Humor i političke intrige

Film Smrt Staljina škotskoga redatelja i koscenarista Armanda Iannuccija politička je satira. Tematski usmjeren tjeskobnome razdoblju totalitarnoga ustroja Sovjetskoga Saveza, napose iznenadnoj smrti njegova okrutnoga diktatora godine 1953. kao i jagmom njegovih najbližih suradnika za preuzimanjem vlasti, usprkos složenom društveno-povijesnom kontekstu stradanja više milijuna nevinih stanovnika autor građi prilazi sa stanovišta komedije, zapravo tragikomedije, jer teškom bremenu zločina ipak se ne može izmaknuti. Takav pristup političke satire Iannucciju nije nimalo stran. Dapače, provlači se čitavom njegovom karijerom. Prisjetimo li se tek igranoga filma U banani (2009), komičnoga prikaza američko-britanske politike spram Bliskoga istoka, ponajviše Iraka, ili HBO-ova televizijskoga serijala Potpredsjednica (2012) o fiktivnoj potpredsjednici Sjedinjenih Država koji je pak nastao kao prilagodba Iannuccijeva BBC-eva sitcoma The Thick of It (2005–2012) o zbivanjima u britanskoj vladi, jasno je koliko taj škotski autor sa satiričnoga stanovišta prilazi suvremenijim političkim zbivanjima. No dok su ta djela ograničena na anglo-američki prostor, gdje autor na duhovit način pristupa političkim nedoumicama, previranjima i mogućim pogreškama, Smrt Staljina dublji zahvaća u povijest dvadesetoga stoljeća, razrađuje nedostatke i zločine komunističkoga totalitarizma i razotkriva naličje međusobnih odnosa unutar sovjetskoga Centralnoga komiteta.

Kadar iz filmske adaptacije poznatog stripa

Pritom ne treba zaboraviti da je zapravo riječ o adaptaciji francuskoga stripa Staljinova smrt Fabiena Nuryja i crtača Thierryja Robina, izvorno nastala u dva albuma 2010. i 2012. (u hrvatskom izdanju nakladnik Fibra, 2016). Taj je strip na izniman način prišao zadanoj temi, izmičući satiričnome prizvuku snažno je percipirao državno stanje, neprestanu tjeskobu zbog stalnih progona i smaknuća, ali i borbu za preuzimanjem vlasti u kojoj se ne biraju sredstva. Nije upitno da Iannucci prilazi izvorniku s poštovanjem, no mijenja stanovište s kojim mu pristupa. On istina zadržava okosnicu priče, preuzima sve važne likove i društveni kontekst, ali ih puni vlastitim autorskim viđenjem i motivima što više nemaju veze s Nuryjevim i Robinovim radom. Sagledamo li oba ostvarenja, zapažamo svojevrsnu recipročnost njihovih autorskih stanovišta. Nury i Robin u stripu apostrofiraju tegobnost zbivanja, ali se ona barem djelomice ublažavaju blagim karikaturalnim stilizacijama crteža. S druge strane, uz jasan realizam filmske slike, Iannucci mijenja pristup zbivanjima, njihovu apsurdnost i gotovo grotesknost postupaka središnjih likova.

Nakon što Staljin (Andrew McLoughlin) doživi krvarenje u mozgu zbog poruke koju mu je uz koncertni zapis poslala pijanistica (Olga Kuryenko) njegovi se najbliži suradnici predvođeni zloglasnim šefom tajne policije Berijom (Simon Russell Beale) i Nikitom Hruščovom (Steve Buscemi) dakle bore za prevlast. Pritom neprestana previranja uključuju i Staljinovu kćer Svetlanu (Andrea Riseborough) i sina Vasilija (Rupert Friend). I uz Berijino podmuklo djelovanje ostali se članovi centralnoga komiteta moraju odlučiti kojoj će se strani prikloniti. Staljinov zamjenik Maljenkov (Jeffrey Tambor) na tek kratko vrijeme preuzima vlast, ali je kolebljiv i pod Berijinim nadzorom. Molotov (Michale Palin) je naizgled privržen Staljinovim idealima, a maršal Žukov (Jason Isaacs) nije sklon Beriji jer policijskim postrojbama nastoji umanjiti važnost vojske. Strelovite promjene u zapletu, dalji turobni događaji, kao i svijest o mogućoj ugroženosti vlastite egzistencije središnjih likova, dovodi do raspleta koji restrukturira povijesne podatke i izvan prizornim navodima svjedoči o daljoj budućnosti Sovjetskoga Saveza i njegova idućega vođe Hruščova.

Iannucci je nepobitno spretan redatelj koji zna naglasiti važne točke u fabuli, predočiti ambivalentnost likova i predstaviti društveni kontekst. Pregledan, ali ne i transparentan u redateljskim postupcima, nudi građu tragikomičnoga okusa, vrsno oslikanu snimateljskim radom Zaca Nicholsona. Primjena evokativnoga kolorita i svjetla za toga je snimatelja modus oblikovanja slikovnosti u ovom filmu, sasvim primjerena zahtjevima dramaturgije. Uz vrstan glumački postav i dosljednu provedbu konteksta, Smrt Staljina vrlo je dobar film, iako strip-izvornik za mene ostaje dojmljivije ostvarenje.