Emanuel Vidović – prvi glasnik hrvatske moderne

Okupljene na jednome mjestu, dijeleći isti prostor i uvjete izlaganja, slike stvaraju zajednički skupni dojam. To su oni trenuci prije nego im – kao posjetitelji različitoga stupnja zainteresiranosti, ali i kao idealni promatrači – priđemo na optimalnu udaljenost, adekvatnu njihovim dimenzijama, kada ulazimo u sferu njihova zasebnog univerzuma, što uključuje i približavanje površinama kako bismo uočili manje kompozicijske dionice, ponajprije i ponajviše sam rukopis. U slučaju retrospektive slikara Emanuela Vidovića, priređene u zagrebačkome Umjetničkom paviljonu u povodu autorove 150. obljetnice rođenja (ali i 65. obljetnice smrti), taj je dojam pod utjecajem mirnih kompozicija (odnosno izostanka snažnije geste na njima) te prevladavajućih tonova: plavkastih i zelenkastih, smeđih i sivih, u gradacijama svjetline i zasjenjenosti – nastalih doživljajima i duhovnom korespondencijom umjetnika sa sutonskim, praskozornim, ali i interijernim sumracima – kontrastno postavljenima, uz opću i usmjerenu rasvjetu, na svijetlim pastelnim pozadinama u dva tona: hladnijem, svijetloružičastom, i toplijem, bakrenastom. Prisjetimo li se kontrasta koji nas dočekuje u splitskom hramu Vidovićeva stvaralaštva, u galeriji koja nosi njegovo ime – u sklopu Muzeja grada Splita – i koji je daleko izraženiji zbog uporabe otvorenih i zagasitih boja: crvene, zelene, općenito tamnijih i snažnih, onda je zagrebačka muzeografska oprečnost delikatna i blaga, kao da zapravo u većoj mjeri nastoji iskazati ako ne podudarnost, onda po svemu sudeći ambijentalnu bliskost s onim ambijentima koji nas očekuju unutar okvira. Žurim odmah istaknuti: dojam koji spominjem rezultanta je ukupne game koju reflektira više od stotinjak slika, unutar koje – potrudimo li se i posvetimo li radovima dovoljno pozornosti – nalazimo iznimno, ali i nadasve profinjeno kolorističko bogatstvo koje dovodi u pitanje razne oštre kritičke konstatacije, poput one o slikaru koji se „iživljava likovno samo u sumračnim krajolicima“ (Petar Dobrović).

Angelus, 1906–1907.

Iz postava izložbe / Snimio Goran Vranić

Postav je koncipiran u kronološkom slijedu (razgledanje je slijeva nadesno, prvo istočno, zatim zapadno krilo), što u Vidovićevu slučaju ujedno znači i sadržajnu i stilsku sukcesivnost jer je on u svojim ciklusima pojedine vremenske dionice posvećivao pomalo opsesivno jednom te istom prevladavajućem motivu. Samo su radovi razmješteni u središnjoj prostornoj jedinici Umjetničkoga paviljona – a riječ je o likovno reduciranim ostvarenjima koja se ponajbolje podudaraju i povezuju s budućom važnom matricom umjetnosti 20. stoljeća, minimalizmom, te je zapravo anticipiraju – svojom dispozicijom donekle, ali potpuno opravdano, izuzeti iz toga slijeda jer čine probrane izložbene akcente. Njihov je izbor na tragu poentiranja u povjesničarsko-umjetničkim rasuđivanjima, poput dokaznoga materijala u eventualnim polemičkim raspravama o relevantnosti i prvenstvu.

Pasatist i modernist

Vidovićevo je djelo odavno već konstanta, a on jedan od pionira hrvatskoga modernog slikarstva. Ta je činjenica nesporna jer ona naprosto proizlazi iz njegova djelovanja u zadnjem desetljeću 19. stoljeća, kada se gotovo na prste dviju ruku mogu nabrojati svi relevantni slikari koji su se u nas tada bavili tom rabotom, čas društveno uglednom, čas opet osporavanom i zacijelo, kako potvrđuje i životopis našega slikara, egzistencijalno nesigurnom. No da je Vidović ipak i nešto više, da za njega možemo reći kako je ne tek jedan od nekolicine, nego upravo međašni kamen ili kamen temeljac našega slikarstva, nije uvijek bila jednoglasno prihvaćena ocjena. Razlog je bio u pojedinim kritičkim prosudbama, među kojima je svojim autoritetom prednjačio Ljubo Babić. Za uklanjanje takvih nedoumica oko Vidovićeva udjela u periodizaciji hrvatskog slikarstva, dakako, i važnosti njegova u odnosu na ostale opuse, daleko je najzaslužniji Igor Zidić, autor i aktualne retrospektive koji je za slikara uradio ono što se od umjetnikova biografa i očekuje – afirmirao je koliko je god mogao njegovo djelo. Mislim da je vrijedno istaknuti kako je Zidić već 1963. izjavio za Vidovića da je upravo on „prvi glasnik naše moderne“. U međuvremenu je tu tezu razrađivao i stilistički varirao u nizu tekstova, nadopunjavao i učvršćivao izložbenim projektima.

Emanuel Vidović

Zidić je, naime, autor Vidovićevih retrospektiva i 1971. (također u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu) i 1982. (Galerija umjetnina, Split) i 1987. (Muzejski prostor, Zagreb) – da sve ostale, izložbe manjega opsega, i ne spominjemo. Ukratko, uvjerljivom argumentacijom osporio je stajališta – svojedobno prilično raširena – o konzervativizmu i neaktualnosti Emanuela Vidovića te svoja učinio općeprihvaćenima što zbog inertnosti jednom postavljene paradigme – kada se ona usvaja kroz edukacijski materijal – nije nimalo lako.

Postav je koncipiran u kronološkom slijedu, što u Vidovićevu slučaju ujedno znači i sadržajnu i stilsku sukcesivnost jer je on u svojim ciklusima pojedine vremenske dionice posvećivao pomalo opsesivno jednom te istom prevladavajućem motivu

Doduše, slikarev je konzervativizam tek dijelom osporio što ponajbolje sažima sintagma „pasatist i modernist“ u podnaslovu ovogodišnje izložbe kojom ukazuje čime je – modernošću – nadograđeno ono što je pasatističko, dakle konzervativno. Razvijemo li misao, ukazuje nam se modernist koji nije radikalan, ne ruši, nego se nadovezuje na prethodno, odnosno konzervativac koji prihvaća, usvaja ono što mu prethodi.

Osobna impresionistička metoda

S druge pak strane, Zidić je tobožnju neaktualnost osporio u potpunosti, ističući slikarevu sinkronost, dijelom i avangardnost u odnosu na svjetsku situaciju. Riječ je, naravno, o teorijskim pribadačama sa zastavicama koje nose nazive: verizam (na tragu iskustva macchiaiola), impresionizam, divizionizam, simbolizam, postimpresionizam… te o njihovim odrazima i inačicama u naših likovnih recipijenata. S naglaskom ne samo na „tko“ i „kako“ nego i – tipično historiografski – napose na „kada“. Dabome, to donosi važnost, i u toj utakmici Vidović, zastupan po Zidiću, odlično prolazi. Prije kraja 19. stoljeća usvaja načela kojima stvara osobnu impresionističku metodu, već 1904. divizionističkim postupkom slika u secesijskom ozračju simbolistički Mali svijet, dok mu Angelus iz 1906. (i još nekoliko sličnih monokromatskih i bikromatskih kompozicija) donose pečat začinjavca hrvatskoga likovnog moderniteta. Dapače, povjesničarevim riječima – koje ponavlja, varirajući iskaz, već dugi niz godina – „to je bila takva razina redukcije stvarnosti kakve je u tim godinama jedva još bilo ponegdje u Europi“ (iz predgovora ovogodišnjega kataloga).

Sunčani poljubac, 1903.

Sve rečeno na račun Zidićeva doprinosa Vidovićevu djelu ne znači kako slikar od sama početka umjetničke karijere nije imao i svoje zagovaratelje; naprotiv, njih nalazimo u rasponu od Antuna Gustava Matoša i njegovih lapidarnih, ali potentnih opaski („to je najbolji naš slikar mora, vode, toga divnog elementa, gdje se rodi ljepota“, 1904. ili „Ako je istina, da su najveća umjetnička djela ona, koja su najsličnija muzici, Vidović je najbolji umjetnik“, 1906) do Duška Kečkemeta, autora monografije iz 1959, u kojoj nakon istraživačko-dokumentarne akribije donosi zaključak: „ovo, što je Emanuel Vidović ostavio iza sebe, dovoljno je za čitavu generaciju umjetnika, a ne za jednoga samog slikara“. Ni brojni drugi pisci nisu štedjeli s pohvalama, ali nedvojbeni vrh dosadašnje vidoviciane pripada Zidiću te sam mišljenja da su njegovi pronicavi reci o Vidoviću ujedno kunsthistoričarev najvažniji i ponajbolji prilog određenom opusu (i pored neprijepornih mu zasluga za popularizaciju Vlahe Bukovca), što nije mala stvar s obzirom na iznimnu širinu kojom pokriva likovnu produkciju općenito.

Pa ipak, izložbe su, makar bile i retrospektive, samo konkretna uprizorenja nastala izdvajanjem iz cjeline stvaralaštva i njegovim specifičnim uobličavanjem koje ovisi o brojnim objektivnim i subjektivnim faktorima. Rekapituliramo li opus kroz prizmu selekcije ovogodišnje izložbe, možemo požaliti što iz velike produkcije (u literaturi se spominje opus od dvije tisuće radova) nema veći broj radova koje nismo dosad imali prilike gledati. Daleko od toga kako se zalažem za, tobože, neponavljanje već viđenih djela. Dolaze stalno nove generacije i nema ničega lošeg da se mogu nakon određenoga vremena ponovo razgledati antologijska djela. No uz njihovu neizbježnu prisutnost, vrijedilo je odvojiti prostor i za Vidovićeve radove na papiru; crteži bi, uz tehnike vodenih medija i pastele, pružili širi, temeljitiji uvid u likovno promišljanje majstora, omogućili bi upoznavanje s onim spontanijim realizacijama pored strpljivo elaboriranih ulja (kao što to daju naslutiti akvarel i gvaš te jedan jedini – kao da je kuriozitet – crtež iz 1930). Nažalost, ni dobro osmišljeni pregradni zidovi nisu dovoljno nadoknadili nemogućnost rastezanja zidne površine jer, kao što i priliči, vidljivo je vođena briga da slikama ne postane pretijesno (postav je u tom smislu došao do ruba, ali nije ga prekoračio).

Tišina bivanja

Prigovarati slikaru što je tako dugo bio vezan uz motiviku (kao što se često činilo) koja je dovela do neznatnih varijacija i određene stvaralačke monotonije u većem dijelu godina između dva rata – nepotrebno je i suvišno, naprosto zato što je to bio njegov izraz, tada, u tom vremenu i prostoru, uvjetovan i osobnošću i okolnostima. No kada vidimo sjajne rezultate koji su uslijedili, ne možemo ne požaliti što prije nije učinio taj kvalitativni pomak. I više je nego začudno što naš majstor s godinama ne samo da ne gubi snagu izraza nego njegovo djelo zadobiva nova svojstva i kvalitetu. Takav je postojani rast fenomen, a ostvarenja iz 1953. (godine umjetnikove smrti) – Stari škver kod Kamerlenga i Stare lutke s paletom – prava čuda koja zadivljuju, koja moraju oduševiti svakoga otvorena imanentnim likovnim značajkama, njihovim vrhunskim dostignućima. I nije toliko presudno što je moguće uputiti primjedbe konkretnoj slici jer „kompozicijski nije najuspjelije Vidovićevo djelo“; njezina faktura i draguljarski sjaj obojenoga svjetla čine je posebnom, slikarskim remek-djelom.

Zadivljujuća je predanost koju je Emanuel Vidović tijekom čitavoga života posvetio slikarstvu, toj „jedinoj još prisutnoj nadi u očuvanje visoke umjetnosti“ (Barbara Rose). Egalitarnost mogućnosti za sve i svakoga ne smije ugroziti ni zastrti hijerarhiju vrijednosti. Zato valja uputiti poziv posjetiteljima izložbe da se upoznaju s posebnošću i sintezom brojnih sastavnica u djelu izvornoga i ujedno tradicionalnoga majstora, s njegovom diskretnom originalnošću i osobinama koje su, po mome sudu, važnije od puke inovacije jer: „U Vidovića paluca dugovječnost; dugo ljudsko trajanje i to je jedan od njegovih bitnih orijentira.“ Zaključak je to uz još jedan navod riječi Igora Zidića. Ukoliko atrakcija i efekt „ostajanja bez daha“ nisu jedino što vas privlači, ukoliko možete dopustiti slikarskoj čaroliji da vas povuče u kontemplaciju, u tišinu bivanja, onda je u Umjetničkom paviljonu upravo prilika za to; za pozorno promatranje svijeta posredovanjem duhovne emanacije u umjetničkim iskazima, odnosno za poniranje u vlastiti doživljaj tih očitovanja.