Pjesnik hrvatske arhitekture

Hrvatska arhitektura izgubila je jednog od svojih najpredanijih istraživača i analitičara, najvrsnijih poznavatelja i interpreta. U subotu, 7. travnja, u 79. godini, iznenadno je preminuo Tomislav Premerl, istaknuti povjesničar i teoretičar arhitekture, arhitekt i konzervator, znanstvenik i projektant, pisac i pjesnik hrvatske arhitekture. Zaštitni znak njegova opsežnog znanstvenog i stručnog opusa zasigurno je bila, i trajno će ostati, knjiga Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija, jedna od najutjecajnijih, pionirskih knjiga hrvatske moderne arhitektonske historiografije. S tim su djelom bili postavljeni temelji za detaljno poznavanje arhitektonske produkcije međuratnoga razdoblja i za tumačenje moderne arhitekture kao presudne odrednice suvremene hrvatske arhitektonske kulture. Tek tom je knjigom, naime, bio učinjen napor sveobuhvatna sinteznog i sustavnog pregleda toga prijelomnog razdoblja te uspostavljen osnovni teorijski okvir za njegovo integralno tumačenje. Stoga se upravo na toj knjizi napajaju, sada zamalo već trideset godina, generacije studenata, arhitekata i povjesničara umjetnosti.

Rođen u Zagrebu 5. studenog 1939, formiran širinom znanja Klasične gimnazije te kasnijim profesionalnim fokusom Srednje građevinske škole, Tomislav Premerl završava studij arhitekture na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu 1969. Odmah se zapošljava u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu i djeluje kao arhitekt konzervator. Tako ulazi i u tajne konzervatorske struke, njegujući ljubav za povijesne slojeve, ali i svladavajući suvremene operativne tehnike, postupke i alate. Projektira i izvodi niz rekonstrukcija i adaptacija te obnova pročelja povijesnih zgrada te izrađuje niz konzervatorskih studija. Kao konzervator će stoga poslije plodno djelovati na nizu građevina, mahom sakralnih namjena.

Tomislav Premerl – povjesničar i teoretičar arhitekture, arhitekt, znanstvenik i urednik
Snimio Žarko Bašić / PIXSELL

Ljubav za prirodnu
i graditeljsku baštinu

Spoznate vrijednosti i ljepote povijesne arhitekture baš kao i univerzalne zakonitosti i principe struke imao je pritom potrebu i nesebično dijeliti, pa se zarana posvećuje pedagoškom radu. Od 1973. do 1980. predaje u Građevinskom školskom centru temeljna stručna znanja i pristupe arhitekturi, da bi se poslije posvetio podučavanju njezinih eteričnijih i složenijih razina, predajući, od 1995, kolegije iz domene sakralne arhitekture na Teološkom studiju i Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Kroz te se transcendentalne teme usmjeruje i u samoj projektantskoj praksi prema izazovima oblikovanja prostora duhovnosti i sakralnoj arhitekturi, težeći nalaženju istinskih prostornih odljeva sagledanih metafizičkih tema. Projektira niz crkava i nadahnutih sakralnih objekata u koje sustavno pretače svoje iskustvo, oblikujući ih integralnim pristupom do najsitnijih slojeva i detalja. Rječiti primjeri njegova prostornog promišljanja tako su, među ostalim, i nova crkva i pastoralni centar sv. Pavla Apostola u Retkovcu u Zagrebu (1990–1998), crkva i pastoralni centar sv. Benedikta u Mičevcu pokraj Zagreba (2005–2012), crkva Majke Božje Lurdske u Čulincu u Zagrebu (2002–2005) i brojne druge.

Evidentnu tendenciju likovnoj ekspresiji Premerl pretače i u polje čistoga slikarskog izraza. Arhitekturu naime pasionirano studira i crta, analizirajući je kroz skicu, potez, studiju, kroki, što je posvjedočilo više izložbi, uključujući Bilježenje arhitekture u Galeriji Modulor 2017.

Kapitalna Premerlova knjiga

Kroz medij riječi i teksta djelovao je Premerl tijekom čitavoga svog profesionalnog života. Dapače, pisati započinje neobično rano, još kao student 1962, kada objavljuje prve tekstove u Poletu i Studentskom listu. Otada će pisana riječ postojano pratiti i bitno obilježiti njegovo djelovanje, otkrivajući čitavu lepezu fokusa i interesa.

Zov teksta vodio ga je od uloge autora i pisca sve do odgovornih pozicija urednika; bio je dugogodišnji član uredništva stožernih stručnih časopisa: Arhitekture i Čovjek i prostor, kojemu postaje i glavni odgovorni urednik. Aktivan je i kao voditelj nakladničke djelatnosti Udruženja hrvatskih arhitekata, čiji je i dopredsjednik 1995–1999. Postaje i istaknut član uredništva znanstvenog časopisa Prostor Arhitektonskog fakulteta, u kojem djeluje dugi niz godina.

Iz mnoštva tekstualnih pristupa kristalizirao se, međutim, kao Premerlu imanentan i središnje važan upravo onaj precizni i utemeljeni, znanstveno-istraživački. Stoga 1985. izrađuje i brani doktorsku disertaciju na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, s temom Hrvatska moderna arhitektura između dva rata – nova tradicija, rad koji će postati osnovom njegove kasnije antologijske knjige. Knjiga istoimenog naslova prvi je put objavljena 1989. u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske, ponovno izdana godinu poslije, a nedavno je, 2015, doživjela i svoje treće, uvelike revidirano i napunjeno izdanje. Nju su slijedile i brojne druge, primjerice Zagreb – grad moderne arhitekture – stoljeće zagrebačke arhitekture Nastajanje u suncu – esej o makedonskoj arhitekturi

Premerl i Matica

Svoje bogato znanje, ljubav prema riječi i sklonost istraživanju slio je Premerl i u svoje dugogodišnje djelovanje u Leksikografskom zavodu, kao urednik za arhitekturu i likovnu struku. A posebno je zadužio Maticu hrvatsku. Gotovo od samih početaka časopisa Vijenac objavljivao je u njemu zapažene arhitektonske kritike, a duže je vrijeme djelovao i kao urednik arhitekture. Matica hrvatska izdala je još jedan od njegovih bitnih naslova, Prepoznavanje arhitekture, 2005, a napustio nas je i u ulozi aktualnoga pročelnika Odjela za arhitekturu Matice hrvatske.

Premerlov rad potvrđen je vrijednim nagradama i priznanjima: dobitnik je nagrada J. J. Strossmayer za publicistički rad (HAZU, 1994) i Neven Šegvić (UHA, 2010) za sveukupan teorijsko-publicistički rad na području arhitekture i urbanizma.

Kao svojevrsni podsjetnik na impresivan spektar tema kojima se bavio, prošle je godine izdana knjiga Povijesnost arhitekture (UPI-2M, 2017), kao zbirka pedeset tekstova objavljivanih u raznim glasilima tijekom pedeset plodnih stručnih godina. Glavna misao knjige i njezin svojevrsni konceptualni supstrat jest onaj o, kako to autor kaže, „povijesnosti arhitekture“, shvaćene kao „zbir individualnog i kolektivnog povijesnog pamćenja i iskustava interpretiranih angažiranom sviješću u sadašnjem vremenu“. Za njega to povijesno pamćenje svoju najjasniju manifestaciju doživljava u potentnom modernističkom očitovanju – kao „trajnom i još nezavršenom procesu naše žive povijesti“.

S tim konceptualnim okvirom kao svojom dragocjenom ostavštinom, Premerl nas ostavlja bogato opremljene za naše buduće arhitektonsko i teorijsko djelovanje. Na tako vrijednu daru i nepokolebljivu uvjerenju, oplemenjenu poslovičnim entuzijazmom i vjerom u snagu i smisao arhitekture, preostaje nam tek duboko se pokloniti i iskreno mu zahvaliti te pokušati njegovu plodnu misao održati vibrantnom i živom u vlastitim nadogradnjama i promišljanjima.