Epoha asinkronosti

Dovoljno je prevaliti od Europe brodom ili zrakoplovom nekoliko tisuća kilometara i uvjeriti se u to da na Zemlji istodobno postoje posve različiti svjetovi. Opreka između njih nikad u ljudskoj povijesti nije bila tako oštro izražena kao upravo danas. Štoviše, ona raste iz dana u dan. Aktualistička publicistika često se služi tvrdnjom da „priroda nestaje“. To je uvjerenje donekle točno ako se suvremena stvarnost opaža na primjer iz automobila u vožnji, kroz krajnje industrijalizirane europske regije, poput Ruhrskog područja u Njemačkoj ili krajeva oko Manchestera u Engleskoj. Mogle bi se navesti i aglomeracije u Belgiji i u sjevernoj Italiji.

Pojedina područja poznajem iz osobnog iskustva te mogu potvrditi da riječ „krajolik“, s baštinjenim suznačenjima, ponegdje zvuči doista egzotično.

Analitičar suvremene zbilje kakva se pokazuje u golemim koncentracijama industrijskih pogona opazit će gotovo groteskno protuslovlje. Zanimljivo je pitati urbaniste iz krajeva s nepreglednim nizovima dimnjaka i montažnih postrojenja, u gradovima čiji su simboli Krupp i Bayer, što im je primarna briga. Oni se svakako trude da u industrijsko sivilo unesu zelenu boju, upozoravajući posjetitelje da i ovdje još postoji priroda u izvornom smislu. Paradoks je, međutim, u tome što njegovanje još očuvanih ili naknadno uređenih zelenih oaza ne djeluje prirodno nego artificijelno. „Prirodne“ su mase betonskih zidova, a „neprirodno“, nakalemljeno, djeluje nekadašnja priroda.

Priroda, ovako ili onako, jedna je od središnjih tema suvremene politike i kulturologije. Kakvo-takvo konzerviranje krajolika, flore i faune dio je pojedinih stranačkih programa u nekim zemljama. Da je posrijedi napose perspektiva industrijskih država, ne treba posebno isticati. Pogledi svjetonazornih konzervatora (nazovimo ih tako) osnivaju se i na psihologiji nečiste savjesti, jer klimatske promjene povezane s neslućenim porastom industrijalizacije pomiču globalna pitanja prema planetarnima.

To su danas opće teme društvenih analiza. Međutim, svijest o zemljopisno-povijesnom asinkronizmu, čini se, još nije postao trajan motiv publicistike. Prirode, pa i neugrožene, ima – unatoč zagađenosti cijelih morskih regija – još uvijek mnogo. Tren je u ovom razmatranju da slike iz industrijske civilizacije zamijenimo pogledom na mnoge gotovo nedirnute krajolike, recimo, Sibira, Mongolije, Indonezije i Brazila. O golemim tropskim šumama Sumatre, Celebesa i Nove Gvineje postoje zrakoplovne snimke i podaci istraživača koji su se uputili u nepoznate predjele, potaknuti antropološkim, ekološkim ili pak tehnokratskim interesima. Takvi posjeti ipak nisu bitno promijenili prastanje: život vlažnih šuma, egzotičnih vrsta raslinstva, bezbrojnih životinja i prastanovnika unutarnjih krajeva. Postoje dakle dvije džungle: ona izvorna i ona druga, civilizacijska, nazivana ponekad „džunglom na asfaltu“.

Mladi korisnici suvremene tehnologije, opijeni inovacijama, pitaju se bez mnogo razmišljanja kako su to ljudi živjeli u onim davnim vremenima (naime prije tridesetak godina!) bez najnovijih komunikacijskih naprava. „Jesu li se oni penjali po drveću?“ Prethodne generacije postaju u očima mladih ubrzo diluvijalne spodobe.

Istraživačima prašuma treba preporučiti da analogno pitanje, ako je sporazumijevanje uopće moguće, postave urođenicima kojima su lijane i auto i zrakoplov. Posebnu draž apsurdnih predodžbi pojačao bi imaginarni prizor ekskurzije mobitelaša u tropske džungle. Ali i obratno. Zamislimo prastanovnika iz nekog posve samotnog šumskog svijeta, čovjeka prvi put suočena sa životom u suvremenom velegradu. Nikad nije vidio simbole europske i američke tehničke kulture, a usto milijune ljudi na razmjerno ograničenu prostoru – dok je u njegovoj svijesti samo ritualizirana svagdašnjica malih plemenskih zajednica. Zbunjenost, čuđenje, osupnutost, strava, panika, šok; to su riječi koje nam padaju na um.

Treba razmisliti i o spoznaji da je odnos zajednica u stanju istodobnosti neistodobnoga jednosmjeran. Čak i prosječno naobražen pripadnik moderne civilizacije umije bez osobita naprezanja predočiti si život u prašumi. Pustolovne istraživačke dokumentacije pružaju dovoljno obavijesti. Šok, neizbježiv kod pripadnika natpovijesnog bitka, nastao bi u čovjeka iz asfaltne stvarnosti tek prilikom čitanja zapisa o pojedinim pojavama ritualnog kanibalizma.

Danas se svakako nameće zaključak da je simultanost posve različitih stupnjeva razvoja (odnosno mirovanja) zasad neizbrisivo obilježje života na Zemlji. Lako je reći da će prije ili kasnije i u prašumama treštati glazba iz tranzistora i plašiti udave. Kad bi se radilo samo o tome, kulturološka dijagnostika ne bi se morala mnogo uzbuđivati.

Sva ozbiljnost problematike neistodobnosti može se spoznati negdje drugdje – naime u mentalnom raskoraku. Postoje društvene zajednice, od interesnih skupina do političkih definiranih struktura, koje se mogu raspoznati po stupnju međusobne asinkronosti. Većina se ne razlikuje prema raspoloživosti tehničkih naprava. I zemlje koje se u međunarodnim statistikama svrstavaju u skupinu nerazvijenih ili polurazvijenih raspolažu, na primjer, mogućnostima pristupa elektroničkim sustavima.

Ne odlučuju stoga tehnološke nego civilizacijske tekovine u svagdašnjici neke zajednice. Što vrijedi izvoz elektronike ako se u zemlji proizvođača smatra da je nasilje nad ženama manje-više samo „kavalirski delikt“. Navodim taj primjer jer se on danas smatra posebno aktualnim. Nije teško pogoditi o kojoj zemlji, ili o kojim sredinama govorimo. Ne treba upirati prstom. Uostalom, nitko nema dovoljno prstiju za tu svrhu. Može se dakako dodati da i u suvremenim medijima postoji taktička neistodobnost; jedni govore, drugi šute. Ponavljam: asinkronija je tvrd dio zbilje. Nada da će ona jednog dana nestati možda je puka iluzija.