Prvi naš osvajač i redovnik u Novome svijetu

Španjolski dominikanac Isacio Pérez Fernández (1922–2003) pisac je brojnih rasprava i knjiga, od kojih je većina posvećena djelu njegova slavnoga subrata iz 16. stoljeća, promicatelja prava naroda i zaštitnika domorodačkih Indija, Bartolomea de las Casasa (1484–1566). Posljednja njegova postumno objavljena knjiga, koju je prevela i za tisak priredila Tuga Tarle, posvećena je našemu osvajaču, avanturistu, a naposljetku i pripadniku Reda propovjednika Vinku Paletinu iz Korčule. Više je razloga, ako ih je u slučaju objavljivanja knjiga uopće potrebno isticati, zbog kojih je to veoma važna knjiga. Prvi razlog svakako je sama knjiga Izvješće o Novoj Španjolskoj anonimnog osvajača, objavljena 1566. u Veneciji. Tko god bio, taj nepoznati osvajač napisao je knjigu koja je vrijedan povijesni dokument u kojem se donosi bogat opis položaja i prirodnih obilježja španjolskih osvojenih stečevina u Novome svijetu ili, kako se isprva, nakon velikih otkrića koncem 15. i u 16. stoljeću govorilo, Zapadnim Indijama, odnosno u Novoj Španjolskoj. Uz opis ozemlja, biljnog i životinjskog svijeta, pisac donosi opširne opise starosjedilačkoga stanovništva, piše o njihovim različitim osobinama, njihovu srčanom karakteru, oružju, načinu ratovanja, njihovu odijevanju, posebno muškom, a posebno ženskom, o njihovu radu, hrani i piću, o pojedinim ustanovama društvenog života, vjerovanjima, idolopoklonstvu i religioznome duhu, o sklonosti opijanju, odnosno silno glupoj stvari, kako kaže pisac. Također se, u drugom dijelu, donose opisi nastambi i gradova te zaseban opis grada Temistitana Mexica te, u trećem dijelu opisi odnosa muškaraca i žena, brak, potom pogrebi te glavni poroci Indijanaca.

Izvješće o Novoj Španjolskoj izvorno je objavljeno u Veneciji na venetskom jeziku, jednome od talijanskih povijesnih idioma. Poslije je Izvješće više puta objavljivano, najprije 1606, a potom opet 1781, kada ga Francisco Javier Clavijero, isusovac koji je, kao svi drugi isusovački misionari, odlukom kralja Karla III. protjeran 1767. iz Meksika, uvrštava u svoje znamenito djelo Storia antica del Messico. Inače F. J. Clavijero, meksički isusovac iz Vera Cruza, jedan je od najplodnijih i najpoznatijih povjesničara stare, kolonijalne povijesti Meksika, a nama je važan među ostalim i stoga što je u djelu Historia de la Antigua o Baja California, objavljenu u četiri sveska 1789. u Veneciji (uz niz španjolskih prijevoda i dva američka, 1864. i 1938) među preglede rada i izvješća najvažnijih isusovačkih misionara u Donjoj Kaliforniji (Miguela Venegasa, ­Juana Marije Salvatierrae, Eusebija Francesca Kina, Juana de Ugarte, Francisca Marie Piccolo) uvrstio i našega Ferdinanda Konšćaka. Interes za iberoameričke teme, nakon gotovo jednostoljetnog zamiranja, opet se budi u 19. stoljeću pa se, osim već spomenutih Clavijerovih i drugih djela, ponovno objavljuje i Izvješće nepoznatog osvajača, i to 1858. i 1894. te još 1953. godine.

Objavljivanja Izvješća pratile su i rasprave o pitanju tko je anonimni osvajač i pisac Izvješća. Upravo je Clavijero, ne mogavši ga identificirati, pisca Izvješća nazvao anonimni osvajač. Poslije autori, dulje vremena, pokušavajući dokučiti tko bi mogao biti taj nepoznati osvajač, pokušavali su, temeljem različitih pretpostavki i argumenata, utvrditi o kome je riječ. Carlos Maria Bustamante 1836. ustvrdio je da se radi o Cortesovu nadstojniku Franciscu de Terrazasu, dok je 1953. Federico Gomez de Orozco otklanjajući Bustamanteovo mišljenje ustvrdio da je Izvješće napisano u Europi, da je riječ o krivotvorini napisanoj u Europi, a kao mogućeg autora navodi Alfonsa de Ulloa, pisara španjolskoga veleposlanika u Veneciji iz čije je službe zbog spletkarenja otpušten pa je neko vrijeme vojnik, a potom se bavi prevođenjem i objavljivanjem španjolskih djela u Veneciji. Jedan drugi Bustamante, Jesus Bustamante, osporavajući dotadašnje atribucije, iznosi 1986. pretpostavku da djelo nema jednoga autora, nego da ga je napisala skupina njih. Konačno, traženja odgovora na pitanje tko je taj nepoznati osvajač i pisac Izvješća poduzeo se i Isacio Pérez Fernández. Otklanjajući sve dotadašnje teze i pretpostavke, osporivši ih nizom čvrstih argumenata, Isacio Pérez Fernández autorstvo Izvješća, na temelju brojnih argumenata, pripisuje pustolovu i osvajaču, poslije kartografu, piscu i dominikanskom redovniku Vinku Paletinu (1508–1571?) iz Korčule. Kako je riječ o našemu Dalmatincu (u naslovu jedne njegove rasprave stoji Vincentius Paletinus Corzulensis Natione Dalmata) koji je početkom 16. stoljeća bio u službi španjolskog osvajača Hernana Cortesa, onda je to za nas dodatni argument za važnost knjige.

Važno ime europske humanistike

Isacio Pérez Fernández svojom raspravom dokazuje da je Korčulanin Vinko Paletin, dakle, taj anonimni osvajač, conquistador anonimo i autor knjige Relacion de algunas cosas… odnosno Izvješće o nekim stvarima… pa stoga, više nego četiri stoljeća nakon njezina nastanka, popisu Paletinovih djela treba dodati i djelo objavljeno 1566. u Veneciji pod naslovom La Relatione d'alcune cose della Nuova Spagna & della gran citta di Temistitan Messico, fata peru n gentil'huomo del Signor Fernando Cortese, odnosno Izvješće o nekim stvarima o Novoj Španjolskoj i o velikom gradu Temistitan Mexicu koje je sastavio vitez gospodara Fernanda Cortesa. To Paletinovo Izvješće objavljeno je kao dio veće cjeline, trećega sveska zbirke Delle Navigatini et Viaggi, koju je priredio venecijanski državni dužnosnik Giovanni B. Ramusio, a objavila tiskara obitelji Giunti. Tako naš Korčulanin postaje još važnije ime europske humanistike 16. stoljeća

Pouzdano se zna da je rođen 1508. u plemenitoj korčulanskoj obitelji, a kao 22-godišnjak odlazi od kuće. Najprije u Španjolsku, da bi potom otplovio u Novi svijet. Najprije je stigao u Santo Domingo (danas Haiti) da bi se potom 1537. pridružio Franciscu de Monteju mlađemu u pohodu na Yucatan. Potom je otišao u Novu Španjolsku, odnosno današnji Meksiko, gdje 1541. u samostanu sv. Dominika u Meksiku ulazi u dominikanski red i započinje studij koji će nakon povratka u Europu nastaviti 1546. na Bolonjskom sveučilištu i postaje član Dalmatinske dominikanske provincije s dopuštenjem poglavara da djeluje izvan samostana, jer je, kako se čini, preuzeo skrb za neke članove obitelji koja se nakon turskih napada na Korčulu našla u teškoćama i osiromašila.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2018.

 Putovao je duž Španjolske, vršio mjerenja i izradio geografsku kartu te zemlje s oznakama mjesta i međusobnih udaljenosti, koja je objavljena najprije u Veneciji 1551, da bi na idućim izdanjima bio skinut navod o autorstvu. Potom je slijedila rasprava De institutione bonae guberrcationis (De la institución del buen govierno) odnosno O ustanovi dobre vladavine, koja je ostala neobjavljena. Iz 1557. potječe rasprava poduga naslova (Incipit prohemium in tractatum de jure et justitia belli, quod habent reges Castellae et Legionis in regionibus occidentalis Indiae, quam quidam novum apellant orbem, ad Serenissimum Caesarem ac potentissimum Regem Philipum, Regem Hispaniae, Angliae etc. editum per Reverendum Patrem Fratrem Vincentium Paletinum Corzulensem, natione Dalmatam, ordinis Sancti Dominici et sacrae theologiae baccalaureum), poznatija pod kraćim naslovom De Jure et Justitia belli contra Indos ad Philip(pum) II. Hisp(aniae) Regem, odnosno O pravu i opravdanosti rata španjolskog kralja Filipa II. protiv Indija. Objavljena je na španjolskom 1559. pod naslovom Tratado del derecho y justicia dela guerra que tienen los reyes de España contra las naciones dela Yndia Ocidental, a u hrvatskom prijevodu objavili su je 1994. Mirjana Polić Bobić i Franjo Šanjek. Paletin je sa španjolskog na talijanski preveo znamenito djelo o navigaciji Pedra de Medine L'arte del navegar…

Objavljeno u Veneciji 1544, a potom višekratno prevođeno i objavljivano diljem Europe. U predgovoru Paletin navodi da ga je u Novi svijet odvela želja da vidi „rijetke i gotovo nevjerojatne stvari“. Paletin je doktor teologije. Početkom šezdesetih predaje u Vicenzi matematiku i kozmologiju, a 1563. putuje u Bruxelles u diplomatskoj misiji španjolskog dvora, istoga onoga koji nije dopustio tiskanje njegove rasprave. Potom je u Rimu, gdje je bazilici sv. Petra peneticiarij, ispovjednik s pravom opraštanja najtežih grijeha. Također je upisan u kongregaciju sv. Jeronima. Iz Rima se vratio u rodnu Korčulu, 1558. sudjeluje u obnovi samostana sv. Nikole, kojemu je ubrzo postao prior. Ne zna se pouzdano kada je umro, možda 1571. ili 1573, a možda i 1575.

Hrvatski misionari

Koliko se zna, Paletin je bio prvi naš osvajač i redovnik u Novome svijetu, o kojemu je opširno izvijestio i raspravljao. No nije i jedini. Osobito u 18. stoljeću brojni su bili isusovci koji su zahvaljujući dinastičkim vezama austrijskog i španjolskog dvora dobili mogućnost sudjelovanja u prekomorskim posjedima španjolske krune. Stoljeće i pol nakon Dalmatinca Vinka Paletina, u Meksiko je s bečkoga dvora otišao isusovac Ivan Ratkay (1647–1683), član znamenite velikotaborske plemićke obitelji, koji tri godine, do tragične smrti, djeluje u meksičkoj pokrajini Tarahumari, koje je zemljovid uz opis naroda izradio. U meksičkoj Donjoj Kaliforniji, gotovo trideset godina, također do svoje smrti 1759, djelovao je varaždinski isusovac Ferdinand Konšćak (rođen 1703), koji je poduzeo tri istraživačka pohoda prema sjeveru toga poluotoka sve do ušća Rio Colorada, o čemu je sastavio opsežna dnevnička izvješća i geografske skice i karte. Njegovi su opisi zemlje, biljnog i životinjskog svijeta te naroda, njihovih jezika i kultura u Donjoj Kaliforniji opsežni i bogati, važni za povijest Donje Kalifornije, te ga danas u tom dijelu Meksika drže kao jednog od najvažnijih pionira, utemeljitelja te zemlje. Nekoliko naših isusovaca djelovalo je u područjima Južne Amerike, takozvanoj Misiji Paragvaj. Tako je Varaždinac Franjo Ksaver Haller (1716–1755) sudionik ekspedicije za određivanje kolonijalnih granica u Južnoj Americi i razgraničenje između Portugala i Španjolske. Potom je bio jedan od pomoćnika švedskom botaničaru Pehru Löflingu (1729–1756), koji je istraživao floru i faunu južnoameričkog kontinenta, a nalaze slao Carlu Linnéu (1707–1778), kojega drže ocem moderne botanike. I drugi naši isusovci djeluju u Južnoj Americi.

Hram Kukulcan (poznat i kao El Castillo) sagrađen je u pretkolumbovskom razdoblju Yucatána (12. st.)

Zagrepčanin Nikola Plantić (1720–1777) najprije je magistar u Požegi, Varaždinu i Zagrebu, a potom profesor teologije u paragvajskoj Cordobi, pa u Montevideu i Buenos Airesu. Nikola Sušić (1717–1770?) iz Rijeke od 1749. djeluje među domorocima naroda Mojos u Peruu. Iz međimurske je Kotoribe Ignacije Szentmartony (1718–1793), pisac jedne od najstarijih kajkavskih gramatika, koji kao matematičar i astronom desetak godina obavlja mjerenja u amazonskom porječju. U Portugalu je bio utamničen, a oslobođen je zauzimanjem carice Marije Terezije i jedan je od rijetkih misionara (kao i Nikola Plantić) koji se iz prekomorskih misija vratio u domovinu. Ivan Krstitelj Marchesetti (1704–1776), Riječanin, 1734. dolazi u Buenos Aires, djeluje u redukciji San Borja, na rijeci Uruguay, a potom u misijama Corpus, San Juan, Apostoles, Santa Maria de la Fe i konačno u redukciji San Jose. Preminuo je 1776. Izvješća i pisma tih misionara svjedočenje su o njihovu djelovanju, o domorodačkim narodima, kulturi, jezicima, o prirodnim obilježjima zemlje, biljnim i životinjskim vrstama; izvorni su to pogledi s kršćanske strane na dodire i sukobljavanja civilizacija pretkolumbovskih Indija i europskih osvajača i kolonizatora. U vremenima nakon prvih stoljeća osvajanja misionari i drugi autori međusobno svjedoče o razgraničenjima i stasanjima novih nacija na američkom kontinentu.

Vinko Paletin, isprva vojnik, iskusio je opsade i borbu s Indijancima, zna da nisu bezazleni, poznati su mu obredi žrtvovanja ljudi koje su na vrhu piramide usmrćivali tako da im se živima vadilo srce, koje bi onda prinositelji žrtve obredno jeli. No oko pitanja odnosa prema urođenicima nije se sasvim priklonio ni jednoj sukobljenoj strani, već je izabrao treći put, srednji između dva suprotstavljena

O ratu protiv urođenika

Paletin je znan po svojoj raspravi pod naslovom De iure et iustitia belli … iz 1557, u kojoj nastoji zauzeti argumentiran stav u oprečnoj raspravi o složenom pitanju prava i opravdanosti rata protiv urođenika, njihova prisilnog porobljavanja i pokrštavanja. S jedne strane stajao je dominikanac, pisac i povjesničar, biskup Chiapasa, De las Casas (1484–1566) sa svojom bezuvjetnom obranom dostojanstva i prava Indija, pisac potresne knjige Breve relacion de la destruccion de las Indias Occidentales, odnosno Kratko izvješće o uništenju Zapadnih Indija. S druge pak strane, sa suprotstavljenim stavom, bio je filozof i humanist (!) svoga vremena, također dominikanac, J. G. Sepulveda (1494–1573), koji je obrazlagao pravo kršćanskoga vladara da američke Indije pokori silom i drži ih kao robove. Kontroverze su raspravljane u Valladolidu (Junta de Valladolid, Controverse de Valladolid) na ročištu što ga je zatražio sam španjolski kralj Karlo V.

Sepulveda, pisac rasprave Apologética historia summaria de las gentes destas Indias, zastupao je pravo na pokoravanje silom i držanje domorodaca u ropstvu jer su živjeli u stanju prirodnih robova, prakticirali prinošenje ljudskih žrtava i kanibalizam. Pozivajući se na navode iz prve knjige Aristotelove Politike, ali i neke biblijske navode, taj humanist (!) držao je domoroce Novoga svijeta, u kojemu inače nikada nije bio, prirodnim robovima, od kojih se ne može očekivati ništa više od korisne uporabe tijela, koji su prema tome inferiorni Španjolcima, kojima daje za pravo da ih pokore i silom, a kršćansku vjeru im ponude tek kao opciju. Suprotno tomu, Las Casas se pozivao na Tomu Akvinskoga, Augustina i Ivana Zlatoustoga, koji su se protivili uporabi sile i rata čak i zbog zločina protiv prirode, kao što je žrtvovanje ljudi. Las Casas nije pravdao takve domorodačke obrede, ali je držao da je uvijek bolje izbjeći nasilje i rat. Domoroce je smatrao racionalnim stvorenjima, a ne samo prirodnom radnom snagom, što je dokazivao, među ostalim, i veličanstvenom arhitekturom Azteka. Kršćanstvo treba naviještati svima, ali miroljubivo, a krštenje nuditi kao osobni čin, a ne kao kolektivno nametanje, kao je to zastupao franjevac Toribo de Benavente zvan Motolina, koji je poticao tada prihvaćen pristup krštenju – masovno krštenje. Dominikanci su pak držali da je krštenje potrebno obaviti kao zaseban, osobni čin svakoga krštenika. Na koncu, rasprava je završila neodlučeno, iako su obje strane proglasile pobjedu.

Božica Mayahuel, jedno od lunarnih božanstava

Las Casas je zapravo postao začetnik skupnih i osobnih prava svakoga čovjeka, jedan od ranih začetnika zapadne kulturne antropologije. Sepulvedu pak teško da bi danas itko mogao opisati drukčije nego kao apologeta fizičkog i kulturnog rasizma. Kralj nije prihvatio stavove ni jedne ni druge strane. Poslušao je preporuke trećega dominikanca, Francisca de Vitorije, profesora teologije u istom samostanu sv. Jurja u Valladolidu u kojemu se rasprava održavala. Taj začetnik međunarodnoga prava, kao promicatelj nauka o ius gentium Tome Akvinskoga, osporio je španjolsko odnosno kršćansko pravo prisile nad ljudima u prirodnom ropstvu i inferiornosti pravdano Aristotelovim učenjem, ali je ipak dopuštao rat, no samo – pravedni. U pogledu Indija, kao opravdan razlog za rat navedeno je oslobađanje ljudi zatočenih radi žrtvovanja. Između zagovaratelja dva suprotstavljena, kao zagovornik trećega, srednjeg puta, javlja se i Vinko Paletin. Isprva vojnik, iskusio je opsade i borbu s Indijancima, zna da nisu bezazleni, poznati su mu obredi žrtvovanja ljudi koji su žrtvovani tako da bi se u određeni dan, na vrhu piramide, usmrćivali tako da im se živima vadilo srce, koje bi onda prinositelji žrtve obredno jeli. Područja u kojima je kao vojnik djelovao Paletin nisu bila daleko od samostana u kojemu je neko vrijeme djelovao Las Casas pa je Paletin vrlo vjerojatno mogao čuti i znati za njegova opominjanja i nauk. Koliko je to i je li utjecalo na našeg Korčulanina, može se samo nagađati, no nakon trogodišnjega vojničkog staža Paletin je iz procjepa između okrutne stvarnosti i kršćanskoga idealizma otišao u dominikanski samostan. Nije se sasvim priklonio ni jednoj sukobljenoj strani, slijedio je srednji put De Vitorije, kako to uostalom i pokazuje u raspravi De Iure et iustitia belli …

Sigurnost autorske anonimnosti

U drugom djelu, kojega mu sada, temeljem niza uvjerljivih argumenata, pripisuje njegov redovnički subrat Isacio Pérez Fernández, Paletin se pokazuje kao sposoban promatrač i pisac. On ne opisuje svoje vojničke borbe, iako neke njegove rečenice ukazuju da je sudjelovao u nekima. Izlaže tako da ide određenim uobičajenim redom, ne propušta bitne sadržaje, dapače navodi ih opširno i s obiljem pojedinačnih podataka i detalja. Više je autora, pa tako i Pérez Fernández, zaključilo da je djelo napisano u Europi, rukom iskusna poznavaoca onoga što piše, pa možda i uz neke dopune zanimljivostima iz djela drugih autora, što je neke prethodne autore navodilo na zaključak da je anonimni osvajač zapravo kompilator ili više njih. Španjolski dominikanac međutim uvjerljivom argumentacijom pokazuje da su događaji i mjesta koje autor spominje u djelu mogli nastati u vremenu i područjima u kojima se kretao Paletin, ali ne i neki drugi sudionici konkviste kojima je djelo bilo pripisivano. No ne navodi i svoje ime i prezime.

Nama se danas čini čudno što autor Izvješća nije naveo i svoje ime i prezime. Umjesto toga on navodi, zapravo netočan, podatak da je bio u plemić u službi slavnoga osvajača Hernana Corteza, čime svojemu izvješću osigurava neku vrstu „političke“ zaštite. Tomu se ne treba čuditi. Radilo se o, za ono vrijeme, osjetljivim podacima, može se reći o izvješćima od onovremene geostrateške važnosti koja su, kao uostalom i danas, nakladniku trebala donijeti neka sredstva za poslovanje, a i piscu za uzdržavanje. Paletin je upravo zbog svojih obveza prema ostatku obitelji u Korčuli tražio i dobio dopuštenje redovničkih poglavara da ne živi u samostanu, nego u svijetu, čime je svakako lakše mogao doći do novca za miraz svojih nećakinja. Plemenitoj obitelji u Korčuli, koja je nakon turskih napada osiromašila i ostala bez nekih hranitelja, moralo je biti važno za koga će se udati njihove djevojke. Bez odgovarajućeg miraza, vjerojatno nije bilo moguće ugovoriti ženidbu kojom bi se mogao vratiti poljuljani plemićki status korčulanske obitelji. Nevjerojatna je pretpostavka da se Paletin iz Meksika vratio po pozivu svoje korčulanske obitelji. No nakon što se vratio u Europu, iz Italije je zasigurno uspostavio kontakt sa svojima. I sam je navodio da mora skrbiti za svoju korčulansku rodbinu pa je 1558. i dolazio u Korčulu. Pamte naši otoci mnoge takve susrete nakon višegodišnjih dalekih izbivanja.

Šest ili sedam godina poslije toga privremenog povratka nakon dvadesetogodišnjega izbivanja s Korčule, Paletin se zauvijek vratio doma. Znajući da je, unatoč povoljnu mišljenju Padovanskoga sveučilišta i nizu preporuka, španjolski dvor bio zabranio tiskanje prvoga Paletinova djela, u kojemu je bio naveden kao autor, mogli bismo možda pomisliti da se iskusni pomorac, vojnik, kartograf, pisac, profesor, diplomat, ispovjednik i dominikanski doktor svete teologije, u namjeri ostvarenja sigurna povratka domu, priklonio uvjerenju da autorska anonimnost ponekad pruža više zaštite od autorske slave.