Vjera je traganje

Korizma je vrijeme pripreme za Uskrs; velike tajne i istine, rješenje zagonetke čovjekova života i smrti, okosnice kršćanstva. Uskrsnuću prethode događaji Velikoga tjedna, ponajprije Velikog petka. Kako sve to približiti današnjem čovjeku? Je li uskrsnuće isključivo onostrana stvarnost ili je pobjeda i pravde, i dobrote, i ljubavi, i života? Sve su to pitanja na koja u ovom razgovoru odgovara bibličar i arheolog prof. dr. sci. fra Darko Tepert.

Snimio Bernard Čović / Glas Koncila

Fra Darko, jesu li doista korijeni svijeta i čovjeka izvan čovjekovih moći, kako u Bibliji piše?

Kao vjernik nošen biblijskom duhovnošću na ovo pitanje mogu odgovoriti jedino potvrdno. Čovjek ne može sam sebe stvoriti ni iz čega, niti ima tu moć da svijet koji poznajemo stvori ni iz čega. Samo Biblija se ne bavi u prvom redu kronologijom niti traži prirodno-znanstvena tumačenja o nastanku svijeta i čovjeka, nego želi prije svega donijeti Božju poruku o tome da je na početku svega Bog i da je čovjek vrhunac Božjega stvoriteljskog djela. Pritom se Sveto pismo ponekad služi slikama koje podsjećaju na slike kojima su se u govoru o postanku svijeta i čovjeka služile i okolne civilizacije. Zato je važno usporediti biblijski govor s govorom izvanbiblijske književnosti te na taj način doprijeti do specifičnosti biblijske poruke.

Koliko suvremeni kršćanin drži do Biblije?

Nemoguće je dati općenit odgovor i govoriti o suvremenom kršćaninu. I u Božjoj promisli svaki je čovjek poseban i drukčiji, pa tako i svaki kršćanin.  

Postoji li svijest kršćana o porukama Biblije?

Može se reći da danas postoji svijest velikoga broja kršćana o važnosti Božje poruke sadržane u Svetom pismu. Samo se u tom zanimanju za Bibliju mnogi susreću i s teškoćama vezanim uz vremensku i prostornu distancu koja nas od tih tekstova dijeli. Stoga je iznimno važan napor koji bi crkvena hijerarhija trebala uložiti u nastojanje da se Božja riječ na pravi način približi vjernicima. Tu još ima prostora za djelovanje. Pogotovo ako se ima na umu da se ponekad i katolički znanstvenici koji se bave Svetim pismom izgube u govoru koji više ne progovara nikomu, koji je dalek od stvarnih briga današnjega čovjeka.

S obzirom na to drži li danas Crkva do proročanstava biblijskih proroka, koji su govorili i o onome o čemu treba govoriti danas?

Kao i sve druge biblijske tekstove, tako i one proročke valja čitati u kontekstu vremena u kojem su nastajali. Ona bitna poruka koja se najčešće sastoji u pozivu na obraćenje i dalje je aktualna.

Bi li prorok Jeremija, koji je živio u 7. i 6. stoljeću prije Krista, danas plakao nad suvremenim svijetom?

Upravo je jedna od bitnih poruka proroka Jeremije poziv na obraćenje. Više od sto puta on u svojoj knjizi ponavlja hebrejski glagol šuv, koji znači „vratiti se“. Najčešće je riječ o pozivu Božjem izabranom narodu da se vrati svome Bogu i da njemu pokloni povjerenje u neposrednoj opasnosti propasti naroda i države koju je vodila od Boga izabrana Davidova dinastija. Naravno da u današnjem vremenu valja prihvatiti takav proročki poziv i u svim nevoljama probuditi pouzdanje u Boga te se osloniti na njega prije svega živeći prema njegovoj volji.

Današnjem svijetu imao bi što reći i prorok Amos?  

Poruka proroka Amosa danas bi mogla biti višestruko zanimljiva. On je poznat kao prorok pravde koji je, u okolnostima nezainteresiranosti bogatijih slojeva društva u Samariji za siromahe i njihove nevolje, prokazivao takvo stanje te zahtijevao promjenu. S druge strane, prorok Amos bio je svojevrsni stranac. On je potjecao iz južnoga kraljevstva, Jude, čije je sjedište bio Jeruzalem, a prorokovao je u sjevernom kraljevstvu, Izraelu, čiji je glavni grad bila Samarija. Došao je kao stranac s Božjom porukom i pozivom na obraćenje. Valjalo bi i u našem društvu početi drukčije doživljavati strance, osobito susjede. Ne umanjujući ponekad i negativnu ulogu koju su u prošlosti imali pripadnici nekih nama susjednih naroda, valjalo bi pobijediti u našem narodu predrasude i pristupati svakomu kao osobi. U središtu je Božje poruke uvijek osoba.

O izokretanju istine i nepravdi imao bi što reći i prorok Izaija, zar ne?

Kad govorimo o Izaiji, valja imati na umu da je njegova knjiga višeslojna te se u njoj obično prepoznaju tri odvojena dijela nastala u različitim razdobljima. Prvi je dio onaj čiji je autor povijesni prorok Izaija, koji je djelovao u doba monarhije u Jeruzalemu, u 8. stoljeću pr. Kr. Drugi je dio djelo anonimnog proroka ili više njih koji su djelovali u vrijeme babilonskoga progonstva, a treći je dio nastao nakon povratka iz toga progonstva u Judu i Jeruzalem. Svaki od tih dijelova ima donekle drukčiju poruku primjerenu svome vremenu.  

Postoji ipak i nešto zajedničko!?

Jedna je konstanta koja se proteže kroz sva tri dijela – poziv da se u svemu osloni na Boga. To je poruka kralju Ahazu, koji je odbijao Božje savjete da ne ulazi u savez s Asircima, to je poruka narodu u progonstvu, kojemu je pružena utjeha jer će ih Bog povesti natrag u domovinu, to je i poruka nove nade narodu koji se vratio, ali nije vidio da se ostvaruju obećanja o blagostanju i pravednosti nakon povratka u domovinu. Upravo u toj ponudi optimističnog pogleda na svijet za razočarani narod tražio bih i poruku Knjige proroka Izaije za današnje vrijeme i za naše prilike.

Je li biblijski golub – Jona, bio u pravu kada je od Jahve tražio da ne bude milosrdan prema neprijateljima Izraela?

Poruka Knjige Jonine jasna je: prorok Jona nije bio u pravu. On je neprijateljima svoga naroda pristupio s predrasudama i stisnuta, zatvorena srca. Nije htio njihovo obraćenje, a onda i njihovo spasenje. Bog mu je, prema pripovijesti te knjige, pokazao da je njegovo milosrđe i želja da svakomu oprosti snažnija od prorokovih psiholoških barijera. Usto, ta je knjiga nastala u 3. st. pr. Kr., kad su Judejci živjeli u helenističkoj okolini, pod helenističkim vladarima, a helenistička kultura počela se prožimati s njihovim vlastitim običajima. Tako je Knjiga Jonina zamišljena kao poučna knjiga za Judejce s obzirom na odnos prema drugim narodima, prema poganima. U tome je i njezina poruka. Bog nije privatni Bog jednoga naroda ili jedne skupine, on je Bog svih ljudi i želi da se svi ljudi spase. U tome nema ni povlaštenih ni isključenih.

Milosrđe je značajka biblijskih tekstova Staroga i Novoga zavjeta, o njemu često govori i papa Franjo, ali i piše u svojoj buli Misericordiae vultus (Lice milosrđa). Tko ga sluša?  

Rekao bih da papu Franju mnogi slušaju, doduše s različitim stupnjem otvorenosti za poruku koju želi prenijeti. Oni koji ga slušaju s pozicija senzacionalizma i nedovoljna poznavanja kršćanske vjere i povijesti i života Katoličke crkve izvući će iz njegovih riječi ponekad ono što se čini drukčijim ili revolucionarnim, no svatko tko iole poznaje nauk Katoličke crkve i kršćanstvo općenito, reći će da u papinu nauku nema novosti.  

Mnogi misle da ima.

Nov je ponekad način ili neki naglasak koji papa daje. Oni koji ga slušaju s pozicija obrane povlastica stečenih unutar Crkve ponekad će tražiti opravdanje za svoje uživanje u povlasticama napadajući ili zlonamjerno tumačeći papine riječi. Takvima je već u više navrata pokazano da je gotovo iste riječi o brojnim pitanjima izgovorio i papa Benedikt XVI. i sveti papa Ivan Pavao II. Oni koji, osobito u našem narodu, slušaju papu s pozicije obrane nacionalnih interesa, osobito kad je riječ o odgađanju kanonizacije bl. Alojzija Stepinca ili odnosa prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, zaboravljaju da je jedna od prvih uloga pape u Crkvi služenje jedinstvu Crkve.  

To je važnije od kanonizacije?  

To je za svakoga papu važnije pitanje od pojedinačne kanonizacije, koliko god ona nama bila važna. Mislim da je ipak među vjernicima najveći broj onih koji papu pozorno slušaju i dobro razumiju njegov govor o milosrđu prema svakome, o milosrđu na koje smo svi pozvani kako bismo bili „milosrdni kao što je Otac naš milosrdan“. Prema tekstu Lukina evanđelja, takvo milosrđe okrenuto je i prema neprijatelju i prema lopovu, prema svakom čovjeku bez razlike. Mnogi razumiju i prihvaćaju tu papinu poruku jer je duboko evanđeoska, no istina je da tu poruku nije lako provesti u životu. Vjerujem da je iskustvo svakoga vjernika u tome obilježeno padovima i ponovnim pokušajima.

Zato vjerojatno mnogi počnu vjerovati u Boga kada se prestraše života?  

Temeljem iskustva razgovora s brojnim ljudima koji su doživjeli obraćenje i otkrili vjeru ne bih rekao da je strah od života glavni okidač vjere. Ponekad je riječ o nekoj životnoj situaciji. Ta situacija može biti dramatična, bolna, a može biti i ugodna i ispunjena radošću. Bog do nekoga dopre kroz neku pjesmu ili kroz neko umjetničko djelo.  

Biblijske tekstove valja čitati u kontekstu vremena u kojem su nastajali / Oni koji slušaju pape s pozicije obrane nacionalnih interesa zaboravljaju da je jedna od prvih uloga pape u Crkvi služenje jedinstvu Crkve

Kako je dopro do vas?

Do mene je dopro po svojoj riječi i mojoj znatiželji. Ja sam, naime, upravo iz znatiželje počeo čitati Bibliju te je pročitao u cijelosti do svoje dvadesete godine. U tom procesu čitanja shvatio sam da je moja znatiželja ustuknula pred vjerom. Tada sam zaželio biti kršten, a ubrzo sam osjetio i svećenički, a onda i redovnički, franjevački poziv. Kod sebe, dakle, ne prepoznajem neko veliko pitanje o životu i smrti koje bi me dovelo do vjere. Više su to bile lijepe riječi psalama i Isusove poticajne riječi u njegovu Govoru na gori. Pojavila se tada želja da živim takvim novim životom. Bog svakome progovara drukčije, jer je svakoga stvorio drukčijeg.

Jesu li, kako mi je u razgovoru rekao teolog i filozof fra Ante Vučković, „žudnja za Bogom i žudnja za životom istovjetne“?

Složio bih se s fra Antom. Pritom bih rekao da je život u toj tvrdnji bogat pojam koji u sebi može nositi ideju smisla, ideju radosti, ideju mira, ideju punine. To je ona žudnja koja je upisana u čovjeka i za kojom svaki čovjek traga, ponekad i krivim putovima i na krive načine. Uostalom, i sama je vjera traganje. Ona nikad nije statična. Nikad nije imanje nečega, nego je uvijek istezanje prema nečemu ili još bolje prema nekome.

Je li „vjera način života“?

U kršćanskom smislu vjera je svakako način života. Možda u nekoj drugoj religiji vjera i može biti samo prihvaćanje određenih istina ili vršenje nekih obreda unutar ambijenta svetoga koji pak nema veze s profanim i svakodnevnim. U kršćanstvu sveto je probilo granicu i ušlo u profano već Isusovim utjelovljenjem, time što je sveti Bog odlučio postati čovjek s ograničenjima vlastitima čovjeku, s njegovom krhkošću, smrtnošću, sposobnošću da trpi bol i bolest, s ograničenjima koja čovjek inače ima u prostoru i vremenu. Od tog trenutka svakodnevni život više se, u kršćanskoj vjeri, ne može odijeliti od religioznoga. Način kako se odnosim prema drugima pokazuje moju vjeru. Način kako donosim odluke pokazuje moju vjeru. Način kako se odnosim prema svojim obvezama pokazuje moju vjeru. Pa i način kako umirem pokazuje moju vjeru. Prava je kršćanska liturgija svakodnevni život. To je izrekao Isus kad je rekao da se Bogu valja klanjati, ni u Jeruzalemu ni na Gerizimu, nego u duhu i istini. To je Isus pokazao kad je neposredno prije svoje muke i smrti svojim učenicima oprao noge i dao im nalog da tako čine jedni drugima.

Kako u „civilizaciji smrti“ uskladiti žudnju za Bogom i žudnju za životom? Je li žudnja za Bogom religija, a vjernikova žudnja za životom njegova vjera?  

Opet se vraćamo na definiciju pojma život. Ako je život čovjekovo uživanje u materijalnoj stvarnosti, onda takav život ne mora nužno biti sukladan vjeri. Ako je pak život čovjekovo predanje Bogu i čovjeku, odluka za služenje drugima iz ljubavi, onda je to život koji je sastavni dio kršćanstva. Isus je to izrekao riječima sačuvanim u Matejevu evanđelju: „Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“ Očito i ovdje imamo dvije različite definicije života. Jedan se život može naći, ali će se zato neminovno izgubiti drugi. Želi li se doista naći onaj pravi život, tada valja prihvatiti da na tom putu mogu nastupiti nevolje, teškoće ili, kako bi Isus rekao, križevi.

S obzirom na zbilju, koju je ljudima teško vidjeti, je li čovjekovo vjerovanje u uskrsnuće Isusa Krista početak vjere ili vjera počinje prije?

U osobnom životu svakoga čovjeka vjera započinje susretom, onim bliskim, osobnim susretom između čovjeka i Boga. Taj susret ne mora uvijek podrazumijevati trenutno prihvaćanje svih vjerskih istina, pa možda čak ni istine Isusova uskrsnuća. No nastavi li se taj susret, radi li čovjek na njegovu produbljenju, doći će i do bitnih istina vjere kao i do moralnih zakona koji su uz nju vezani.

Je li Isusova muka početak prave vjere ili ona možda modernoga hedonista odbija od vjere?  

Susret o kojem sam govorio omogućuje čovjeku da prihvati i ono što mu je po naravi teško prihvatiti. Usporedio bih to s ljubavlju muškarca i žene. Takva ljubav omogućuje pojedincu da prihvati kod drugoga i ono što inače ne bi mogao prihvatiti. Omogućuje mu da ponese teret koji inače ne bi htio ponijeti. Slično i ljubav koja se rađa u susretu Boga i čovjeka omogućuje čovjeku da prihvati i Isusovu muku, pa i vlastitu muku i trpljenje koji svoj smisao dobivaju u Gospodinovoj muci, smrti i uskrsnuću. Nakon takva susreta hedonizam, koji nije samo moderna pojava, nalazi svoje ispunjenje u iščekivanju života vječnoga jer i hedonizam je tek odraz želje za Bogom i za vječnim blaženstvom, koja je sastavni dio ljudske naravi.

Isus se žrtvovao za ljude, a koliko je suvremeni čovjek spreman žrtvovati se za drugoga?

Isusova žrtva za druge ljude nije bila samorazumljiva ni u Isusovo vrijeme. Sjetimo se samo kako nas evanđelja izvješćuju da su Isusa tražili i njegova majka i braća jer se govorilo da je izvan sebe. Bilo je jasno da svojim djelovanjem izaziva sudbinu, pa su ga toga htjeli poštedjeti. Osim toga, Isusova smrt na križu, smrt obješenog na drvo, za Židove toga doba, sukladno riječima Staroga zavjeta, znak je prokletstva te osobe i nikako to nisu mogli povezati sa spasenjem i blagoslovom. Stoga je žrtva jednako skandalozna danas kako je bila i nekad.  

Zato danas sve više izostaje solidarnost među ljudima?

Ipak društvo koje je izgrađeno na kršćanstvu u svoje temelje ima ugrađenu i svijest o potrebi žrtve za drugoga. Uostalom, ideja o potrebi poreza koji će omogućiti socijalne programe, socijalnu pomoć, zdravstveni sustav, obrazovni sustav i druge oblike solidarnosti unutar društva proistječe iz svijesti da je potrebno podnijeti neku žrtvu, u ovom slučaju materijalnu, financijsku, kako bi se nekome drugom omogućio dostojanstveniji život. Naravno da je tu prisutan i onaj ljudski instinkt potrebe pomaganja drugomu koji se vidi kroz mnoga dobra i nesebična djela koja u društvu čine pojedinci, često i po cijenu vlastite sigurnosti i dovodeći se u životnu opasnost. Kršćanska vjera daje dodatni smisao tome instinktu te pomaže formiranju cjelovite osobe, koja se uvijek ostvaruje u odnosu prema drugima.

Samo mnogi pritom vlastiti probitak grade na patnji drugih!  

Tu je riječ o tajni zla i grijeha koja je prisutna u ovome svijetu. Čovjek često, tragajući za vlastitom sigurnošću, tu sigurnost poistovjeti s probitkom na raznim poljima, što pak može dovesti do tlačenja drugih ili do tuđeg trpljenja. Kao vjernik, promatram kako je Bog i s takvim ljudima strpljiv i čeka da prepoznaju koje su prave vrijednosti, da se obrate i prestanu činiti zlo. To je također odraz njegova milosrđa.

To je i smisao korizme u dobu nesklonu žrtvovanju?

Korizma ne treba biti shvaćena u prvom redu kao vrijeme žrtve. Ona je najprije milosno vrijeme dubljeg susretanja s Božjom riječju. To je vrijeme duhovnoga boravka u pustinji, gdje Bog progovara vjernikovu srcu. To je vrijeme obraćenja. Molitva, milostinja, post i druga djela pokore, koja se na određeni način mogu činiti kao žrtva, tek su pratnja tog života zajedništva s Bogom i puta povratka njemu. Tako i korizmeno odricanje dobiva značenje odluke za dobro, više negoli žrtveno odricanje.

Može li čovjek puninu vjere doživjeti misleći da vjeruje?  

Vjera neke osobe nije nikad u svojoj punini. Mi doduše kažemo da je u Katoličkoj crkvi prisutna punina vjere, no kad je riječ o pojedinoj osobi, vjera je uvijek hod i uvijek napredovanje. Prihvatiti da je vlastita vjera nepotpuna, nesavršena, preduvjet je toga hoda i napredovanja. Tko to ne prihvati, brzo se nađe u istom položaju u kojem su bili novozavjetni farizeji i pismoznanci, koji su vjerovali da posjeduju neku vrst punine vjere. Ni Božji ih zahvat nije mogao izbaciti iz toga uvjerenja. U tome je njihova tragedija.

Dovode li relativizacija istine i nepravda do čovjekove osamljenosti, napuštenosti, depresije, očaja, do duhovne praznine?

Svakako je relativizacija istine jedan od čimbenika koji dovodi do takvih posljedica, no valja i paziti da se božanska, naravna istina, ne poistovjeti s vlastitom istinom i da se ta vlastita istina ne nameće drugima kao božanska ili naravna istina. To je uvijek put u totalitarizam.

Crkva i svećenici stalno govore kako
se Bog obraća jednostavnim, odbačenim, potlačenim, izrabljivanima, ljudima koji nemaju nikakve šanse. Zašto se izravnije ne obraća
imućnima, moćnima, uspješnima...?

Bog se obraća svakom čovjeku i došao je radi svakog čovjeka. Pojedinci koji su u težem položaju osobito su mu na srcu jer se za njih često nema tko drugi zauzeti. Bog je kroz cijelo Sveto pismo, osobito u zakonskim tekstovima, u psalmima i proročkim knjigama, na njihovoj strani kao njihov zaštitnik, no objavljuje se jednako i njima i onima koji su u boljem životnom položaju. Svi su ljudi naslovnici Božje objave, no oni nezaštićeni pod njegovom su osobitom zaštitom. Papa Franjo voli govoriti o onima koji su na rubu, na periferiji, no u svojoj pobudnici Radost evanđelja jasno kaže da često i imućni i utjecajni mogu biti na periferiji, osobito na periferiji vjere. Stoga je Crkva poslana svakomu.

Može li Biblija izmiriti različitosti današnjih religija i kultura, ponajprije islamske, židovske i kršćanske?  

Biblija nije pisana s namjerom mirenja među religijama. Ona je pisana s namjerom da donese Božju objavu. Velike abrahamske religije imaju dosta dodirnih točaka, počevši već od toga da vjeruju u istoga Boga. Arapska riječ Allah znači Bog, a isto značenje ima i hebrejska riječ El ili Elohim te dolazi od istoga semitskoga korijena. Bog je isti i neke su odrednice tih religija jednake, pa je u nekim slučajevima i poslanje sukladno.  

Zašto se onda te religije ne mogu dogovoriti da su im poslanja ista?

Postoje već primjeri suradnje na nekim poljima, ali se ipak ne može reći da su poslanja tih religija ista. Kršćansko je poslanje naviještati evanđelje o Isusu Kristu i ne može biti jednako poslanju židovstva ili islama. Pogotovo je to nemoguće ako se evanđelje, to jest radosna vijest, prepoznaje u osobnom susretu s Isusom Kristom. To će uvijek biti razlikovna odrednica kršćanske vjere i poslanja.

Može li papa Franjo promijeniti diktaturu individualizma i moralnog relativizma možda nekom novom „crkvenom obnovom“?

Papa Franjo ne može sam učiniti ništa ili gotovo ništa. Potrebno je ono na što on često poziva, da Crkva iziđe iz sebe same, iz svoje samodostatnosti. Tada će Crkva i tada ćemo mi vjernici biti primjer i poziv svima drugima.  

Hoćete reći da je današnja Crkva neaktivna?

Ne bih rekao da je Crkva, osobito kad je riječ o brojnim zauzetim laicima, sada neaktivna. Brojne župe lijepi su primjeri zajedničkog slavljenja Boga i karitativnog djelovanja, u čemu se gubi svaki individualizam. Mnogi pojedinci koji iskreno pokušavaju živjeti svoju vjeru, koji za to traže i potporu duhovnika i svojih prijatelja, primjer su nastojanja postizanja života u skladu s evanđeljem i naukom Crkve, što isključuje svaki moralni relativizam. Osobito se među mladima prepoznaju oni koji žele doista korjenito živjeti evanđelje, izbjegavajući koliko je god moguće svaki kompromis s lošim ponudama svijeta.

Osim što ste bibličar vi ste i arheolog, pa recite spajate li ili razdvajate to dvoje kako biste dokazali da je Božja volja dokaziva?

Ne bih ovdje govorio o dokazivosti Božje volje. Prije bih rekao da mi arheologija pruža alate koji mi omogućuju da bolje upoznam vrijeme i prostor koji su vidjeli nastanak Biblije. Samim time i Bibliju uz pomoć arheologije i povijesne znanosti bolje razumijem. Na neki je način izvlačim iz oblaka legendarnosti i dajem joj konkretniji smisao utjelovljen u vrijeme i prostor. To mi pak olakšava da prepoznam i koja je u njoj Božja poruka, a onda, kroz duhovno, molitveno čitanje, i koja je u tome Božja volja za mene.