Čovjek mijenja svijet, ali sebe ne

Dimitrije Popović je slikar, skulptor i književnik, autor više od deset knjiga romana, priča i eseja. Član je vše likovnih i književnih udruženja te nekoliko akademija znanosti i umjetnosti. Povod razgovoru prošlogodišnja je retrospektivna izložba u Klovićevim dvorima i Povelja Hrvatskoga građanskog društva iz Boke za 2017, koja se dodjeljuje ,,pojedincima koji su dali potporu društvu i razvoju dobrih međususjedskih odnosa Crne Gore i Hrvatske“.

Dimitrije Popović
Snimio Petar Glebov / PIXSELL

Gospodine Popoviću, od retrospektivne izložbe u Klovićevim dvorima dogovaramo razgovor za Vijenac i tek sada sudbina nam je bila sklona. Vjerujete li u sudbinu?

S obzirom na treću životnu dob i životna iskustva, mogu reći da. Kao da postoji logika nekoga višeg reda i kao da se stvari često odvijaju onako kako se “trebaju” odvijati, a ne onako kako i kada bismo mi to željeli. Ima istine u onoj narodnoj izreci ,,Čovjek snuje, a Bog određuje“.

Sudbina je i da razgovaramo između dva Uskrsa, katoličkoga i pravoslavnoga.

To itekako ima smisla, jer je dominantan dio mog stvaralaštva inspiriran kršćanskim temama poglavito stradanjem, smrti i uskrsnućem Isusa Krista. Uskrs i uskrsnuće Kristovo daje snagu vjeri i svjetlom obogaćuje duh. Ali ne treba zaboraviti ono što je prethodilo Isusovu uskrsnuću – smrt na križu. Tko nije razumio simboliku golgotskog mraka, teško će moći shvatiti smisao uskršnje svjetlosti.

Kako kao rođeni pravoslavac i Crnogorac doživljavate ta dva Uskrsa?

Doživljavam ih upravo kroz mentalnu i osjećajnu projekciju Spasiteljeve žrtve na križu. Kroz dvije čavlima zakovane ruke na raspeću, ruke koje pripadaju istom Mesijinu tijelu. Bilo da je riječ o katoličkom ili pravoslavnom Uskrsu, taj je najveći kršćanski blagdan za mene uvijek Uskrs u bogatom značenju svoje snažne simbolike.

Zato ste se u likovnom i književnom stvaranju dosta bavili i Uskrsom?

Uskrsnuće Kristovo – premda se smatra ,,teološkim stavom“, jer nema očevidaca tog spektakularnog događaja i nije opisan u evanđeljima, za razliku od Kristova raspeća – dokazuje da Isus Krist vječno živi. Bez smrti nema uskrsnuća. Sveti Pavao u Poslanicama Korinćanima ističe: „Uskrsnuo od mrtvih Krist više ne umire.“ Lumen Christi jest misterij što obasjava duh vjernika, a nije fizička manifestacija zasljepljujućeg svjetla.

Netko je napisao da je vaš prikaz Kristove muke „spoj božanskog i ljudskog, fizičkog i metafizičkog, tjelesnosti i duhovnosti“. Znači li što Isusova žrtva današnjem egoističnom čovjeku?

To je veliki problem u kršćanskom svijetu hic et nunc. Ovdje i sada, čini se da Kristova žrtva na križu nema značenja ili gubi značaj koji bi morala imati. Treba podsjetiti na misao Giannija Vattima, koji kaže kako ,,vjernik danas ustvari više vjeruje da vjeruje nego što uistinu uspijeva postati istinskim religioznim bićem“. Na taj egoizam koji spominjete zasigurno su utjecali razni procesi kompleksne naravi od sekularizacije do filozofskih koncepata svijeta bez Boga, od glasovite Nietzscheove sintagme „Bog je mrtav“ do načela egzistencijalističke filozofije kako ,,nema teološkog opravdanja niti historijskog objašnjenja čovjekove egzistencije“ itd. Kršćanski se Bog zamjenjuje ikonama društvenih idola. Ekspanzija konzumerizma i imperativi materijalnoga progresa zasigurno osiromašuju duh. Frommovo glasovito ,,imati ili biti“ prometnulo se u imati. Čovjek danas više egzistira nego što jest, u smislu duhovnoga blagostanja koje može ostvarivati kroz religiju i umjetnost.

Bavite li se religioznim temama i zato što je umjetnost veza s božanskim?

Umjetnost jest jedna vrsta religije. Stvaranje umjetničkog djela darovana je sposobnost. Bog je Stvoritelj, a umjetnik je stvaratelj koji stvara od stvorenoga, kako je govorio papa Ivan Pavao II. Kristovo raspeće sagledavano u kontekstu religije, mistike, filozofije, metafizike, povijesti, medicine – fizičke patnje koje organizam raspetog podnosi – čini tu temu neiscrpnom i nikad dokraja obrađenom.

Vaše kompozicije stradanja i smrti Kristove na križu nisu slike pred kojima bi se vjernik molio?

To su slike koje trebaju u promatrača probuditi svijest o smislu Kristove žrtve i fizičke patnje, koje je njegovo tijelo podnosilo. Raspeće nije bilo konceptualan čin, nego stvarno, brutalno i ponižavajuće kažnjavanje nevinog.

Dosta ste slikali i motive iz Biblije, Salomu, Juditu... Što vas je na to poticalo?

Oduvijek me zaokupljala tema, motiv, u ovom slučaju biblijski, koji bogatim značenjima i svevremenim karakterom postaje izvorište za likovni ili literarni medij. O biblijskim ženama koje ste spomenuli, njihove zanimljive sudbine, kao i prožimanju lijepog i ružnog, svjetovnog i sakralnog, senzualnog i mističnog, erotizma i smrti uvijek su me intrigirale. Sve što me o njima zanimalo transponirao sam u likovne cjeline; u cikluse o Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni.

O tome ste napisali i knjigu.

Prošle godine u Podgorici objavio sam knjigu eseja Eros, krv i svetost, koja će krajem svibnja biti promovirana u Zagrebu. U njoj pišem o te tri, na svoj način, fatalne žene koje su prikazivane u umjetnosti od renesanse do danas, od Botticellija do Picabije, od Caravaggia do Bacona.

Judita i Marija Magdalena, ubojica i grešnica pokajnica, „feministička ikona“ i „oličenje svete ženstvenosti“, ali i mogući simboli današnjeg svijeta?

U pravu ste. To je taj svevremeni karakter ljudske prirode, u ovom slučaju žene. Instrumenti i metode su se promijenili, kao i društveni dekor svakidašnjice, ali ono što se ne mijenja nedokučiva je tajna ljudske prirode. Čovjek mijenja svijet, ali sebe ne mijenja. I danas ćete naći Juditā koje su spretno došle glave mnogim muškarcima, naći ćete nažalost i Medejā i Dejanirā, ali i Magdalenā koje se preobraćaju, koje spoznaju neke druge vrijednosti življenja izvan onoga dominantno materijalnoga.

Je li vam intrigantnije bilo slikati tijela žena ili tijela Isusa, Dantea, Njegoša, Kafke...?

Svako je zanimljivo. U toj različitosti karaktera nalazi se poticajni stvaralački nerv koji određuje postupak likovne, odnosno literarne artikulacije lika kojim se bavim. Upravo tijelo, savršena anatomska građa corpus humanum, ”sredstvo“ je kojim želim izraziti ono što smatram da je karakteristično za motiv kojim se bavim. Zato su sve preinake tijela – ženskog ili muškog, svejedno – sve deformacije ili razlamanja pojedinih dijelova u funkciji značenja onoga što je prikazano.

Ništa nije rađeno tek tako, da bi provociralo gledatelja?

Sve ima svoje pokriće u izvoru temata kojima sam nadahnut. Razlamanje Kristova tijela u likovnim kompozicijama ima izvorište u misteriju euharistije ,,kada se lomi kruh”, fractio panis, to Kristovo mistično tijelo. Svaki dio tog svetog tijela postaje tijelo za sebe, samostalna likovna, formalno simbolička cjelina koja ima svoje značenje. Kao što u djeliću razlomljene hostije o kojoj govori Sveta Tereza Avilska, postoji integritet cjeline božanskoga Kristova bića. U slučaju Marilyn Monroe deformacije i rezovi na njezinu licu i tijelu simbolički su odraz tragične prirode bića holivudske fatalne žene -  tamna strana njezine zvijezde od lažnog sjaja smišljeno i brižljivo njegovana make upa. Ljepota, erotizam i smrt tri su elementa na kojima sam gradio lik tog ,,anđela seksa”, kako su je nazivali.

Što simbolizira ljudska kost koju crtate i slikate te ugrađujete u nadrealističke instalacije, kolaže i assemblage?

Kosti su me svojim savršenim oblicima, humanim i animalnim, uvijek privlačile. One su poput prirodnih skulptura. Često sam ih koristio u ranim radovima u nadrealističkim objektima i assemblageima iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća kao i u ciklusu recentnih radova Alegorije o Arkadiji. Također sam kosti koristio i u ciklusu Corpus mysticum.

Nisu li kosti simbol smrti?

Kost ne pobuđuje samo misao o smrti nego i misao o životu. Sjetimo se Knjige Postanka iz Biblije. Bog je stvorio ženu od Adamova rebra. Kost je i simbolička poveznica sa suvremenim svijetom. Kao da je riječ o biblijskom genetskom inženjeringu. Bog je stvoritelj i stvaratelj. Stvarao je od stvorenoga. Od kosti. Vidjevši Evu Adam je rekao ,,Gle, evo kosti od mojih kostiju“. Sjetimo se također kosti iz Ezekielove vizije, kojima je Božji duh vratio ,,meso i tijelo“, što je alegorijski nagovještaj uskrsnuća umrlih.

Za ciklus Omaggio a Dante cijenjeni talijanski kritičar Giorgio Segato napisao je kako je to „istinsko poniranje u čovjeka, u utrobu zemlje, ali i utrobu organizma koji nije tek puko sklonište za dušu, nego njezin sastavni dio koji pati i trpi“.

To je točna konstatacija. Taj se likovni koncept mogao vidjeti u Ravenni u Centro Dantesco 2002, gdje je bio izložen moj ciklus radova inspiriran Danteovim Paklom. Malo prije sam spominjao izražavanje tijelom i njegovim preoblikovanjima.

Tijela kojima ste izražavali Pakao nisu ilustracije Danteova infernalnoga svijeta grješnika?

Ne. To su alegorijski prikazi u kojima ljudsko tijelo postaje izrazom pakla. Paklena tijela koja simboliziraju dramu i bizarnosti suvremenoga pakla u kojem nema sumpora i vatre, već je to pakao otuđenja, stradanja, bestijalnosti svijeta, svijeta koji živi, kako je jednom papa Ivan Pavao II. imenovao ,,kulturu smrti“. Tijela u ovom ciklusu odražavaju njihovu infernalnu nutrinu. Tako se u određenom smislu uspostavlja virtus formativa – unutarnja tvarna snaga stvara jedinstvo s vanjskim oblikom tijela. To su kompozicije koje se mogu tumačiti kao svojevrsni transfer između Danteova srednjovjekovlja i našeg novovjekog pakla.

Koji već živimo?

Lik iz jedne Wildeove priče odbija ići u pakao jer, kako kaže, cijeli je život proveo u paklu. Sartre pak tvrdi da su pakao drugi. Ali onaj koji vidi pakao u drugima i sam je u paklu. Kada pogledamo ljudsku povijest, reklo bi se da pakao permanentno traje. Zlo funkcionira savršeno i virtuozno učinkovito. Samo se mijenjaju povijesne okolnosti i sredstva egzekucije.

Znači li to da nema progresa?

Naličje progresa moderne civilizacije otkriva nam i mračnu stranu toga napretka, njegove zlouporabe u svijetu visoke sofisticirane tehnologije s virtualnom stvarnošću. Osvrnimo se i na 20. stoljeće, na ratna razaranja i stradanja, na logore totalitarnih režima, na otuđenosti, na svijet individualnih nesreća. Govorili smo o moći slike kao medija i zahvaljujući njemu o otuđenjima suvremenoga čovjeka. Na jednoj snimci gledamo bijedu i jad, izgladnjela dječja tijela prekrivena rojevima muha negdje u pijesku Afrike, a na drugoj snimci vidimo slike visoke civilizacije, blazirana lica izgubljenih u perverziji vlastite nastranosti. Dakle, pakao je na djelu i mi ga živimo.

Zašto je smrt često tema vaših ostvarenja?

Smrt me posebno zanima kao motiv. Ona je imaginarna kralješnica mojih slikarskih ciklusa. U kontekstu kršćanstva smrt je prva od one četiri posljednje stvari: smrt, sud, raj, pakao. Moju knjigu naslovljenu Smrt u slikarstvu objavila je Matica hrvatska 2001.

Je li vas katkad strah smrti?

Smrt kao neizbježan kraj ovozemaljskog života mirno čekam. Kad dođe vrijeme odlaska, bit ću spreman otići. U tom smislu imam stoički odnos prema smrti. Paradoksalno, smrt daje smisao životu. Egzistencijalisti su govorili da je čovjek počeo živjeti onda kada je postao svjestan vlastite smrtnosti. Neko sam vrijeme bio zaokupljen mišlju da napišem novovjeki priručnik Umijeća umiranja, potaknut onim srednjovjekovnim Ars moriendi.

Može li umjetnost pobijediti smrt?

Umjetnost nadvladava smrt zahvaljujući upravo smrti. Pogledajte stvaralaštvo od grčkih do modernih tragičara. Ili velika djela likovne umjetnost, koja izražajnu snagu crpe upravo iz mračnih motiva smrti. Najpoznatija je slika 20. stoljeća nedvojbeno Picassova Guernica, remek-djelo nadahnuto bombardiranjem tog baskijskog grada. Ali ono što iz tih djela inspiriranih tragedijama i smrti izbija kao opomena, kao prosvjed protiv zla, jest ono što čini umjetnost djelatnošću ljudskoga kreativnog duha. To daje smisao ovom životu i oplemenjuje ga afirmirajući posredno temeljne humanističke vrijednosti. Karol Wojtyła, papa Ivan Pavao II, u glasovitom je Pismu umjetnicima – i sâm sam imao čast biti pozvan i odgovoriti Svetom Ocu – citirao Dostojevskog: „Ljepota će spasiti svijet.“

Likovno stvaralaštvo proželi ste književnošću: Lautréamont, Dante, Njegoš, Kafka, Freud, Rimbaud... Time ste u pročitanim knjigama htjeli ukazati na svevremenost?

Lautréamont, Rimbaud i Kafka pisci su koji su snažno obilježili moju mladost. Posebno Lautréamont. Njegova su Maldororova pjevanja snažno utjecala na moj likovni senzibilitet odnosno afinitet za nadrealističku poetiku, da ne kažem svjetonazor. Rečenica „Lijep kao slučajan susret kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje“, iz šestog pjevanja spomenute knjige, imala je za mene važnost pravog otkrića. Dakle, novi poredak stvari mijenja i njih same. Logiku realnog smjenjuje logika irealnoga stvarajući poetiku nadrealnog.

A što vam je značio Kafka?

Kafkin Preobražaj otkrio mi je svijet funkcionalne bizarnosti. Gregor Samsa pretvoren je u kukca, ali misli i osjeća kao ljudsko biće. Ta je logika irealnog kod Kafke fascinantna. Nakon čitanja Preobražaja 1967. uradio sam crtež velikog insekta koji noću prolazi nekom ulicom. Naslovio sam ga Kafka. I Dante i Njegoš i Freud autori su koji se bave poetski ili znanstveno tajnom ljudskoga bića. Ta je tajna vječni i neiscrpni izvor interesa i nadahnuća, svevremeni fenomen izražen podjednako u likovnoj umjetnosti, književnosti ili u drugim umjetnostima.

I slikar ste i pisac, a u Bibliji piše: u početku bijaše riječ.

I riječ je postala tijelom, dakle slikom.

Jeste li prije slikar ili pisac?

U mom se slučaju to pitanje primata riječi ili slike pomiruje. Jer koliko god riječ izaziva sliku, toliko i slika provocira riječ. O motivima koje smo spominjali, na primjer, biblijske žene su toliko zanimljiva tema da se njezina složenost može artikulirati unutar književnoga medija. Poseban je i izazovan novi kvalitativan problem, dakle oblikovanjem riječima onoga što je bilo predmet slike ili skulpture. Takav je bio slučaj s Magdalenom.

Istoimeni ciklus moderno koncipirane stare ikonografije pratio je roman Raspeće strasti.

Da. U njemu je osuvremenjena biblijska tema situirana na Cetinju i u Kotoru. Kao što linijom preciziram oblik na slici, tako riječima discipliniram misao u pisanju. Volim precizno i jasno izražavanje. U beletristici uvijek polazim od nekoga stvarnog događaja koji je nukleus od kojeg se projicira imaginarna struktura priče, pripovijetke ili romana.

Pa zašto je onda u suvremenom svijetu slika moćnija od riječi?

To je pitanje koje otvara jedan od ključnih problema našega vremena. Moć medija slike je dominantna. U ciklusu Harmonije bavio sam se problemom kulture izloga. Sve se izlaže, sve se nudi na prodaju. Visoki stupanj estetizacije u svijetu spektakla, kako piše Guy Debord, stvara sliku lažne stvarnosti. Ambicija sveopćega napretka i imperativ potrošačkog društva, da svi moramo biti lijepi, uspješni, zdravi, stvara teror nad ljudskim bićem.

Znači li to da je suvremeni čovjek rob vanjštine života?

Sve se nastoji podčiniti uniformnom tipu u kojem dolazi do depersonalizacije osobnosti, a u svemu tome medij slike ima golemu ulogu. Masovna kultura stvara idole s kojima se mladi žele identificirati, što za posljedicu ima atrofiju duha i senzibiliteta. Pogledajte samo moćnu ekspanziju raznih reklama i spotova, visoko estetiziranih, u kojima se ponajviše eksploatira ženska ljepota i senzualnost u svrhu čistog profita. Tako moć vizualizacije, atraktivnost vanjskoga, na ovaj ili onaj način dovodi individuu do stanovite vrste samootuđenja. Čovjek se počinje više baviti drugim nego sobom.

Nakon fašističkog i komunističkog totalitarizma bojite li se neoliberalizma?

Problem o kojem smo upravo govorili jedno je od lica liberalnoga kapitalizma. Njegov je totalitarizam na djelu. Cioran je govoreći jednom o porazu modernog doba rekao da se ,,demon ugnijezdio u kapitalu”.

Niste li zbog materijalnoga prvo htjeli studirati arhitekturu i graditi kuće?

Namjera da studiram arhitekturu bila je neka vrsta humanističke zablude ili utopije. Želio sam projektirati kuće po karakteru i sklonostima osoba koje naručuju projekt, ali ubrzo sam shvatio da je to nemoguće i odustao od takve ambicije.

Koliko je suvremenom čovjeku, sve više nomadu, kuća potrebna?

Odmah pomišljam na Bachelarda i njegovu Poetiku prostora, u kojoj ima izvrsnih eseja koji govore o duši kuće, o njezinoj psihologiji. Jedna rečenica iz knjige glasi: ,,Rodna kuća je više nego stambeno zdanje, ona je zdanje snova.“ Intimni prostor veoma je važan. Oslobođen je režije teatra svakidašnjice u javnim prostorima. Netko voli male sobe, netko velike prostore, netko sobe pod zemljom, netko mansarde bliže nebu itd. U smislu fenomenologije Bachelardove poetike prostora francuski autor navodi Jungova psihoanalitička tumačenja u kojima se služi dvojnom slikom podruma i mansarde kako bi analizirao strahove koji obitavaju u kući.

Jesu li vam u stvaranju jednako važni osjećaji i misli?

Apsolutno. Stvaralaštvo se zasniva podjednako na jednom i na drugom. Umjetnik nije nesvjesno biće koje radi automatski, kao kakav somnambulni tip. Stvarano se umjetničko djelo misli i osjeća. Onaj instinkt bića, ono stanje koje se naziva inspiracijom, važan je, ali u procesu stvaranja djela, artikulacije likovnih elemenata u koherentnu estetsku cjelinu, razmišljanje ima veliku ulogu. Sjetimo se Van Gogha, koji je kao slikar stvarao strastveno, u grču – po nekima u ludilu – a onda, kad čitate njegova pisma bratu Theu, vidite koliko je razmišljao o motivima koje je slikao, kakva im je simbolička značenja pridavao, primjerice suncu nad žitnim poljem. Cèzanne je razmišljao na drugi način, slikarstvo je smatrao ,,obojenom logikom“. Umjetničko djelo je, kako je govorila Marina Cvetajeva, ,,plod čuda i truda“.

U procesu stvaranja, što vam je prvo?

Moj proces rada počinje onda kada se motiv kojim se bavim počinje razvijati u mom biću, kada ga osjećam i mislim o njemu. Kada to unutarnje “zrenje“ dođe do stupnja da se treba otjelotvoriti, odnosno odjelotvoriti, počinje proces stvaranja slike, crteža ili kipa. Uvijek prvo imam mentalnu sliku onoga što će postati konkretan umjetnički predmet. A kada pišem tada siže uvijek prvo razvijam u sebi, mislim ga i osjećam prije nego što ga počnem oblikovati u literarnu formu.

Pravite li razliku između fantazije i imaginacije?

Ta je razlika važna i najbolje ju je objasnio Jung, koji kaže da je ,,imaginacija moć stvaranja slika, dok fantazija znači puko izmišljanje i odnosi se na nebitno“. Ističe da se imaginacija ne poigrava predmetima, već predodžbama nastoji uhvatiti ono što je unutarnja datost - biće stvari koje treba dati uvjerljivost likovnom ili literarnom djelu. Po njegovoj distinkciji između imaginarnog i fantazije moje se shvaćanje biti umjetničkog djela zasniva na fenomenu imaginarnoga zato što  imaginarno proizlazi iz realnog, iz stvarnosti, iz svijeta zbilje.

Uživate li više u crtežu ili uljnom slikanju? Jednom ste mi citirali Tintoretta, koji je rekao da se „lijepe boje mogu kupiti u dućanu“.

To je ona podjela na takozvane crtače i slikare. U takvim se podjelama Ingres smatra crtačem, a Delacroix slikarom. Matisse je slikar, a Picasso crtač itd. Što se tiče mog iskustva s medijem crteža i slike, njihova uporaba ovisi o karakteru motiva kojim se bavim. Medij me nikad nije zanimao po sebi, dakle da ispitujem grafičke mogućnosti linije ili kromatsko strukturne vrijednosti boje. Bez obzira na medij, crtež ili sliku, primarno mi je likovno artikulirati ono što sadržajno čini motiv kompozicije koju stvaram. Ne smije se robovati ni jednom mediju.

Je li konceptualna umjetnost pokušaj da se zaboravi tradicija kako bi novi umjetnik mogao stvarati bez opterećenja?

Žestoko negiranje tradicije su manifestirali dadaisti, ali ne treba zaboraviti da je taj intelektualno-pjesničko umjetnički pokret nastao 1916. godine u općoj društvenoj krizi i razočaranju u ranim godinama 20. stoljeća. Paradoksalno, ono što je negiralo umjetnost postalo je umjetnost, “visoka umjetnost”, koja je ušla u muzejske institucije što su ih kao čuvare “vječne ljepote” dadaisti prezirali i ismijavali. Naravno, naivne su izjave nekih protagonista umjetničkih pravaca kada je u pitanju ukidanje tradicije i radikalan zaokret u cjelokupnoj umjetnosti. Oni imaju pravo na svoja uvjerenja, ali ih upravo umjetnost uvjerljivo u tome demantira.

Picasso, primjerice.

Picasso nikada nije napustio tradiciju, naprotiv, inspirirao se bogatim umjetničkim nasljeđem. Carlo Carra se kao razočarani avangardist okrenuo Giottu i talijanskoj ranoj renesansi, Maljevič se od svog suprematizma ponovo vratio figuraciji, Fernandu Légeru figura je vratila povjerenje u slikarstvo, De Chirico je gajio nepovjerenje prema revolucionarnom u umjetnosti... Ljepota i bogatstvo umjetnosti jest u njezinoj različitosti. Kad su najugledniji konceptualisti poput Sola LeWitta, Donalda Judda ili Josepha Kosutha stvarali svoja najbolja djela, Francis Bacon, Lucian Freud i David Hockney svoja su djela realizirali tradicionalnim tehnikama slikanja. Moje umjetničko iskustvo, kakvo se moglo vidjeti na retrospektivi u Klovićevim dvorima, koristi podjednako klasične i moderne medije izražavanja. Zato mi je svaki dogmatski pristup umjetnosti stran.

Je li slikanje apstrakcije nemoć
slikanja?

Poznato je da Salvador Dalí i Francis Bacon nisu voljeli apstrakciju. Dalí je jednom komentirao Mondrianovu tipičnu geometrijsku kompoziciju. Ustvrdio je da je na slici sve na svom mjestu, onako kako treba biti, samo nedostaje slikarstvo.

Slažete li se s onima koji mi tvrde da je teorija i teoretiziranje o umjetnosti i kraj umjetnosti?

Dok se god teoretizira o umjetnosti, bilo kakva da ona jest, znači da umjetnost postoji. Opasnost nastaje kada umjetnost počinje slijediti neku teoriju. Istinska umjetnost stvara teoriju, a ne teorija umjetnost.