Dvorske lude grafičkog smjera

Baš negdje u ovo vrijeme prije dvije godine umro je možda najbolji karikaturist kojega smo ikada imali, Oto Reisinger! Vrlo malo pažnje u javnosti i medijima posvećeno je tom događaju. Od same smrti čini se, tužnije je to što o nečijem djelu pišemo upravo s tim povodom, no nekako, mislilo se valjda, Oto je bio toliko svakodnevno prisutan u našim životima da je za života sam o sebi i nama sve ispisao (iscrtao) što se dalo i moglo.

Prošli mjesec napustila su nas (kako se to eufemistički kaže) još dva vrsna hrvatska karikaturista: Ivan Pahernik (1938, Zagreb) i Davor Štambuk (1934, Split). Tanana lista članova Hrvatskoga društva karikaturista počela se ozbiljno reducirati. Zapravo, premišljao sam se da li tim povodom uopće išta napisati jer, rekoh, zašto nas baš taj konačni čin nuka na to, a te ljude medijski za života uglavnom ignoriramo? No eto, predomislio sam se. Naime, tolika hrpa besmislica napisana je ovih dana o Štambuku, zapravo ništa o njegovoj karikaturi, a uglavnom o njegovu hedonizmu i privatnom anarhizmu, da me to dodatno rastužilo. O ljudima kojima je njihovo djelo katkada važnije od njihova života i koje će jamačno ipak koliko-toliko ostati, piše se nažalost najčešće na temelju simbolike koju njihovi samozvani istomišljenici rabe, kako bi se to lijepo reklo, u „dnevnopolitičke svrhe“. Pa je podosta pisano o Štambuku jer je bio poprilično široke geste kad je javnost u pitanju (što nije ni čudo s obzirom da je bio dvometraš), a baš ništa nije napisano o Paherniku jer je bio skroman čovjek i „dnevnopolitički“ sasvim neinspirativan.

Ivan Pahernik

Ne želim ih uspoređivati, no svaki na svoj način bili su veliki karikaturisti. Štambuk posebno.

Karikature Ivana Pahernika

Istina je i logično je da svjetonazor i „privatno“ ponašanje umjetnika i javnih osoba ključno konstruiraju pa potom i obilježavaju njihova djela, ali djela i služe kako bi postala ekstrakt i ljudskog ponašanja i promišljanja pa da bi brojni, a ne odabrani, mogli i dugo nakon što nas ne bude sudjelovati u našim pijankama, kurbarlucima, strahovima, podvojenostima, sumnjama i nadama. Našim porukama... Koje se, barem se tako nadam, po nekom božanskom planu pomalo talože u našim genima i tako filtriraju budućim generacijama najbolje od ljudske povijesti.

Kako je karikatura doista ekstrakt medijsko-umjetničkog očitovanja, onda je ona zbilja dragocjena u dešifriranju i očuvanju poruka o vremenima i ljudima u kojima je i s kojima je nastala. Istina je i to da karikatura nije „imala sreće“. Ne želim tu ni u pozitivnom ni u negativnom smislu mistificirati vlastitu poziciju karikaturista, ali njezino zlatno razdoblje bilo je toliko kratko da ga možemo opisati više kao pozlatu medijskog života. U vrijeme kad je novinska karikatura nekako uspjela doći uz bok pisanoj kolumnistici u doba procvata novinskih tiraža, bilo je malo urbanih poklonika i čitatelja koji su umjeli dešifrirati te slojevite grafičke poruke, pogotovo one bez riječi. A opet danas, kad je ta vrst konceptualizacije naše javne komunikacije bogomdana, zbog sveopće globalizacije i agresivne ambicije drugih komunikacijskih sustava, za karikaturu čitatelji nemaju više ni strpljenja ni živaca. Ona doista nije revolucionarna, nema javni potencijal strašne uvrede ili bezbožne pornografije. Njezina eventualna vulgarnost benignija je od djetinjih grafita po zidovima naših zgrada.

Sudbina karikaturista nekako je poput sudbine pjesnika. Premda je pjesništvo najdragocjeniji iskaz literarnoga komuniciranja, pjesnici mogu dostojno preživjeti sa svojim egom tek ako su bezizlazno nesretni, bolesni ili ako su umrli mladi. Stari i dugovječni pjesnici uglavnom se stide svoga talenta pa u svojim kurikulima radije spominju prevođenje i slične vještine.

Preostali fanatici

Nedavno sam posjetio jednog našeg (teoretski) poznatog i velikog slikara. U poznim je godinama i već dugo ne slika. Potpuno je zaboravljen i životari od male penzije. I najveća mu je strast u novinama riješiti onu malu grafičku zagonetku u kojoj vam ponude dva naizgled ista crteža koji se razlikuju u recimo deset pojedinosti. Sat vremena mi je zanosno pokazivao tu svoju strast i tumačio kako se svakodnevno natječe sa samim sobom u rekordu rješavanja. Prvi put u životu ozbiljno sam promotrio tu novinsku grafičku igricu. I – gle! Baš svaki put kraj nje je bila mala, majušna karikatura s malim dijalogom, uvijek o temi seksa i erotike, gdje su žalosni protagonisti uglavnom vremešni muškarci u vječnoj konfuziji glede primarnih seksualnih ženskih atributa. Moj prijatelj slikar nikada, nikada u svojoj opsesivnoj konzumaciji novina i rješavanja malih grafičkih razlika nije zapazio tu karikaturu! A vjerojatno je neće primijetiti ni militantne ženske udruge koje se bore protiv stereotipa i godinama nakon što muškarcima spermiogram padne na samu nulu. Što im je, čini se, i krajnji cilj. Final Fantasy.

Ivan Pahernik je bio doista dobri duh naše karikature. Bio je jedan od onih koji je drugima organizirao izložbe, pomagao u objavljivanju, darovao ideje. U svom je pak radu razvio začuđujuće prepoznatljivu ikonografiju karikatura „bez riječi“, oštra i robusna outlinea, potpuno reducirane u poruci i komunikaciji, svojevrsne haiku intelektualno-
vizualne igre

Kako se prostor u novinama za karikaturiste ozbiljno smanjio, onda su se preostali fanatici, te samozatajne i skromne dvorske lude, vratili u cijelosti svojoj izvornoj ljubavi: crtanju karikatura za odabrane i dobronamjerne, bez grafičkih kompromisa koje nameću mediji. Te karikature šalju na rijetke natječaje i uglavnom se, poput članova simpatične sekte, dive sebi samima. Neki imaju i sreće pa im prirede kakvu izložbu, obično nedostojno opremljenu, pa ti mali formati vise po zidovima između prozora, nalijepljeni selotejpom po uglovima koji otpadnu već nakon otvaranja, a rijetki posjetitelji koji stvarno hoće uživati u intelektualnom dešifriranju tih poruka moraju se sagnuti i uprijeti nosom u zid da bi poruku iščitali. A danas po zidovima već vješaju i kopirane karikature. Originali su se zauvijek izgubili u dostupnim skenerima koje već imaju i najsiromašniji karikaturisti, redovito solidno oboružani znanjem o tajnama fotoshopa.

Vizualni haiku

Iako je medijski (novinski) karikaturist Štambuk bio vrlo uspješan (uglavnom u Francuskoj), svakomu je ipak najvažnije što o njemu kažu u tvome selu. Stoga je i on u zadnjim godinama života pristajao na izložbe svojih originala na svakojakim mjestima, žrtvujući genijalnost tih crteža za malo pažnje svojih okrutnih sunarodnjaka, koji su se u svemu nastojali s njim poistovjetiti osim u savršenosti grafičkog stila, radišnosti i sjajnom stilskom rafinmanu. I koji su u svemu tražili profanu ridikuloznost kao djetinju utjehu za vlastitu ispraznu svakodnevicu (ispričavam se na kratkoj digresiji: kao što nastoje u posljednje vrijeme od Miljenka Smoje napraviti „velikog Hrvata“ umjesto da se jednostavno podsjete njegovih izvanvremenskih opservacija o svakodnevici Dalmacije).

Ivan Pahernik je bio doista dobri duh naše karikature. Bio je jedan od onih koji je drugima organizirao izložbe, pomagao u objavljivanju, darovao ideje. Nesebično se znao diviti kolegama, ohrabrujući ih u njihovim grafičkim stand up komedijama. Bio je u redakcijama svih naših poslijeratnih humorističkih listova, koji su živjeli u naivnoj iluziji da su nekakva opozicija sustavu kojemu neki još s divljenjem laskaju, a drugi ga proklinju. Što su mogle novine koje su se zvale Paradoks, Kerempuh, Čvorak, Žalac? Podsjećaju me na tragično naivna građanina Praga (to je zabilježeno u jednom glasovitom filmu) koji je stao pred ruski tenk, dignuo ruke u zrak i pristojno, ali odlučno povikao: „Molim! Da si se odmah zaustavio!..“ Mo'š mislit kako se tenk zaustavio...

Danas, lišeni toga grča u želucu zbog spoznaje o naivnom „angažmanu“, vidimo kako su Pahernikove karikature bile izvrsne. S obzirom kako je malo objavljivao, Pahernik je razvio začuđujuće prepoznatljivu ikonografiju karikatura „bez riječi“, oštrog i robusnog outlinea, potpuno reducirane u poruci i komunikaciji. Svojevrsne haiku intelektualno –vizualne igre koje su se obraćale ljudima koji su se imali snage osmjehnuti kad bi spojili te grafičke sinapse u zapretenu poentu. Baveći se globalnim temama, Pahernik je naravno „ciljao“ bliske mu mete, koje se, naravno, nisu osmjehivale, već su se tim papirnatim strelicama grohotom smijale. Jamačno, ni jedan karikaturist nije završio na Golom otoku osim nesretnog Alfreda Pala, koji je tamo došao „zabunom“ i ostao bez rebara i zubi.

Za razliku od Pahernika, Štambuk je veći dio svog života pristojno živio od karikature. Još potkraj šezdesetih otisnuo se u Pariz i zahvaljujući uglednoj nagradi vrlo brzo stao uz bok vodećim karikaturistima toga kruga. Da, većinu je karikatura posvetio relaksaciji svog „muškog“ bića u odnosu na najveći usud muškog roda – žene! No te karikature nisu stereotipi. Štambuk žene obožava, on im se divi, o njima ovisi, ali svojim crtežima nastoji umanjiti strah od tog misterija

Ako u svijet karikatura Ivana Pahernika unesemo i zrno moguće teorije, upravo njegov svjetonazor karikaturista možemo nazvati svojevrsnom školom, što bi se teško moglo reći baš za čitavu hrvatsku karikaturu, koja nastaje između krajnosti novinske trivijalnosti i izazova ambicioznih likovnih uradaka. Po kojim bismo još karakteristikama taj medijski svjetonazor mogli nazvati školom? Po sličnom grafičkom rukopisu i uporabi simboličkih alata u traženju sugovornika koji će pristati na tu intelektualnu slagalicu, gdje nas na kraju ne čeka grohotan, klaunovski smijeh, već blagotvoran osjećaj zadovoljstva zbog prepoznavanja poruke bliska nam suputnika.

U tom smislu, uz Pahernika svakako valja spomenuti i karikaturiste: Slobodana Butira, Franu Cebala, Dadu Kovačevića, Milana Lekića i Ivana Šarića, Nikolu Listeša, Žarka Luetića, Mojmira Mihatova, Živka Nimca, Marka Ivića, Zdenka Puhina, Davora Trgovčića... Izvan škole, koju ilustriram upravo Pahernikom, ostavit ću genijalne portretne karikaturiste kao i trojicu karikaturista koji imaju sreću raditi u našim najtiražnijim dnevnicima kao svakodnevni kolumnisti. O dvojici od njih pisat ću, obećavam, u sličnoj prigodi kao što je ova...

Davor Štambuk

Nađite u sebi malo strpljenja i zapiljite se u te mrlje na papiru, i kad vam se fokus izoštri, jamčim vam neusporediv intelektualni doživljaj. Ukoliko vam te karikature ipak „nisu jasne“, pokušajte ih glasno opisati. Doći ćete do poente. Isplati se. U strahu od takvih moljakanja, ja sam, za razliku od Pahernika i Štambuka, popustio i u svoje karikature pripustio zeru dijaloga. Koji put i previše. U takozvanim oblačićima (koje smo preuzeli iz iskustva stripa). I nisam pogriješio. Često vidim (u kafićima) kad ljudi čitaju moje karikature, doista obrate pozornost samo na te oblačiće. Crtež i ne pogledaju. A što da vam kažem, kad me je i jedan obrazovani sugrađanin, zadivljen valjda mojom produktivnošću, upitao: „Je li to ti radiš sve iz glave?“ Kad većina čitatelja ne bi razumjela moje karikature, to bi me ipak silno frustriralo i oneraspoložilo.

Karikature Davora Štambuka

Zanimljivo, Reisinger nije volio oblačiće. On bi na stražnjoj strani originala napisao dijalog, koji bi se u novinama ispod karikature tiskao sofisticiranim fontom. Odbijanje dijaloga u karikaturama karikaturista koje, eto, ubrajam u svojevrsnu školu, držim kako dolazi iz ishodišta i poticaja upravo suprotnog mojemu: oni se ne boje poniženja „nerazumijevanja“, a dijalog (i oblačiće) drže atakom na grafičku konzistentnost svojih karikatura.

Karikatura kao azil

Za razliku od Pahernika, Štambuk je veći dio svog (pristojno duga) života pristojno preživio od karikature. Još potkraj šezdesetih godina prošlog stoljeća otisnuo se u Pariz i zahvaljujući uglednoj nagradi (Grand Prix Bellus tjednika France Dimanche) vrlo brzo stao uz bok vodećim karikaturistima toga kruga (Hovivu, Lassalvyju...). A potom je puna tri desetljeća crtao za Ici Paris. Mnogi će danas reći da je crtao i za naše novine, ali je istina da su naše novine (najčešće neovlašteno, što ga je jedilo) jednostavno pretiskivale njegove karikature iz francuskih novina. Već početkom osamdesetih Štambuk se vraća kući i do kraja života živi u Zagrebu (makar su mnogi umislili da je živio u Splitu, i to baš na Matejuški).

Naravno, bilo bi zanimljivo analizirati kakav je to čudesan odnos „javnog temperamenta“, kojem smo svjedočili u privatnom Štambukovu životu, utjecao na njegov umjetnički izričaj. Spominjem to zato što bi tu mnogi našli velikih proturječnosti. U javnosti opisan kao čovjek sklon boemi, promiskuitetu, kapljici, fjaki i slično... iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, crtao je poruke nevjerojatne stilske preciznosti, profinjene stilizacije i vrhunskoga grafičkog stila. Dakle, ili je njegovo „javno ponašanje“ bila djetinjasta mimikrija, ili su baš njegove karikature bile azil istinskog i pravog Štambuka. Bit će prije da smo ga u svojoj površnosti jednostavno pogrešno procjenjivali. Kao i mnoge ljude, uostalom.

Kao i o svakom umjetniku, kad analiziramo i njegove karikature, valja nešto reći o njihovoj „tehnologiji“ (kako su nacrtane) i o njihovim porukama (o čemu one govore).

Svaki (likovni) umjetnik osim bogomdana dara zapažanja i osobne transpozicije toga iskustva, svakako treba i vještinu izričaja. O tome se inače malo govori. Ne vrijedi to samo za likovne umjetnike, to vrijedi za sve umjetnike. Van Gogha su smatrali „ludim“ jer nikako nisu mogli povezati njegovu kreativnu genijalnost i radnu disciplinu, pjesnik glazbe Chopin rekao je jednom da ako hoćeš ne samo maštati o vlastitom djelu nego ga i ostvariti, moraš proći kroz matematički (!) postupak. Dakle, racionalno i kreativno u umjetnosti jesu saveznici i čine dobitnu kombinaciju. To naravno ne razumiju nedaroviti i neradišni.

Pogledajte stoga tu preciznost i sigurnost u Štambukovim crtežima! Svaki je detalj dimenzioniran filigranskom preciznošću u dosluhu s porukom.

Da, većinu karikatura posvetio je relaksaciji svog „muškog“ bića u odnosu na najveći usud muškog roda, njegov blagoslov i njegovo prokletstvo – a to su žene! Te karikature nisu stereotipi niti ponižavaju žene. Ničega tu nema vulgarna. Štambuk žene obožava, on im se divi, o njima ovisi, ali svojim crtežima nastoji umanjiti strah od tog misterija. Njegove karikature su autentični prilog likovnoj zbirci erotske poetike u svrhu osmoze razumijevanja između spolova. Koliko god će se nekomu činiti da i ja sada „konstruiram“, i koliko god se čini da Štambuk pritom nosi manihejsku zastavu, ja vidim zadivljujuće tragove bogobojaznosti, građanske pristojnosti i džentlmenstva.

Naravno da je u hiperprodukciji koju nosi profesionalizam morao u život svojih karikatura unijeti i element određenog klišea. Na primjer: ako je žensko spolovilo stilizirani trokut, onda tu činjenicu Štambuk nudi kao grafički znak koji može potom reciklirati na višoj razini svojih temeljnih ideja. Trokut kao prometni, urbani, kulinarski pojam. Isto vrijedi i za ženske grudi, kao i za prostore određene stimulirane požude: plaže, restorane, urede i naravno bračne krevete. Kako su godine odmicale, Štambuk je doista temu svojih karikatura proširio na kulinarstvo, pogotovo vino, ali nikada nije radio političke karikature. Da bi izbjegao nedostojna opravdavanja, znao je reći: „Vrlo je teško u mojim godinama crtati karikature o seksu i to na temelju sjećanja. A sjećanje me sve slabije služi...“

Kako ovaj moj tekst ipak ne bi bio svojevrsna komemoracija meni dragim kolegama, posegnite za nekom od knjiga karikatura ovih majstora. Nema ih mnogo: Pahernik je tiskao dvije, a Štambuk svega pet-šest.