Od podzemlja do srednje struje

Nakon što je podvučena crta poslije okrugle, 25. dodjele Porina, neki su komentatori i analitičari još jednom istaknuli pitanje koje se, poput mantre, ponavlja svake godine: u kojoj je mjeri ta strukovna nagrada autentičan kvalitativni odraz stanja domaće scene, a u kojoj tek njezino pomalo iskrivljeno zrcalo ili (kako je jednom rekao Zrinko Tutić) svojevrsni sajam taštine?

Dileme proizlaze i iz staroga procjepa, onoga s kojim se muči i Grammy kao Porinov idejni predložak. Naime, masovna popularnost i autorska kvaliteta (kao primarna vrlina koju bi sustav nagrađivanja trebao promovirati i poticati) dvije su različite stvari. One se katkada mogu, ali se često i ne moraju poklopiti. Uostalom, kao što naglašava većina sociologa popularne glazbe, njezina  proturječnost izvire iz dvostrukog impulsa: impulsa čiste kreativnosti i individualizma te iz potrebe da u skladu sa svojom primarnom namjenom postane i ostane masovno prihvaćenom.

Osječanka Mia Dimšić osvojila je najviše Porina

Osim toga, postoji dodatna važna okolnost. Intenziviranjem digitalne i vizualne komponente pop-kulture transformiraju se i načini slušanja i konzumacije glazbe, pa bi se tomu valjalo prilagoditi i u sustavu svakoga nagrađivanja. Uostalom, katkad je teško razlučiti institucionalno davanje priznanja od promoviranja onoga što je (kako je lucidno primijetio Trent Reznor kritizirajući Grammy) „ostalo od tradicionalne glazbene industrije“.

A što je od nje ostalo? Ne mnogo. Promjene su doista uočljive, i to u samim temeljima. Prodane su naklade sve manje, a kako je u izvrsnom eseju People’s Music napisao britanski novinar Ian MacDonald, „naše uši manje su osjetljive nego prije. Dijelom je to posljedica socijalne tranzicije koja je našu kulturu tijekom zadnjih četvrt stoljeća pretvorila iz slušateljske u vizualnu, i to zahvaljujući afirmaciji videospota kao glavnoga promotivnog oružja“. Videoplatforme, jeftini download, Deezer, Spotify, SoundCloud, internetske radiopostaje, i napokon, Bandcamp kao sve korišteniji online način distribucije glazbe, osobito kada je riječ o manje poznatim ili manje komercijalnim izvođačima – sve su to činjenice koje mijenjaju pravila igre u načinu funkcioniranja industrije zabave općenito, a glazbe osobito.

Ipak, tradiciju valja održavati. Vratimo li se ovogodišnjim hrvatskim pop-laureatima, s odmakom od nekoliko tjedana nameće se zaključak da je Porin ipak ukazao na nekoliko vrijednosnih točaka na kojima ovoga časa počiva domaća popularna glazba (uključujući jazz). Spomenimo tri ključne. Mia Dimšić u kategoriji pop-glazbe za široku, ali kvalitetnu potrošnju, Mayales kao rafinirani nezavisni rock, te Chui kao prvoklasan primjer avanturističkog orkestriranog jazza. Sve su to izvođači koji, unutar vlastitog teritorija, pokazuju da domaća glazbena scena pulsira stilom i kvalitetom koja je – barem u nekim elementima – usporediva s njihovim svjetskim ekvivalentima.

Većina rock-kritičara očekuje i cijeni revolucionarne, subverzivne pomake na sceni – a oni, dakako, uvijek dolaze s ulice, iz podzemlja, iz neke supkulture koja se tek rađa ili je već etablirana. No poznata je i višestruko provjerena činjenica da bez kvalitetna mainstreama nema ni vrhunskog undergrounda, a osječka kantautorica Mia Dimšić – kao ovogodišnja pobjednica u ključnim kategorijama albuma (Život nije siv) i pjesme godine (Bezimeni) – doista je ubrizgala novu mladenačku energiju u okoštalu domaću srednju struju.

Kao što smo već zaključili na ovim stranicama, njezin debi Život nije siv posve solidno uspijeva elemente novoga ženskog country-popa prevesti na jezik domaćega predgrađa. Još važnije, promatrajući njezin rad u proširenom, globalnom kontekstu, Dimšićeva se skladno uklopila u svjetski mini-trend koji je sve izraženije inficiran povratkom korijenima, svojevrsnom akustičnom raju, organskim aranžmanima i tradicionalnim instrumentima: Život nije siv pun ih je. I sve to uz dodatak hiperženstvene, nevino-rebelijanske osobnosti kakvu izražavaju njezine američke kolegice Kacey Musgraves, Caitlyn Smith, Mickey Guyton, Carrie Underwood. Dakako, Mia Dimšić još je daleko od zamišljenoga pop-ideala, no nazivati njezinu lepršavu melodioznost infantilnošću, kao što to neoprezno čine neki kritičari, školski je primjer onoga što se nekada označavalo rock-snobizmom.

Pobjeda Mayalesa u kategoriji rock-albuma godine također je zaslužena, potvrđujući da njihov Simbol za Sunce također valja slušati kao integralni dio svjetske indie rock-produkcije, a ne kao izdvojenu, provincijsku pojavu; njihova (vjerojatno nehotična) antipunk-estetika zasnovana je na sanjarskom eskapizmu i doista nije ukorijenjena u gruboj svakodnevici, a još manje u društvenim turbulencijama. No s obzirom na podžanrovski izbor, to je u nekom smislu i vrlina, a predstojeći nastupi, poput onog 20. travnja u zagrebačkoj Tvornici, trebali bi dati konačnu koncertnu potvrdu vrijednosti njihovih evokativnih, postpsihodeličnih ekskurzija u (ne)poznato. 

I napokon, Chui kao treća, ali nipošto najmanje zanimljiva ključna točka na mapi domaće suvremene glazbe. Jesu li oni jazz? Ili klupska glazba, elektronika ili (s obzirom na suradnju s Josipom Lisac) pop-rock? Odgovor je, dakako – sve pomalo, ali na vlastiti način.

Onima koji rock-glazbu prate, konzumiraju i otkrivaju putem radiopostaja i top-ljestvica, zamršenost jazza teško je spojiva s urednom jednostavnošću trominutne pop-pjesme. Čak i uz saznanje da je tijekom povijesnoga razvoja rock prigrlio neke jazz-elemente formirajući hibridni „jazz-rock“, kod rock-čistunaca već i sama pomisao na jazz stvara osjećaj svojevrsna otpora. Antagonizam koji desetljećima vlada među podžanrovima popularne glazbe nikada ne treba podcjenjivati, no na službenom „jazz-albumu godine“ Chui ovu glazbu, barijere – stilske, žanrovske i svake druge – ruše se poput kule od karata.

Pritom podjednaku zaslugu valja pripisati Jazz orkestru HRT-a i aranžmanskoj maštovitosti njihova dirigenta Andreasa Marinella, kao i samoj postavi grupe Chui, koja je vlastiti elektronički temperament uspjela prilagoditi vokabularu orkestrirane jazz-tradicije. Dvostruki album Chui ovu glazbu klasičan je primjer glazbe za glazbenike, uz razmjerno ograničen komercijalni potencijal, pa Porinovo priznanje ima još veću težinu. Jer, kao što kaže Petar Beluhan iz Mayalesa, „sva priznanja daju određeni dignitet našoj opsesiji, poslu i socijalnoj prihvaćenosti i razumijevanju. Uz toliko Porina glazbu je lakše promovirati.“

A ako je riječ o uistinu vrijednim ostvarenjima čiji životi ne ovise o trenutnoj trendovskoj dinamici i pomodnim hirovima, onda još jednom valja podsjetiti da institucionalni sustav nagrađivanja – unatoč svim potresima u temeljima industrije zabave – nije izgubio smisao.