Sisi – čarobna baletna priča

Austrijska carica te mađarska i hrvatska kraljica Elizabeta nije pratila supruga, cara Franju Josipa, na svečanosti otvaranja zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1895. Vjerojatno je bila na nekom od bezbrojnih putovanja i lutanja, u stalnom bijegu, najviše od sebe same. Možda se lik supruge tako moćna i važna vladara može činiti nevažnim u kontekstu svekolike svjetske povijesti, no Sisi zasigurno ne bi nadahnula tolike ekranizacije, romane, čak i mjuzikl, da nije bila karizmatična. Ni njezina državnička uloga nije nevažna: pripomogla je uređenju odnosa između Austrije i Mađarske te habsburškoj dinastiji osigurala stabilnost, također suprugu da birokratski, ali marljivo i veoma dugo vlada. Plativši danak mladosti i neiskustvu, u nemogućnosti da se suprotstavi autoritativnoj svekrvi, postala je simbolom žene koja odbacuje konvencije, ne podnosi okoštalu tradiciju i odupire se nametnutim zlatnim okovima iako im se nikada nije mogla oduprijeti do kraja pa zbog toga, unatoč bogatstvu i moći, nikada nije bila sretna.

Natalia Kosovac (Sisi), Andrea Schifano (Franjo Josip), Milka Hribar Bartolović (nadvojvotkinja Sofija)
Snimio Marko Ercegović

Kazalište koje je otvorio car Franjo Josip priredilo je baletnu viziju o njegovoj supruzi i njegovu dobu, u obliku narativnog ili baleta sa sadržajem, neoklasičnog stila. A narativni balet niže prizore, pripovijeda priču, predstavlja stvarne i izmišljene likove, prati stvarne i izmišljene događaje. Ovdje je izvorište glazba Bedřicha Smetane u aranžmanu Ermanna Florija, ujedno dirigenta odličnog orkestra na praizvedbi 27. ožujka: nekoliko simfonijskih pjesama i onih iz ciklusa Moja domovina; uvertire, plesovi i drugi orkestralni ulomci iz opera i lutkarske igre Oldřich i Božena; i Trijumfalna simfonija, skladana za vjenčanje Elizabete i Franje Josipa. Na prvi pogled neobičan je izbor glazbe – koja najvećim dijelom imanentno sadržava izraziti nacionalni karakter, onaj češki – za opis nečega tako izrazito nacionalistički obojena kao što je ličnost austrijske carice. No kada se pozornije posluša, čuje se kako karakter odabranih ulomaka odgovara karakteru baletnih prizora, a svekoliki ugođaj glazbe blizak je ugođaju Sisine domovine Bavarske. Jer austrijski duh ona nikada nije mogla prihvatiti, odupirala mu se i bježala je od njega. Na prvi pogled dvojbenim se čini ples grčkih vojnika na Krfu, na glazbu plesa komedijaša iz Prodane nevjeste. No kada se bolje pogleda, vidi se da Patrice Bart od toga doista stvara komičan prizor na sredini drugoga čina, prije uvoda u završnu tragediju besmislena atentata.

Patrice Bart, nekadašnja zvijezda Baleta Pariške opere, najviše se proslavio postavljanjem velikih djela klasičnog repertoara, ali stvara i vlastite izvorne balete. Kao što vidimo iz primjera Sisi, on je koreograf staroga kova koji se drži čvrstih pravila baletâ sa sadržajem. Scenarij je razrađen glede rasporeda i promjene karaktera i ugođaja prizorâ te građenja dramatike. Nekoliko lakših prizora – duhoviti susret Franje i Sisi u gombaonici te prizor friziranja, s glazbom uvertire lutkarskoj igri Oldřich i Božena, u prvom činu, te divertisman krunidbenih svečanosti i već spomenuti ples grčkih vojnika u drugom – ublažuju dramatiku razvoja događaja prema tragičnom kraju. Dramatici pridonosi lik Melankolije, druge strane Elizabetine ličnosti sklone nemiru i razdražljivosti, epizoda u Mayerlingu i makabričan završni prizor.

Patrice Bart i njegovi suradnici (scenografkinja i kostimografkinja je Luisa Spinatelli) atraktivno su oslikali lik žene s vrlinama i manama, posvećene pjesništvu, filozofiji i sportu, svjesne kako nema izlaza ni druge mogućnosti negoli do smrti ostati caricom. Lijep je, elegantan koreografski izraz proizašao iz glazbe u prizoru s bavarskim kraljem Ludwigom, u ekstatičnosti glazbe simfonijske pjesme Hakon Jarl i ekstatičnosti Sisine i Ludwigove ličnosti; u potresnosti prizora kada joj oduzimaju sina Rudolfa; u pas de deuxu Sisi i Christhomanosa, na glazbu iz opere Dalibor. I Vltava lijepo simbolizira rađanje ljubavi između Franje i Sisi. U njihovu prvom pas de deuxu originalne su Franjine podrške pri spuštanju na koljena. U cjelini, Bart postiže uravnoteženost između koreografije i narativnosti s pantomimom.

Niz od dvadeset i više uloga predvodi Natalia Horsnell Kosovac u naslovnoj. Odlično je, tjelesnošću i pokretom, glumom i psihologijom, ovladala likom razigrane djevojke, carice i nesretne žene, poetski rasplesana u solima, duetima i tercetima. Andrea Schifano u ulozi Franje Josipa bio joj je plesački pouzdan partner, iako je bolje odgovarao mladenačkom karakteru cara u prvom dijelu predstave negoli njegovu zrelijem izdanju u drugom dijelu. Iva Vitić Gameiro zdušno se srodila sa značenjem svoje Melankolije, tužne vilise Elizabetine sudbine koja joj se upleće u život.

Simpatičan je mladi Rudolf Stjepana Krešimira Zvonkovića; dojmljiv odrastao Rudolf Tomislava Petranovića u razornom nemiru majerlinškog prizora s partnericom Cristianom Rotolo u ulozi Marije Vetsere. Takuya Sumitomo svojom je japanskom fizionomijom, ali i snagom plesnog izraza, odlično utjelovio fatalnoga mađarskog grofa Andrássyja. Očekivali smo da neki strastveni duet Sisi i Andrássyja bude središnji pas de deux baleta, ali to je izostalo. Patrice Bart zadržao se tek na naznakama njihove veze, iako u završnom prizoru prvoga čina nije nedostajalo elektriciteta.

Bogate karakterne portrete ostvarili su Milka Hribar Bartolović kao Franjina majka Sofija, Ilir Kerni kao grčki pjesnik Christhomanos, Edina Pličanić kao Franjina ljubavnica, glumica Katharina Schratt, Miruna Miciu kao Elizabetina sestra Helena, Daria Brdovnik Bukvić kao Elizabetina majka Ludovika. Baletni je ansambl, kao uvijek u sličnim djelima, odličan.