Program „hrvatskih nacionalista“

Suočivši se s izazovom analize djelovanja Vladimira Šeksa u drugoj polovini 1980-ih, uočio sam da je svijet hrvatskih disidenata posljednjega desetljeća komunističke Jugoslavije i dalje uglavnom neistraženo polje. Tko su bili, dakle, hrvatski disidenti, o kojima novo dostupno gradivo Službe državne sigurnosti na pohrani u Hrvatskom državnom arhivu sadržava iznimno bogat skup svakovrsnih podataka? Prema definiciji koja mi se čini najpotpunijom, riječ je o intelektualcima jasno prepoznatljivih demokratskih stajališta te osobama koje su ih javno zagovarale. Zbog toga su bile u sukobu s režimom, koji im je oduzeo neka prava. Doista, ljudi poput Vlade Gotovca, Franje Tuđmana, Marka Veselice ili spomenutoga Šeksa bili su istovremeno i ljudi pod posebnim tretmanom režima: često oduzetih ili uskraćenih putnih isprava, duljega zatvorskog staža i bez mogućnosti zaposlenja. Bili su i ljudi pod prismotrom: SDS ih je, posredovanjem doušnika i prisluškivanjem telefonskih razgovora, neprekidno pratio.

Franjo Tuđman, Marko Veselica i Drago Stipac – autori neobjavljene Hrvatske deklaracije

Ponajviše zbog stalna pritiska režima, jedno od ključnih obilježja hrvatskih disidenata bila je uska međusobna povezanost te primjetna odvojenost od okoline. Ipak, samo su oni, imajući na umu da su uglavnom odbacili komunistički sustav, mogli osmisliti drukčiju viziju budućnosti. Početkom druge polovine 1988. hrvatski disidenti bili su i ljudi u zaostatku. Drugi ključni akteri, u prvom redu srbijanska i slovenska intelektualna elita, već su odavno definirali svoje nacionalne programe. I Memorandum SANU-a iz 1986. i Prilozi za slovenački nacionalni program iz 1987. otvorili su „nacionalno pitanje“ u Jugoslaviji. Stoga se i pred hrvatske disidente, pa makar samo one kojima je režim uglavnom pripisivao odrednicu „nacionalisti“, jednostavno nametnuo sličan zadatak. Tekst je, stoga, morao imati dvije osnovne karakteristike: programatsku i skupnu. S jedne strane, morao je sadržavati očitovanje o glavnim, temeljnim pitanjima sadašnjosti i budućnosti hrvatskoga naroda, a s druge morao je imati potporu barem većine istaknutih pripadnika hrvatske nacionalne opozicije.

„On bi da Hrvatska progovori“

Prvi dokumentarni trag o zametku želje za pisanjem programatskog dokumenta poput navedenoga nalazimo u Tuđmanovu dnevniku, zapisu od 1. rujna 1988. Tu je navedeno da su tog dana k njemu došli Drago Stipac i Marko Veselica, a razgovaralo se upravo o potrebi pisanja takva dokumenta. Odmah je bilo vidljivo da okupljeni imaju drukčije stavove o tome tko bi trebao napisati određeni dio dokumenta. Tako Veselica nije prihvatio Tuđmanov prijedlog „da odredi ekonomsko stanje Hrvatske i nacrt izlaska iz krize“, što sugerira da je Tuđman bio sklon da se članovi grupe usmjere na pojedina i posebna područja za koja su bili najkompetentniji, ali i da to nije naišlo na suglasnost ostalih. Veseličino odbijanje Tuđman je popratio komentarom: „On bi da Hrvatska progovori.“ Umjesto toga, odlučeno je da svatko napiše po jedan nacrt dokumenta koji bi se poslije, nakon usuglašavanja, objedinio. U namjeri da izbjegnu očekivani napad režima, zauzet je stav da se dokument javnosti predstavi u obliku priloga tada aktualnoj raspravi o ustavnim promjenama. Do sredine rujna 1988. Stipac i Veselica napisali su svoje nacrte dokumenta, ali Tuđman nije. Naprotiv, novi komentar u njegovu dnevniku odaje dojam čovjeka ne odveć zainteresirana za cjelokupni pothvat, koji je istodobno svjestan da se toj inicijativi mora pridružiti. Ali ne i čovjeka odveć zadovoljna onim što je primio. „Valjalo bi“, zapisao je, „da sam napišem“. Stoga je u idućih tjedan dana ipak prionuo poslu i napisao svoj primjerak dokumenta. Trojka se ponovno sastala kod Tuđmana 21. rujna 1988, ali do tog trenutka SDS je bio upoznat s njihovim djelovanjem pa je ozvučenjem njegovih prostorija tehnikom prisluškivanja „Soča“ tajna policija uglavnom doznala sve najvažnije.

Kako je već navedeno, zajednički dokument trebao je imati sveobuhvatni karakter pa je razgovor između trojice inicijatora, stoji u izvještaju SDS-a od 23. rujna 1988, bio vrlo temeljit. Stoga je uključivao rasprave o tezama „hrvatskih nacionalista o aktuelnim političkim i privrednim pitanjima u zemlji“, ocjenu „masovnog pokreta“, usporedbe s događajima u Sloveniji, situaciju na Kosovu, položaj „Saveza komunista unutar diskusija o promjeni Ustava“, stavove o „povijesnoj ulozi J. B. Tita“, stavove o „reguliranju položaja Srba u Hrvatskoj“, „procjene mogućih potpisnika“, metodologiju „izlaska u javnost“ te rokove „izrade i završetka“ teksta. Stipac i Tuđman opet su izrazili nezadovoljstvo Veseličinim nacrtom: za prvoga tekst je bio „pisan knjiški“, a za drugog „neprihvatljiv, nepovijesan, 'čista surutka'“. Opet, Veselica je smatrao Stipčev tekst „blagim i blijedim“, a Tuđmanu je, kako se čini, bio prihvatljiv. Složili su se oko potpore demokratskim nastojanjima u Sloveniji te solidarizirali s prosvjedima na Kosovu, ali bez izravna spomena o „progonu Albanaca“.

Najviše međusobnih različitosti članovi inicijalne trojke iskazali su prilikom rasprave o „povijesnoj ulozi Tita“ te aktualnoj ulozi „Titova djela“. Odmah su se usuglasili da će „u vezi Tita biti sukob unutar njihovih redova“. I, doista, „diskusija“ je trajala „dosta dugo“, a pisac izvještaja SDS-a najviše se zadržao na Tuđmanovim stavovima, koji je u jednom trenutku preuzeo riječ i počeo čitati, premda vidno uzbuđen i drhtavim glasom, „da je Titova uloga u formuliranju Ustava 1974. godine bila velika“ itd. Ali diskusija se nastavila pa je u dokumentu zabilježeno i ovo: „Veselica se skoro u ničem vezano uz Tita ne slaže s Tuđmanom, ali pristaje na kompromis ako je to strateški resurs za njihovu afirmaciju, jer Tuđman tvrdi da se pred svijetom od II. svjetskog rata na ovamo ne može nastupati ni s Mačekom, ni s Pavelićem, jedino im preostaje Tito i oni sami koji iz toga svega izvlače ono što je progresivno – hrvatsko i demokratsko.“ Tuđman će na navedenom uporno ustrajavati i dalje, pa možda i u razlikama u mišljenjima oko Titova značenja treba tražiti uzroke njegova kasnijeg razlaza s Veselicom.

Premda izvještaj konačan ishod sastanka ostavlja nejasnim, može se zaključiti da je ipak usuglašen zajednički nacrt deklaracije. Tuđman je, pak, prije sastanka, sa sva tri nacrta teksta upoznao Gotovca, koji se uglavnom (ali ne posve) složio s Tuđmanovim i Stipčevim tekstom, ali je zadržao rezerve prema Veseličinu. Zaključeno je da u red sigurnih potpisnika tekstova ulaze Dražen Budiša, Petar Šegedin i Šeks. Ipak, na kraju su se složili „da sve detalje treba još dogovoriti, uz slanje svim konzulatima, a Vladimira Šeksa će zadužiti da podijeli svim stranim novinarima, uz potrebu prevođenja materijala na engleski jezik“.

Velike nade i slutnja neuspjeha

Kako će se ubrzo pokazati, jesenski mjeseci 1988. bili su trenutak u kojem je Hrvatska deklaracija (ponegdje navedena i kao „hrvatska izjava“ ili „hrvatska platforma“) bila najbliža ostvarenju. Nacrt deklaracije kolao je u krugu odabranih i očito se radilo na završnoj doradi. Ali primjetno je bilo i da postojeći sukobi nisu riješeni. Tuđman i Gotovac, premda nisu bili usuglašeni oko svega, držali su ga prihvatljivim (primjerice, Gotovac je držao „Tuđmanov stav o jugoslavenstvu apsolutno racionalnim“, ali je i istaknuo da bi trebao biti „pregledniji“). Prema Veseličinu dijelu zajedničkog teksta imali su, kao i prema njemu osobno, dublje rezerve. „Govoreći o Veselici“, prema SDS-ovoj „Soči“, „obojica su se složili da je sjajan čovjek, čvrst, izdržljiv, verbalno discipliniraniji, ali naivan, 'kao što je i ta izjava (?) naivna', te da je 'nedovoljno kultiviran i nikad ne čuje evropsko uho'“. Nova su neslaganja izbila i oko trenutka upućivanja deklaracije u javnost. Stipac je smatrao „da bi se moralo ići na njezino objavljivanje što prije“, Veselica je „izrazio želju da se što prije napravi konačna verzija“, ali Tuđman je držao „da imaju još vremena“. Ispostavilo se da je iznimna dinamika događanja drugdje u Jugoslaviji neočekivana prepreka brzom završetku rada na nacrtu deklaracije i njegovoj objavi. „Zato je Veselica“, navedeno je u izvještaju SDS-a s početka listopada 1988, „naglasio da svaki dan moraju pratiti razvoj događaja, jer se sada u Jugoslaviji dešavaju značajna prelamanja, a Tuđman je dodao da 'Jugoslavija neće biti ono što je bila'“. Doista, svi su bili u velikom iščekivanju ishoda predstojećeg mitinga Miloševićevih pristaša u Beogradu, zakazana za drugu polovicu listopada.

Gradivo SDS-a ne sadržava tekst nacrta Deklaracije pa je do njegova sadržaja iz tog izvora moguće doći samo posrednim putem. Govoreći 11. listopada 1988. pred osobom za koju je držao da ulazi u krug njegovih pouzdanika, a zapravo suradnikom tajne policije kodnog imena Omer, Veselica ju je u cijelosti pročitao. Prema svemu sudeći, radilo se o relativno kratku tekstu koji je naglasak imao na ovom: Deklaracija je bila „glas prigušene hrvatske misli“ protiv prijetećeg vala koji je dolazio s istoka, upozoravala je da „Hrvatska nikada do sada u SFRJ nije bila suočena sa takvim prijetnjama kao danas, pri čemu se hrvatski narod okrivljuje za sva zla i fašizma i komunizma na hrvatskom tlu, a ponajglavniji (sic!) krivac postaje sve više i sam Josip Broz Tito“, pozivala je na pretvorbu Jugoslavije u „konfederativni savez nacionalnih država“ te političku demokratizaciju („monopolistički položaj komunističkih stranaka preživjela [je] stvar“) i navodila da „svjetska zajednica (…) ne može pasivno trpjeti razgaranja (sic!) kriznih žarišta mogućih ratnih zapleta, osobito na ovom osjetljivom geopolitičkom položaju kakav zauzima SFRJ“. Tekst se može ocijeniti tipičnim za vrijeme u kojem je nastao: predviđao je uvođenje političke demokracije (višestranačja) u Jugoslaviji, što je bilo u suglasju sa sličnim zahtjevima koji su dolazili iz Slovenije, preustroj Jugoslavije u državu konfederalnog tipa (i koja bi, stoga, poslužila kao početna točka u smjeru samostalnosti) te upozoravala na imperijalne namjere Beograda. Dijelovi Deklaracije poslije će biti razrađeni u programatskim dokumentima brojnih stranaka osnovanih tijekom 1989.

Razlozi neuspjeha

Tekst Hrvatske deklaracije ipak nije objavljen. Zašto? Čini se da je najvažniji razlog neuspjeha bio u tome što se ključni akteri nisu mogli usuglasiti o njezinu konačnom izgledu. Tuđmana je daleko više privukao put u SAD i Kanadu, pa u svom dnevniku Deklaraciji tijekom listopada 1988. nije posvetio ni retka. Početkom studenog iste godine, zajedno s Veselicom i Stipcem, suglasio se „da s time zasad miruju“, ali i da vrijeme iskoriste „za još solidniji rad na njoj“. Prema Stipcu, trebalo je čekati rasplet situacije u Jugoslaviji. Ali bilo je i drugih nesuglasja. Sam Veselica kao da nije bio dovoljno siguran u smjer koji treba odabrati. Pored čekanja, i pod sve snažnijim utjecajem Hrvoja Šošića, odjednom je postao nesiguran u njezin izgled. On i Šošić dogovorili su se, opet početkom studenog 1988, „da naprave jednu sistematiku (sic!) za daljnji rad“. Čini se da je i Šeks bio za nastavak rada s Deklaracijom. Sredinom studenog 1988. Tuđmanu je „sugerirao da bi trebalo napraviti jedan cjelovit tekst i animirati stanovit broj ljudi koji u Hrvatskoj imaju dignitet da budu prvi potpisnici tog teksta, a pripremu bi trebalo održati“. Tuđman je razgovor skrenuo na druge teme. Već u tom trenutku, moglo bi se zaključiti, usmjerio se na zamisao o stvaranju političke stranke. Tim smjerom ubrzo su krenuli i drugi.