Odlazak sjajnoga tumača autoritativnih karakternih uloga

Glumački habitus nedavno preminula televizijskog, filmskog i kazališnog glumca Božidara Smiljanića, koji je karijeru započeo već u dobi od šesnaest godina jednom od najvažnijih rola u adaptaciji romana Družina Sinjeg galeba Tone Seliškara, koju je pod naslovom Sinji galeb 1955. režirao Branko Bauer, najkraće, najjezgrovitije i najpreciznije mogao bi se opisati tek dvjema riječima, pridjevom autoritativan i imenicom karakter. Jer praktički svi likovi koje je Smiljanić tumačio tijekom više od šest desetljeća duge karijere filmskog i televizijskog glumca te, unatoč i višedesetljetnim prekidima, polustoljetnog nastupanja na daskama koje život znače, bili su autoritativni karakteri koji su se upravo tim osobinama, samouvjerenim, čvrstim i nepokolebljivim značajem te jasnim zapovjednim i oholim gardom kao nedvosmislenim manifestacijama takvih karaktera izdvajali u glumačkim ansamblima i privlačili pozornost publike.

Božidar Smiljanić – velikan hrvatskoga glumišta
Snimio Davor Puklavec/PIXSELL

Najdojmljiviji likovi koje je Smiljanić interpretirao na malom i velikom ekranu bili su negativci ili osobe obilježene manje ili više izraženim ili naslućivanim tamnim naličjem, gdjekad i etičkom dvojbenošću ili ambivalentnošću. No uvijek je bila riječ o makar po vlastitim shvaćanjima dosljednim profesionalcima posvećenima obavljanjima zadaća i(li) ostvarenjima ciljeva, odanima vlastitim idejama i svjetonazorima, ma kakvima te zadaće i(li) ciljevi te ideje i svjetonazori bili predočeni i funkcionirali u kontekstima filmskih i televizijskih priča. U seriji Kapelski kresovi suscenarista i redatelja Ivana Hetricha iz 1975. prilagodbi istoimenoga romana Veljka Kovačevića, Smiljanić je utjelovio strogog i nemilosrdnog pukovnika Tugliusija.

Njegov se lik upravo zahvaljujući tim osobinama, kao i činjenici da mu je odora talijanskoga časnika izvrsno pristajala naglašavajući gospodstvo i eleganciju s jedne te hladnokrvnost i učinkovitost lika s druge strane, postupno nenametljivo, ali itekako sugestivno, profilirao kao najvažniji negativac, na način prispodobiv onima na koje su Miodrag Radovanović i Stevo Žigon kao maksimalno hladnokrvni i učinkoviti profesionalci tumačili dojmljive glavne negativce u serijama Salaš u Malom Ritu (također Branka Bauera), odnosno Otpisani i Povratak otpisanih.

Časnička odora kao sugestija efikasnosti i mirnoće te otmjenosti i pripadnosti višoj društvenoj klasi, kao i ugodan i uvijek dikcijski besprijekoran glumčev bariton koji je pojačavao slutnje o tamnim, a gdjekad i patološkim naličjima likova koje je interpretirao, obilježile su i lik satnika Jurja Ratkovića, kojeg je Smiljanić tumačio u filmu Horvatov izbor, odnosno TV-seriji Putovanje u Vučjak Eduarda Galića.

Minutažom neveliku, ali dramski bitnu ulogu u prilagodbi drame Vučjak Miroslava Krleže Smiljanić je posve opravdano držao jednim od svojih najboljih glumačkih ostvarenja.

Zahvaljujući urođenoj nenametljivoj otmjenosti i eleganciji, Smiljaniću su odlično ležale i uloge moralno ambivalentnih i dekadentnih urbanih tipova kakav je prijetvorni karijerist i aparatčik Milan u sjajnoj egzistencijalnoj drami Novinar Fadila Hadžića, a slične su osobine i lika Željka, kojeg je utjelovio u subverzivno intoniranoj popularnoj televizijskoj seriji Punom parom Kazimira Klarića i Marija Fanellija iz 1980.

Također zahvaljujući otmjenosti i eleganciji, ali i činjenici da je izvrsno govorio engleski jezik, Smiljanić je 1985. odigrao sporednu ulogu inspektora Perčeka u fantastičnoj horor-komediji Transilvanija 6-5000 Rudyja De Luce, slabom filmu u kojem su mu najpoznatiji partneri bili Jeff Goldblum, Ed Begley Jr. i Geena Davis. Unatoč poraznim kritikama filma, Smiljanić se predstavio kao pouzdani profesionalac te je počeo intenzivno glumiti u suprodukcijama koje su se tada snimale u okrilju Jadran filma.

Osim u trima filmovima hongkonške akcijske superzvijezde Jackieja Chana, od kojih su dva nastavka Božjeg oklopa i u domaćim okvirima bili razmjerni hitovi (treći film je Velika gužva u Hong Kongu), Smiljanić je nastupio i u slabašnom TV-filmu Dvanaest žigosanih: Smrtonosna misija Leeja H. Katzina, s Tellyjem Savalasom i Ernestom Borgnineom kao najvećim zvijezdama, u seriji Dvanaest žigosanih, u TV-filmu Pijesak vremena Garyja Nelsona prema romanu Sidneyja Sheldona, u  komediji Papa mora umrijeti Petera Richardsona s Robbiejem Coltraneom u naslovnoj roli te u nizu sličnih kakvoćom redom zanemarivih projekata koji su mu donijeli nadimak „kralja suprodukcija“.

Tijekom posljednjih dvadesetak godina Smiljanić se vratio hrvatskim filmskim i televizijskim projektima, od Sedlarova Četveroreda i Potonulog groblja Mladena Jurana, preko Matanićevih 100 minuta Slave i Hadžićevih Lopova prve klase, do sapunica Zabranjena ljubav, Najbolje godine i Larin izbor. Već ozbiljno bolestan i s amputiranim nogama, izvrsnu posljednju rolu ostvario je u Grlićevu Ustavu Republike Hrvatske, a prošle godine mu je uz nagradu Vladimir Nazor za životno djelo dodijeljena i nagrada Fabijan Šovagović za ostavljen trajan trag u povijesti hrvatskoga filma.