. Isto tako rus. solóvyj znači zagasit, mutan, pa ovdje dolazimo do točke kada se već približavamo i jednoj ptici osobito lijepa pjeva, slavuju.

Naime, ime mu je izvedeno upravo iz neugledne sivkastosmeđe boje perja (a ne zato što bi bio na gaži samo po barama i močvarama). Jer, slavuj i ne pjeva kao ostale ptice pjevice. Za njega i ne kažemo da pjeva, nego jedini on bigliše (od bigla, vigilare, bdjeti, jer se slavuj oglašava pjesmom najčešće noću). Pjeva, premda rjeđe, i danju, no tada njegov pjev guši kakofonija ostalih cvrkuta. Lakše ga se čuje nego što ga se vidi, jer se skriva u grmlju i gnijezdi na tlu, a i perje mu je neupadljivo i mimikrično. Pjev mu je zapravo udvaračko-ljubavni zov i ne traje dugo (od travnja do lipnja), nakon čega zamukne. Dođu mladunci, a s njima i druge brige, pa nikomu više nije do pjevanja. Zvuči itekako poznato.