Jedinstveni pijanist i klavir

Na posljednjem koncertu ovosezonskoga ciklusa Cristoforium, osobito uspješnih recitala na povijesnim klavirima koji vode Ljubomir i Danijel Gašparović, otac i sin, zagrebački pijanisti, svirao je 5. travnja u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu jedan od danas nedvojbeno najuglednijih svjetskih pijanista Nikolai Demidenko. U do posljednjega mjesta popunjenu prostoru osjećalo se uzbuđeno iščekivanje muziciranja glazbenika čiji su dosadašnji nastupi u našoj sredini, nekadašnji u HGZ-u kao i prošlogodišnji u ciklusu Pleyel Svetislava Stančića (također u organizaciji Gašparovića) bili ispraćeni ovacijama pa stoga i ne čudi da njegovo ime unaprijed pobuđuje zanimanje, jer je globalno tražen pijanist koji puni najveće i najvažnije koncertne dvorane svijeta, objavio je više od 40 nosača zvuka, a u Zagreb stigao nakon turneje u Kini i nastupa u Španjolskoj.

Nikolai Demidenko za klavirom u MUO-a
Snimio Luka Kedžo

Klavir pripremljen za njegov nastup iz serije graditelja Carla Bechsteina, izrađen 1869, jedan je od povijesnih klavira iz bogate zbirke Danijela i Ljubomira Gašparovića, zbirke koja u posljednje vrijeme doživljava neobičnu sudbinu „neželjene donacije“, o čemu je pisano, a iz kojih se napisa posebno izdvaja zacijelo prikladna formulacija Anite Ruso, povjesničarke umjetnosti i likovne kritičarke, doktorice povijesti umjetnosti i arhitekture s diplomom pariške École Pratique des Hautes Études, koja je u povodu najnovijih događaja u odnosima vlasnika zbirke klavira koje bi željeli darovati Gradu Zagrebu, a za to ne nailaze na razumijevanje, zapisala kako je očito riječ o „priči i o borbi koja iz transcendentalne dimenzije klasične glazbe slobodnim padom (u jednom segmentu) udara o tlo hrvatskog antivizionarskog mentaliteta i sulude kafkijanske birokracije“. Stoga su žalosno zazvučale pozdravne riječi Danijela Gašparovića upućene brojnom slušateljstvu u MUO, kojima je najavio posljednji ovosezonski koncert ciklusa Cristoforium porukom kako valja tu večer uživati jer tko zna hoće li ciklus moći biti nastavljen. Posebno je pak dirnuo odnos gostujućeg virtuoza Nikolaia Demidenka, koji je naglasio iznimnost Bechsteinova klavira pokazujući nemalo zadovoljstvo da ima priliku muzicirati na tako jedinstvenu instrumentu. A i došao je ponovno u Zagreb baš zbog sviranja na klaviru koji je „za pijaniste ono što su Amati i Stradivari za violiniste“ i na kakvu je primjerice Liszt u Berlinu 1857. praizveo svoju Sonatu u h-molu!

Srećom su nazočni na koncertu znali uživati u interpretacijama gosta poznata kao jedinstvena interpreta klavirskih remek-djela Franza Schuberta i Frédérica Chopina. U prvom dijelu večeri izveden Schubertov Impromptu u f-molu, br. 4, D. 935 (op. 142) i Sonata za klavir u c-molu, D. 958 protekli su u punom zanosu interpretacija u kojima se divimo ne samo virtuoznosti pijanista nego mnogo više umjetničkoj imaginaciji kojom dubinski prodire u misaonost i duhovne dimenzije glazbe i svaki i najmanji detalj oblikuje agogičkim finesama i neiscrpivom maštovitošću dinamičkih nijansi.

U drugom dijelu večeri nanizao je Demidenko izbor Chopinovih valcera i mazurki, sve po principu jedan valcer pa jedna mazurka, biser do bisera u niski nezaboravnih slušnih senzacija. To da je „poljski institut Fryderyk Chopin proglasio i nagradio Nikolaia Demidenka kao najboljeg živućeg interpreta valcera ovog pjesnika klavira“ nadopuna je iskustva koje je mogla doživjeti publika. Teško je zamisliti bolje interpretacije uživo na instrumentu koji se odlikuje jedinstvenom zvukovnošću. Trebalo je to čuti i doživjeti, sudjelovati u ovacijama i na dar dobiti još dvije Scarlattijeve sonate i Chopinovu Barcarolu, zahvaljujući Gašparovićima i njihovu Bechsteinu. Hoće li razum i pozitivne pobude donatora te vrijedne zbirke klavira nadvladati postojeći „hrvatski antivizionarski mentalitet i suludu kafkijansku birokraciju“ treba tek vidjeti..., a i pobuniti se, ako neće, svakako treba!