Michelangelo svoga doba

Posjet Beču uvijek će nas vratiti barem sto godina, ako ne i više, unatrag, dok koračamo ulicama nekadašnje Monarhije, tražeći put do pravoga muzeja kroz aleje monumentalnih građevina. U muzejima će nas uvijek dočekati Gustav Klimt, Oskar Kokoschka i Egon Schiele; uz glazbu Arnolda Schönberga ili Gustava Mahlera ili zavodništva Alme Mahler. Dekadenciju koja se javila u Beču na prijelazu stoljeća i koja je u kombinaciji s Freudovim učenjima donijela interes za sublimno, podsvjesno i jezovito, što doseže vrhunac u književnim djelima književnika Huga von Hofmannsthala, možemo smatrati jednim od dominantnih čimbenika koji su utjecali na stvaranje plodnog umjetničko-znanstvenog ambijenta što je iznjedrio spomenuta povijesna imena na prijelazu 19. u 20. stoljeće.

Jedno od njih jest ime ekspresionista Egona Schielea (1890–1918), slikara koji je u modernu umjetnost uveo „estetiku ružnoga“, a čija su umjetnička djela dio stalnoga postava Leopoldova muzeja, vodeće institucije na polju austrijske umjetnosti druge polovice 19. i početka 20. stoljeća, koja ujedno posjeduje najveću i najvažniju zbirku radova toga rano preminula umjetnika, a koja se sastoji od slika, crteža, gvaševa, grafika, autograma i fotografija. Zbirka uključuje Sch­ie­le­ova najranija djela, preko onih ekspresionističkog izričaja, sve do posljednjih radova, u kojima se može osjetiti smiraj ekspresionizma, neočekivan korak dublje u prošlost, u smjeru slikarstva Paula Cézannea.

Sjedeći muški akt (autoportret), 1910.

Zbirku je pedesetih godina prošloga stoljeća počeo prikupljati liječnik Rudolf Leopold, jedan od najvažnijih sakupljača umjetnina 20. stoljeća, a najviše su ga zanimala baš Schieleova djela. Zanimljivo je da slikarevi radovi u to doba još nisu bili na cijeni i baš tom kolekcionaru treba zahvaliti što je umjetnik postumno ipak dosegnuo svjetski ugled. Leopold je to postigao ustrajnošću, strpljivo izlažući Schieleova djela u muzejima od Stedelijka u Amsterdamu do MoMA-e u New Yorku.
Danas, nažalost, više nema ni Leopolda ni Schielea, no ipak dva besmrtnika ove godine zajedno slave jubilarnu 2018. godinu, sto godina od Schieleove smrti, izložbom Egon Schiele: Die Jubiläumsschau, koju je pripremio Leopoldov muzej, a donosi oko 200 slika, akvarela, crteža, skica, pisama, fotografija te dokumentarne arhivske građe. Uz umjetnička djela iz zbirke muzeja izložba prikazuje radove kao što je Portret dr. Erwina von Graffa (1910) i Prijatelji (Okrugli stol, 1918), iz umjetničkih zbirki u New Yorku i Londonu.
Sad se doista vraćamo stotinu godina unatrag, u 1918. godinu, koju ne pamtimo samo kao godinu Schieleove smrti, nego i smrti Gustava Klimta, Kolomana Mosera i Otta Wagnera. Iste je godine završio Prvi svjetski rat, a Habsburško Carstvo raspalo se u nekoliko država (među ostalim i Državu Slovenaca, Hrvata i Srba...). Završilo je jedno doba i započelo novo vrijeme... No što se događalo u jedva tri desetljeća kratku Schieleovu životu prije te važne godine, što nam donosi ova obljetnička izložba u nastojanju da objedini umjetnikov osobni i umjetnički život, koji ionako nisu bili daleko jedan od drugoga.

Podjela na cjeline

Izložba nije postavljena kronološki, a počinje s cjelinama ega i sebstva, gdje su izloženi različiti autoportreti koji Schielea prikazuju u svjetlu neizmjerno vješta crtača, no u cjelini sebstva prikazane su i slike velikih formata poput recimo Levitacije (Slijepi II, 1915) i Krajolika s gavranima (1911). Oba rada već pripadaju njegovoj ekspresionističkoj fazi, koja počinje oko 1910, kad, među ostalim, nastaju i ekspresivni, izvitopereni ženski aktovi. U Krajoliku s gavranima vrlo je primjetna uglata, kvadratna kompozicija, preuzeta od Gustava Klimta (čiji je Schiele bio štićenik) i secesionističkoga kruga, a koja je i zaštitni znak svih Schieleovih radova. Njegov ekspresionistički izričaj jedinstven je baš zbog te organske kompozicije, secesionističke strukture i forme. Razlikuje se od drugih ekspresionista, primjerice Kokoschke, koji formi pristupa na baroknoslikarski način. Levitacija prikazuje dvoje ljudi na livadi u trenutku smrti. Obje figure prikazuju sama umjetnika.
Slijede cjeline Majke i djeteta te Dječaka i djevojčica. Schiele je imao kompleksan odnos s majkom, koja ga baš i nije poticala na umjetničkomu putu te je očekivala da je uzdržava i tražila novac od njega, što se može vidjeti iz mnogobrojnih pisama izloženih na izložbi. Ovdje moramo spomenuti dva remek-djela: Mrtva majka (1910) i Slijepa majka (2014). Umjetnik majku promatra kroz prizmu organizma-ljušture koji je dao nov život, i sad je vrijeme, zamalo bi se moglo reći, da ga se ukloni, oslobodi mjesto novome životu, životu kreativna duha i genija. Schieleova realistična vizija bezobzirna je i animalna, s dozom patnje koja prodire kroz majčino lice. Erotika je, ako se usudimo pronaći je, naturalistička i gruba te više inklinira senzibilitetu smrti, poput Rilkeovih misli o erotičnosti raspadanja u knjizi o Rodinu... Schielova je majka, dakle, „ljuštura“ (Mrtva majka), „krava muzara“ (Slijepa majka) koju sišu njezini mladi. Organičnost Schieleovih radova, njegova cijelog opusa, veoma je taktilna, sve proizlazi jedno iz drugoga, grad iz krajolika, tijelo iz drugoga tijela, djeca iz mrtvih majki. Sve je međusobno povezano u jedinstvenom orgazmu života i smrti; sve živi kao mrtvo i sve je mrtvo kao živo. No taj orgazam nije raspršen, već strukturiran u planove i plohe, duboko urezan u boju (Schiele nije bio samo izvanredno darovit crtač nego i kolorist), u tijelo, ponekad čak u riječi. Kao što se može vidjeti u nekoliko primjera izloženih na izložbi, Schiele je pod utjecajem Arthura Rimbauda pisao poeziju koju je potom transformirao u vizualnu umjetnost, u grafički pomno strukturirane i potom uokvirene pjesme, slično ondašnjim umjetničkim strujanjima avangardnih pokreta. U jednoj od izloženih pjesama Šuma jela (1910) napisao je da je „sve što živi istodobno i mrtvo (everything is living dead)“, dakle, tajna života skrivena je u tom oksimoronu.
Dječaci i djevojčice kontroverzna su tema u Schieleovu opusu jer je zbog slikanja maloljetnika čak i u zatvoru završio, pod optužbom da je zaveo maloljetnicu. Nakon toga incidenta doživio je traumu, tako da se poslije prikazi maloljetnika više ne pojavljuju u njegovu opusu.

Ljubavnici, 1913.

Rat je gotov, a ja moram ići

Duhovnost je zasebna cjelina, iako se ona provlači čitavim njegovim opusom, dakle, ona je uvelike prisutna i u spomenutim slikama Levitacija i Krajolik s gavranovima, no umjetnička je sloboda kustosa odrediti u koju cjelinu što pripada. Isto tako, sebstvo se uvelike pojavljuje i u slici Samozavjetnik (Smrt i čovjek, 2011), koja, pak, prema kustosima pripada cjelini Duhovnosti, možda je čak stanje sebstva ovdje najuočljivije jer je riječ o temi dvojnika, motiva draga i Freudu. Umjetnik prikazuje sebe sama zajedno sa svojom Smrti, koja nije prikazana u obliku kostura, kao što to često biva, već je riječ o ljudskom biću. Kompozicija je ponovno jasno formirana, pomalo kao na gotičkim slikama, a zna se da je i gotika bila jedno od Schieleovih nadahnuća.
Temu žene i erotičnosti u Schielea nemoguće je obraditi u ovako kratku članku, no isto kao što mu je thanatos bio velika inspiracija, tako je bilo i s erosom, a znamo da jedno ne postoji bez drugoga. Njegove muze bile su Wally Neuzil i Edith Harms, s kojom se oženio i koju je naslikao i na posmrtnom odru. Schieleovi su aktovi erotično eksplicitni, neki su vrlo ekspresionistički, a kao što i svoje tijelo prikazuje na izvitoperen način, istegnutih koščatih udova, kao da kostur želi prodrijeti van. Tako često prikazuje i ženske aktove ili parove žena – nije se naime libio slikati lezbijske zagrljaje. Treba spomenuti sliku Dvije žene u čučnju, gdje se vidi smirivanje šileovskih koštunjavih, treperavih oblika, i težnja skulpturalnoj trodimenzionalnosti.
U zadnjim prostorijama izloženi su krajolici (tema kojoj će se umjetnik vraćati tijekom cijeloga života), vedute (primjerice prikazi srednjovjekovnoga gradića Krumaua, gdje je kratko živio s Wally Neuzil) i portreti, izvedeni s velikom senzibilnošću i nimalo klasični.

Možda bi se moglo reći da se plodna umjetnička klima javlja u povijesnim trenucima, kad čovječanstvo zbog niza različitih čimbenika živi bliže duhovnoj istini i ljudskoj prirodi, odnosno kad su eros i thanatos te unutarnji i vanjski život pojedinca, ako ne u potpunoj, barem u bliskoj ravnoteži, što donosi slobodu duha i izričaja. Kad se različiti čimbenici poklope u istome trenutku, onda to vrijeme uspijeva stvoriti remek-djela, svojevrsne „Michelangele svojega doba“, kako je za Schielea rekao ravnatelj Konrad Oberhuber, na otvaranju izložbe u Albertini 1990. Schiele je umro od španjolske gripe, koju mu je prenijela žena Edith. Njegove posljednje riječi bile su: Rat je gotov – a ja moram ići. S njim je otišla cijela epoha, način razmišljanja i osjećanja. Sto godina poslije mi još čekamo Michelangela svoga vremena, ako naše „postmoderno“ vrijeme uopće postoji.