Životne borbe Warholove muze

Kako zagrebačko kino Europa već petu godinu za redom nastavlja s programom Venecija u Zagrebu, odnosno domaćoj publici prezentira barem neke od naslova s Filmskoga festivala u Veneciji, i u proteklih nekoliko tjedana mogli smo posvjedočiti iznimnom izboru ostvarenja, od kojih će u ovome tekstu biti riječ o filmu Nico, 1988 talijanske redateljice Susanne Nichiarelli. Žanrovski je to glazbeno-biografski film ceste, a u središnjici mu je posljednje razdoblje života glazbenice Nico. Pravim imenom Christa Paffgen, rođena je u Njemačkoj 1938, preživjela je rat, a nakon njegova svršetka s majkom pobjegla iz sovjetske okupacijske zone u Berlinu. Pedesetih godina radeći kao fotomodel stekla je nadimak Nico, a vrlo brzo postala je i glumica. Poznate su njezine uloge u Slatkom životu (1960) Federica Fellinija i Djevojke iz Chelsea (1966) Andyja Warhola i Paula Morrisseyja. Sredinom toga desetljeća počela se baviti i pjevanjem, a suradnja na izrazito utjecajnom albumu Velvet Underground & Nico (1967) omogućila joj je i samostalnu karijeru. U sljedećih je dvadesetak godina snimila šest studijskih albuma – od Chelsea Girls (1967) do Camera Obscura (1985) i pregršt koncertnih, profiliranoga glazbenog izričaja usmjerena užem krugu slušateljstva.  

Nico, 1988 među boljim je glazbeno-biografskim djelima desetljeća

Scenaristica i redateljica Susanna Nichiarelli autorica je niza dokumentarnih i kratkih igranih filmova, a u žarištu se filmskoga zanimanja našla ostvarenjem Cosmonauta (2009), o adolescentici sklonoj komunizmu s izraženim kontekstom hladnoratovske utrke u istraživanju svemira 1950-ih i 1960-ih. Tek je nešto manje uspješan film La scoperta dell'alba (2012) s glumicom Margheritom Buy. Dok je taj film kratka stagnacija stvaralaštva Nichiarellijeve, Nico, 1988 novi je kvalitativni uzlet.  

Egzistencijom daleko od ikoničkoga statusa 1960-ih godina, pjevačica Nico (Trine Dyrholm) živi u Manchesteru, odbacuje svoj status, niječe čak i nadimak, i bori se s heroinskom ovisnosti. Na poticaj vlasnika kluba, a zatim i menadžera Richarda (John Gordon Sinclair) kreće na europsku turneju – preko Pariza, Italije pa sve do Praga. Pritom nastoji obnoviti odnos sa sinom Arijem (Sandor Funtek) i osloboditi ga od ovisnosti. Pritom autorica u građu inkorporira i snimke 1960-ih, ali i flešbek savezničkoga bombardiranja Berlina tijekom Drugoga svjetskoga rata, kojem je Christa svjedočila s majkom. I premda je Nico u žarištu filma, jasno je da se apostrofira važnost i drugih likova, od menadžera i sina sve do članova pratećega sastava tijekom turneje.  

Pomna je gradacija zbivanja u filmu, profiliran odraz stanja središnjega ženskog lika, njezine egzistencije i djelovanja. Susanna Nichiarelli gledatelju prepušta prosudbu prikazanoga, ne naginje nikakvu sentimentalizmu, a kamoli patetici, ali podjednako se ni u jednom trenutku ne približava površnosti kojom bi film podlegao senzacionalizmu. Upravo zbog toga posrijedi je mjestimice i mučan portret sunovrata glazbenice i majke, slika životnoga puta koji se neumoljivo približava svršetku. Pritom je zanimljivo da samu smrt znamenite Nico Nichiarellijeva neće prikazati, već ju ostavlja tek u navodu na samu kraju filma, čime dakako podiže prag retoričnosti i izbjegava transparentnost.  

Fascinantna je izvedba danske glumice i pjevačice Trine Dyrholm. Temelj je njezina izričaja rekonstrukcija habitusa Nico, kao i njezinih glazbenih izvedbi, no Dyrholm ih upotpunjava i neupitnom snagom vlastite osobnosti. Oplahnut dojmljivom filmskom fotografijom Crystel Fournier i natopljen skladbama Nico, kao i originalnom glazbom talijanske grupe Gatto Ciliegia Contro il Grande Freddo, film Nico, 1988 Susanne Nichiarelli dojmljivo je djelo, vrsna posveta osobi bitne umjetnice koja se nije mogla pomiriti ni sa samom sobom ni s postignutim statusom. Zbog toga taj film sjajno koordinira s dugometražnim američko-njemačkim dokumentarcem Nico Icon (1995) njemačke autorice Susanne Ofteringer. A pritom nam uvid u oba filma (dokumentarac je u cijelosti dostupan na Youtubeu) postaje zorno svjedočanstvo umjetničkih dosega pretopljenih kroz egzistenciju osoba od kulturne važnosti. I ne samo zbog toga Nico, 1988 među boljim je glazbeno-biografskim djelima desetljeća.