Nepodnošljiva teškoća reformiranja

Protječe četvrta godina otkako je Hrvatski sabor s tada vladajućom SDP-ovom većinom (HDZ je bio suzdržan) donio Strategiju razvoja obrazovanja, znanosti i tehnologije (listopad 2014), no ambiciozno započeta reforma školstva (osnovno i srednje obrazovanje) tek posljednjih mjeseci počinje izlaziti iz početne papirnate etape. U kašnjenju ima „više sile“, poput smjene triju vlada i čak pet ministara obrazovanja i znanosti u međuvremenu, ali još više krupnih početnih pogrešaka koje se sve vrijeme vraćaju kao bumerang. Trenutno je reforma iz dvogodišnjega zastoja prešla u ubrzanu simultanku koju vodi ministrica Blaženka Divjak, čiji se hitri potezi nastavljaju jedan na drugi, često bez održivih poveznica, pa je konačni ishod i dalje posve neizvjestan.

Učenici trebaju reformu obrazovanja iznad političkih podjela i ideoloških suprotstavljanja
Snimila Miranda Cikotić / PIXSELL

Od početka postoje dva velika manjka ove reforme. Saborska Strategija naime, uza sve dobro i detaljno opisane reformske mjere, ne sadržava dva bitna poglavlja za takve nacionalne dokumente: snimak i valorizaciju stanja školstva (što je dobro, a što loše u sustavu koji se napušta) te opći odgojni i obrazovni profil naraštaja koji reformom treba ostvarivati (ključni je problem obrazuju li se budući naraštaji za „globalistički“ ili „suverenistički“ razvoj Hrvatske). Reforma se dakle od početka ne ravna ni po jasnom polazištu ni po konačnom cilju (vizija), jer ih nema, pa su dosadašnja lutanja, promašaji i frustracije posve razumljivi. Stoga je za dublje razumijevanje valjanosti „cjelovite kurikulne reforme“ (CKR) i njezinih šansi potrebno znati u kojoj je mjeri ona prirodna nadogradnja postojećega školskog sustava, a u kojoj donosi diskontinuitete s problematičnim ideološkim korijenima.

Strugarovi i Primorčevi pokušaji

U proteklih četvrt stoljeća školstva u neovisnoj Hrvatskoj dogodilo se, u odnosu na prethodno jugoslavensko socijalističko razdoblje, dosta krupnih promjena koje je CKR, baš zbog nužnoga kontinuiteta, morao respektirati. Najprije je provedena tzv. vanjska reforma školstva kao posljedica raspada Jugoslavije i osnivanja samostalne države. Jugoslavensko-marksističke odgojne i obrazovne vrijednosti zamijenjene su hrvatskima i demokratskima. To se dogodilo pod vodstvom prvih ministara obrazovanja – Vlatka Pavletića, Vesne Girardi-Jurkić i Ljilje Vokić. Školski su programi relativno brzo i uspješno kroatizirani, izbačeno je iz njih marksističko tumačenje svijeta, uvedeni su hrvatski jezik i latinica, a ćirilica je od obveznoga pisma u školama postala manjinsko pismo, uveden je i hrvatski pravopis, obrazovanje učitelja dignuto na visokoškolsku razinu, dokinut je autorski i izdavački monopol u proizvodnji udžbenika. Programi su postavljeni „suverenistički“, tj. u njima se prepoznaje hrvatski identitet. No zanemarena je u tom razdoblju unutarnja reforma, prilagođavanje nastave razvoju tehnologije i promjenama obrazovnih potreba, koje su naprosto bujale na krilima digitalne revolucije. Najbolji je primjer zanemarivanja razvojnih potreba program gimnazija, nepromijenjen od 1994, čijoj se zastarjelosti podsmjehuju i današnji osnovci. U struci i široj javnosti zato je raslo nezadovoljstvo nezainteresiranošću i nesposobnošću politike za to ključno pitanje nacionalnog razvoja i opstanka.

 No promjene je bilo mnogo teže provesti nakon uvođenja parlamentarnoga sustava vlasti jer je u odlučivanju narastao utjecaj ideoloških razlika političkih stranaka. Baš zbog toga socijaldemokratska vlada Ivice Račana (2000–2003) nije provela reformu obrazovanja vlastitog ministra Vladimira Strugara (HSS), premda je već on predložio uvođenje kurikula i brojnih drugih inovacija koje se predlažu i danas. Paradoksalno, Strugarovu su reformu, prihvaćenu i u dobrom dijelu struke, zaustavili tadašnji jurišnici vladajućega SDP-a zbog najobičnijih stranačkih razmirica s partnerima (HSS, HSLS), a pokopala ju je smjena vlasti po našem nepisanom narcisoidnom političkom pravilu da nova vlast odbacuje sve što je napravila prethodna. Nitko se od kasnijih reformatora nije ni osvrnuo na Strugarov projekt, a bio je cjelovitiji nego CKR, uključivao velik broj učitelja i znanstvenika (u CKR-u znanstvenici su posve marginalizirani) i pripremljen za usvajanje u Saboru.

Sljedeći ministar Dragan Primorac (HDZ) pokazao se vrlo inovativnim započevši unutarnju reformu školstva uvođenjem HNOS-a (Hrvatski nacionalni obrazovni standard) u osnovne škole, po uzoru na razvijene zapadne zemlje. Osnovana je čak posebna služba potpore za metodičko i organizacijsko osuvremenjivanje osnovne škole, pokrenuto osposobljavanje učitelja za moderni način rada. Cilj je projekta bio modernizirati nastavu oslobađanjem od nepotrebnih sadržaja i starih formalističkih klišeja koji su vukli korijene još iz 19. stoljeća i koje nije uspio ukloniti ni socijalizam ni dotadašnja praksa u neovisnoj Hrvatskoj. Primorac je zaslužan i za uvođenje državne mature i vanjskoga vrednovanja obrazovanja, za donošenje državnoga standarda predškolskog odgoja i osnovnog obrazovanja, za novi zakon o školstvu (koji je ozakonio kurikul u školama iako ga tada nije bilo), i novi program osnovnog obrazovanja, za razvoj bolonjskog ustroja visokog školstva, što su sve bili krupni koraci modernizacije. Osnovao je i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika koje je osmišljavalo jezičnu politiku u školi i zaštitu hrvatskoga jezika kao općeg kulturnog dobra. No u drugom mandatu ministar se povukao iznenada i tajnovito, vjerojatno pritisnut, među ostalim, enormnom cijenom „besplatnih“ udžbenika i drugim aferama druge Sanaderove vlade. Nikada nije objasnio javnosti zašto je, bez jasna obrazloženja, odustao od uvođenja HNOS-a u srednje škole i zaokruživanja svoje reforme školstva u koju je uložena velika svota novca. Da je ta reforma provedena, ne bi bilo drame kurikulne reforme koja je uslijedila.

Kurikulna revolucija
umjesto evolucije

Po istom narcisoidnom pravilu sljedeća SDP-ova vlada Zorana Milanovića odbacila je opet sve dotad učinjeno i čak zaustavila dalji rad na Nacionalnom okvirnom kurikulu koji su završili prethodnici za vrijeme Primorčeva nasljednika Radovana Fuchsa, a poslije kojega je trebala uslijediti izrada predmetnih kurikula. Novi ministar Željko Jovanović iscrpljivao se u jalovim ideološkim bitkama oko građanskog odgoja i ukinuo Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika. No zato je odobrio novi Hrvatski pravopis kojim je u školama uklonjen pravopisni kaos što je tih godina nastao istodobnom primjenom triju pravopisa različitih autora i izdavača, što je prije svega bila dotad neviđena i za struku kompromitantna komercijalna igra. Jovanović je bio jedini ministar koji je nove udžbenike odobrio po starom programu te je tako roditelje učenika nepotrebno olakšao za više desetaka milijuna kuna.

Uzroci zbog kojih ni jedna prethodna vlada nije uspjela provesti prijeko potrebno unutarnju (sadržajno-metodičku) reformu školstva, ali ni sve ono što su te vlade dobro napravile, nije, u smislu relevantnoga prethodnog iskustva, nadahnulo ekipu kurikulne reforme osnovane u drugom dijelu mandata Zorana Milanovića. U koncipiranju kurikula odlučili su naprosto prekrižiti prethodno i, bez clean starta, izraditi posve nov dokument, s posve novim meritumom planiranja nastavnih sadržaja (odgojno-obrazovni ishodi), novom terminologijom i strukturom. Forma je preuzeta iz američke teorije kurikula i prakse još nekih zemalja, ali bez koncepcijskoga prilagođavanja hrvatskim prilikama, tradiciji i mogućnostima.

Ta kurikulna revolucija umjesto evolucije, s gromkim obećanjem novog i sretnijeg školstva, osvojila je javnost optimizmom i nadom u bolje sutra. Pogodovala je naglom usponu dvaju protagonista školske reforme koji nisu ministri – povjesničara Nevena Budaka, kao šefa tima za izradu strategije obrazovanja po mjeri Europske Unije, i psihologa Borisa Jokića, kao voditelja izrade nacionalnog i predmetnih kurikula. Oni su uspjeli artikulirati silinu naboja javnosti i nametnuli CKR kao prvorazredno društveno pitanje, što nikako nije uspijevalo političkim vođama, pa je tadašnji ministar obrazovanja Vedran Mornar ostao duboko u njihovoj sjeni. No Budak i Jokić, koji su se žustro prihvatili važnog posla, nisu se htjeli, ili mogli, izdići iznad tadašnje Milanovićeve ljevičarske isključivosti pa su izazvali javnost i struku pretjeranim globalizmom na štetu nacionalnog identiteta, osobito u kurikulima hrvatskoga jezika i povijesti. Glavnina kritika odnosila se na to da je učenje hrvatskog jezika i književnosti u prijedlogu kurikula izgubilo važne nacionalne sadržaje i svelo taj predmet na svakodnevno komuniciranje te da je u povijesti relativiziran Domovinski rat kao temelj suvremene hrvatske države. Ozbiljni su bili i prigovori STEM-području (prirodnim znanostima) i tjelesnom odgoju. Zato nije čudo da je nova HDZ-ova vlast početkom 2016. zaustavila provedbu Jokićeva CKR-a, ali se potom posve izgubila u nastavku reforme koju je morala prihvatiti kao imperativ vremena. Nesnalaženje je pak protumačeno kao odustajanje pa su zagovornici reforme masovno izašli na ulice u više gradova 2016. i 2017. Ti javni prosvjedi potpore CKR-u osigurali su Jokiću mjesto u povijesti školstva kao prvom prosvjetnom lideru nepolitičaru, koji je uspio izvesti na ulice tisuće ljudi radi potpore modernizaciji školstva. No HDZ-ov prijedlog popravka Strategije i kurikula njihovi su tvorci tvrdoglavo odbili. Propustili su tako povijesnu priliku, koja im se nudila na političkom tanjuru, da postanu tvorci nacionalne, nadstranačke koncepcije obrazovanja. Zato sva dalja dvogodišnja rasprava o nastavku reforme i nije mogla biti drugo do jalovo pokazivanje osobnih i stranačkih taština te gubljenje vremena. Druga HDZ-ova vlada Andreja Plenkovića prepustila je pak obrazovanje partneru HNS-u, kojemu je to slamka spasa u borbi za opstanak na političkoj sceni. Njegova dinamična ministrica, matematičarka i informatičarka Blaženka Divjak, odmah je ubrzano pogurala reformu odande gdje ju je zatekla i već u prosincu 2017. objavila novu inačicu kurikula, kojom je zapravo zaključila javnu raspravu o Jokićevim kurikulima dajući im time puni legitimitet.

Nastavak Budak–Jokićeve reforme

Danas je posve jasno da su ministrica Div­jak, a time i Vlada, zapravo nastavili provoditi Budak–Jokićev CKR s manjim modifikacijama. Osnova reforme ostala je Budakova Strategija, bez ikakvih izmjena i dopuna, i Jokićeva koncepcija kurikula sa svim glavnim idejama, oblicima i tumačenjima. Prosvjedi i prijedlozi znanstvenika i udruga u vezi s pojedinim rješenjima za informatizaciju školstva, položaj STEM-područja, degradiranje hrvatskoga jezika i nacionalne povijesti nisu promijenili gotovo ništa. Pragmatična ministrica osigurala je formalno stručno pokriće stranim recenzijama većine predmetnih kurikula, a za recenzije kurikula hrvatskoga jezika i povijesti, koje je naručila u HAZU-u, s pravom ne haje previše. Naime, HAZU-ova recenzija kurikula hrvatskoga jezika u svim je ­dijelovima ­pozitivna, pa su u posljednju inačicu kurikula nakon recenzije unesene tek neznatne izmjene, bez zahvata u koncepciju i strukturu sadržaja, iako su to recenzenti tražili. Povjesničari HAZU-a bili su znatno oštriji pa su dijelove kurikula ocijenili negativno i zahtijevaju temeljite izmjene, no teško je povjerovati da će to usporiti ministricu. Ona očito dobro zna koja je moć politike i države u odnosu na moć znanosti. Naime, još prije recenziranja, ona je poslala uputu školama i nakladnicima da pripreme iduću školsku godinu po Jokićevim kurikulima, a eventualni zahtjevi recenzenata ugradit će se poslije. To znači da uopće nije računala na mogućnost koncepcijskih izmjena Jokićevih kurikula, nego tek na njihovo dotjerivanje. U toj svojoj „nepodnošljivoj lakoći reformiranja“ ne pokazuje baš suzdržanost ni prema Posebnom stručnom povjerenstvu za provođenje strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, koje vodi premijer, a ni prema Ekspertnoj skupini za reformu kurikula u kojoj kadrovira i nasuprot premijeru i koja će zapravo donositi konačne odluke. Njezina samoprocjena da je u velikoj prednosti pred svim oponentima i kritičarima zapravo je realna: Jokićevim kurikulima nitko nije ponudio alternativu, a nema ni vremena za mijenjanje učinjenoga jer su procesi otišli predaleko. Političarima gori pod petama jer sve to traje predugo.

 Neočekivano, ali na ruku joj ide i uprava HAZU-a suspendiranjem autonomije svog Znanstvenog vijeća za obrazovanje i znanost (zbog objavljivanja izjave o Istanbulskoj konvenciji). Time je uklonjeno jedino stručno-znanstveno tijelo u znanstvenoj zajednici koje je kritički prosuđivalo poteze vlasti i recenziralo Jokićeve kurikule u tri knjige objavljenih recenzija.

Da zaključimo. Kako sada stvari stoje, od iduće školske godine počinje eksperimentalna primjena kurikula u 72 osnovne i srednje škole u Hrvatskoj. Za tu će svrhu biti izdani i novi udžbenici po predmetnim kurikulima, kakvi god ispali, jer za taj posao nakladnici imaju svega dva mjeseca vremena, a priprema udžbenika inače traje godinu dana. Ministrica očekuje pozitivan ishod eksperimenta, bez obzira na to što je upitna reprezentativnost uzorka (u uzorku je 46 osnovnih i 26 srednjih škola, nisu se prijavile brojne velike i najkvalitetnije škole; nijedna u glavnim gradovima polovice županija; u Zagrebu samo 1 osnovna i 2 srednje, ni jedna u Zadru, Krapini, Čakovcu, Požegi, Bjelovaru itd.), a još se ne zna ni tko će i kako ocjenjivati rezultate. Mogu li rezultati takva eksperimenta biti vjerodostojna osnova za odlučivanje Vladi, koja mora misliti i o posljedicama za cijelu zemlju? Ne promijeni li se što u međuvremenu zbog tekućih kadrovskih previranja u formiranju Ekspertne skupine za provođenje reforme, Hrvatska će dobiti kurikulnu reformu punu metodoloških, organizacijskih, sadržajnih, pravnih i financijskih rupa kroz koje bi lako mogli iscuriti njezini glavni ciljevi. Hoće li se reforma zbog toga, barem u prvi mah, svesti samo na uvođenje informatike kao obveznoga predmeta u 5. i 6. razred osnovne škole i opremanje škola tabletima i drugom informatičkom opremom, za što je osigurano nekoliko stotina milijuna kuna, tek treba vidjeti. Premda malen, i to bi bio neki novi korak pod uvjetom da ne ispadne kakva afera s trošenjem toga golemog novca. U smušenom odnosu naših političara prema obrazovanju to doista ne bi bilo ni čudno ni nemoguće.

*Prof. dr. sc. Ante Bežen
redoviti je profesor u miru
Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu