Melankolični kritičar institucija

Izložba Poezija ulice Ivana Šeremeta odražava stalni interes umjetnika za odnos društva i pojedinca. Polazeći od zadanog, od neumoljive datosti tromog i okoštalog funkcioniranja sustava, Šeremet se pozicionira nasuprot, istodobno pokušavajući isprovocirati dijalog i konstatirajući da je dijalog gotovo nemoguć. Iz osobnog iskustva umjetnika unutar i nasuprot sustavu Šeremet gradi univerzalnu poetiku, baveći se ambivalencijom odnosa umjetnika i institucije. Neraskidivo međuovisni u galerijskom i muzejskom sustavu, umjetnik i institucija uvijek su u odnosu razmirice, napetosti. U zdravim okolnostima ta bi napetost mogla stvoriti pomak ili napredak, no u današnjim uvjetima takva je napetost konstantna, sustav koji se jednostavno neprekidno urušava sam u sebi. Šerementova kritika funkcioniranja umjetničkih institucija, posebice u malim sredinama, temeljena je na osobnom iskustvu i sve su njezine posljedice pohranjene u umjetničkoj gesti. Umjetnik radovima bilježi, dokumentira svoju rezignaciju. Radom Bećarska prikazuje odnos institucije i umjetnosti kao čina, događanja. Prvo izlaže fotografiju vlastitoga golog tijela na kojoj, kako tvrdi autor predgovora Željko ­Marciuš, „gol, potrbuške plodi zemlju“. U toj gesti autor se vodi principom pretapanja individualnog u univerzalno, suprotstavljanjem ili spajanjem/prožimanjem tijela čovjeka i zemlje, ritualnom plodnosti, oplođivanja ili naprosto poniranjem tijela u zemlju kao činom posljednjega kontakta. Druga fotografija potvrđuje princip pokušaja ostvarivanja dijaloga i suprotstavljanja umjetnosti i institucije. Šeremet smješta rad Bećarska ispred Muzeja Brodskog Posavlja, gdje je bezuspješno pokušavao izložiti navedeni rad. Kao rezultat nerazumijevanja matične ustanove, umjetnik postavlja rad ispred njezine zgrade kao čin revolta ili iskaz neuspjele suradnje.

Dotaknuti nebo, 1994.

Dotaknuti nebo je fotografija iz 1994. koja prikazuje umjetnika kako viri iz rupe iskopane na travnjaku ispred barokne brodske Tvrđe u kojoj je smještena Galerije Ružić. Godina nastanka rada dodaje konotacije njegovu čitanju – to je ratno vrijeme, obilježeno šokom nasilja, razočaranjem u sustav i čovjeka, ali i nade u moguće poboljšanje situacije. Težnju boljemu, uzvišenijem, možemo učitati u čin napuhavanja bijeloga balona i njegovu usmjerenost ka nebu. Nažalost, ista ta težnja i nada u velikoj su mjeri nestale pretočivši se u današnju rezignaciju karakterističnu za ravnicu u kojoj se malo toga pomiče.

Spušteno nebo fotografska je bilješka radionice koju je umjetnik realizirao 2016. Šeremet ovdje također bilježi motiv neba, ovoga puta radeći s djecom. U tom radu vidimo dokumentaciju dječjih crteža neba izloženih na ruševnoj zgradi. Vizija, nada i djetinjstvo supostavljeni razočaranju društvenim kontekstom.

Miško Šuvaković monografiju Ivana Šeremeta započinje smještajući njegov rad na granično područje između Istoka i Zapada „u zemljopisnom ali i u političkom, odnosno umjetničkom smislu“, tvrdeći kako „osjećaj monotone ravnice i melankoličnog bivanja u ravnici određuje njegov umjetnički rad“. Pritom je, nastavlja Šuvaković, „umjetnost na granici njegova životna i umjetnička situacija“.

U toj umjetničkoj poziciji zanimljiv je paradoks istovremene napetosti/trenja/konflikta i fluidnosti/artificijelnosti granice te neprestana suprotstavljanja i pretakanja suprotnog, ponekad i suprotstavljenog, napetog, i s druge strane monotonije, ravnice, pa čak i učmalosti koja karakterizira geografsko područje Šeremetove djelatnosti. Čitljiva slavonska melankolija, koja unatoč očiglednoj prepuštenosti pa čak i propuštenom vremenu nije lišena nekog tihog, često zbog zabačenosti nezapažena revolta odražava se u autorskom potpisu umjetnika čiji je rad obilježen specifičnošću konteksta u kojemu stvara.

Zavjet je dokumentacija umjetničkog čina u kojemu Šeremet potrbuške leži i pred svojim radom iz 1994, u kojemu je, prema Marciušu, „zaustavljena kolijevka Šeremetova djetinjstva“ i to prodiranjem drvenoga stupa u njezinu strukturu koji nakrivljenu kolijevku zaustavlja u pokretu. Čin ležanja pred kolijevkom možemo čitati kao čin poniznosti pred izgubljenim vremenom, iskazivanje poštovanja nad izgubljenim, ali poziciju umjetnika dislociranu iz mjesta sigurnosti, pa čak i nevinosti, zbog očitih promjena.

U skladu s melankoličnim, onim koje je uvijek u potrazi za izgubljenim, nikada postojećim, uvijek u opoziciji sa sadašnjim, Šeremetovi radovi stoje istovremeno duboko ukorijenjeni, ali i suprotstavljeni ambivalenciji fiktivne pozicije ravnice/granice u kojoj se ne događa nikakav tranzit, već suprotno samoj svojoj svrsi ni vrijeme ne prelazi njezine nevidljive opne.