Roman neiskorištena potencijala

Dana 3. studenoga 1954. John Mitchell broji još devet dana do umirovljenja, a točno toliko još nedostaje do konačnoga zatvaranja prihvatnog centra za useljenike u Sjedinjene Države na njujorškom Ellis Islandu. Mitchell je tamo radio četrdeset i pet godina, najprije kao čuvar, zatim kao šef inspektora i naposljetku na mjestu upravitelja, a posljednje dane na tom otočiću s pogledom na njujorški Kip slobode on provodi ispisujući sjećanja na to specifično radno iskustvo kojemu je posvetio čitav život. Stotine tisuća ljudi prošlo je procedure koje je on nadgledao na toj posljednjoj etapi njihova puta u „obećanu zemlju“, gdje ih naposljetku ipak „nisu čekala nikakva čuda, osim onih koja će sami sebi stvoriti. U najboljem slučaju, mukotrpan i potplaćen posao, kužan i bučan smještaj, ali i sloboda i mogućnost novoga početka.“

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2017.

Gaëlle Josse (58-godišnja francuska autorica pet romana, diplomirana pravnica, novinarka i klinička psihologinja) detaljno opisuje procedure za primitak u SAD koje su se odvijale na Ellis Islandu – a kroz koje je između 1892. i 1924. godine prošlo više od 22 milijuna ljudi – od liječničkih pregleda i razgovora do završnog upitnika s dvadeset devet pitanja, o odgovorima na koja je ovisila sudbina potencijalnih novih građana SAD-a, prolazak kroz ta vrata „la Merice“ ili povratak u postojbinu, odakle su ih potjerali glad, rat ili diktatura. A upravo John Mitchell bio je onaj koji je udarao pečat na dozvolu njihova ulaska u zemlju, ali i na odluku o zabrani ulaska i obvezi povratka u domicilnu zemlju. Autorica uvjerljivo dočarava ozračje prihvatnoga centra, zbunjenost emigranata nakon višetjednoga putovanja u prljavštini, zagušljivosti, smradu i hladnoći brodskoga potpalublja, njihov strah pred neizvjesnošću, gomilu njihovih trošnih kovčega u koje su, uz odjeću i ostatke svojih prijašnjih života odložili i svoje nade i snove, i sad im preostaje prilagoditi se novom podneblju, novoj hrani, novim navikama, što je brže moguće naučiti jezik i potisnuti sjećanja na bolni rastanak i doživotni oproštaj od bližnjih koje su ostavili u domovini… ako im se uopće posreći da ih prime u „obećanu zemlju“.

Uz opise ozračja nade, straha i neizvjesnosti među emigrantima, Mitchell izlaže i svoj životni put, s fokusom na dvjema ženama koje su ga obilježile. Jedna od njih bila je supruga Liz, medicinska sestra koja je također radila u prihvatnom centru, gdje ju je Mitchell i upoznao te s njom proveo lijepih pet godina braka sve do njezine smrti od tifusa, kojim se zarazila pri kontaktu s oboljelim emigrantima. No Mitchellovim odnosom s Liz autorica se nedovoljno bavi, mnogo manje nego njegovim odnosom s Nellom Casarini, mladom Talijankom koja u centar doplovljava s mentalno zaostalim bratom i u koju se on strastveno zaljubljuje, ali je i grubo iskorištava. Taj trenutak kušnje okidač je njegova moralna posrnuća, a Gaelle Josse uvjerljivo oslikava čovjeka razdirana osjećajem krivnje, svjesna da se u jednome trenutku ponio nečasno, amoralno, zločinački, iskoristivši svoj nadređeni položaj. Tako je roman obogaćen i problematizacijom odnosa nagona i razuma, na primjeru čovjeka koji nije zao ni sklon amoralu, ali koji je ipak podlegao pred napasti puti, i čitav svoj život zbog toga poslije patio, pod teretom grizodušja i bez mogućnosti za iskupljenje.

Kroz Mitchellovu rekonstrukciju Nellina života, pisanu na temelju podataka koje je saznao od ljudi s kojima je ona iz Italije doplovila, autentično je dočarana stvarnost ruralne, siromašne Sardinije 1920-ih, uz mnoštvo etnografskih detalja. Nellin život usmjeravale su praznovjerice, lokalni mitovi i legende, jer je živjela uz oca kojega su u selu smatrali svojevrsnim vračem, „vodičem vukova“ i govornikom jezika životinja, poznavateljem tajnih moći biljaka, kamenja i korijenja, vješta u zazivanju duhova i bacanju čini, čemu je i Nellu podučavao, a zbog čega su ih se u selu bojali i mrzili ih. Nakon tragične očeve pogibije Nellu i njezina mentalno bolesna brata brutalno protjeruju iz sela pa se oni nakon mukotrpna pješačenja nastanjuju u Napulju. Tamo Nella radi u gostionici, gdje trpe omalovažavanja i grubosti, pa se konačno odlučuju na bijeg u New York, u taj žuđeni san tadašnje Italije, taj „nebeski Jeruzalem, zemlju Kanaan, Salomonov hram, garanciju da čovjek više nikad neće biti gladan“.

Autorica nešto veću pozornost pridaje još i životnoj priči vođe sindikalnog prosvjeda kojemu je, iako je znao da ga traži talijanska policija, Mitchell dopustio ulazak u SAD, kao pokušaj iskupljenja zbog grijeha prema Nelli, da bi roman, uz katarzični tragični svršetak, zaključila dionicom o disidentskom mađarskom piscu koji kroz zlatna vrata Ellis Islanda nije uspio proći. Naime, premda je iz Mađarske morao bježati „jer je bio nedovoljno komunistički nastrojen, prekritičan prema tom slijepom i surovom sustavu, bio je previše komunist da bi bio primljen u SAD, jer je tamo ta riječ utjerivala strah u kosti.“

Citatima piščevih rečenica iz knjige u kojoj je poslije, nakon doseljenja u Brazil, taj disident opisao iskustvo svog uzaludnog kucanja na „zlatna vrata Ellis Islanda“, svoju iskorijenjenost, iščupanost, obeshrabrenost, strah od nepoznatoga, strah od zaborava što je bio, i što je zauvijek ostavio iza sebe, Gaelle Josse zaokružuje svoj emocijama bogat i dirljiv roman, ali i zaokružuje tipologiju doseljenika u SAD. No njezin roman, nažalost, pati od shematizma i predvidljivosti. Posljednji čuvar Ellis Islanda rukopis je neiskorištena potencijala koji ostavlja dojam skice i kostura za punokrvan, raskošan roman, s obzirom na ozbiljnu temu i širok raspon mahom samo ovlaš dotaknutih i površno obrađenih problema.