Umjetnik sanjar izumrla je vrsta

Pijanistica Martina Filjak, Zagrepčanka s berlinskom adresom, umjetnica je koja uvijek izaziva zanimanje publike, pa je tako bilo i 25. veljače na recitalu u čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva u ciklusu Pleyel Svetislava Stančića umjetničke organizacije Cristoforium. Zagrebačko gostovanje bilo je i prilika i povod za razgovor.

Martina Filjak
Snimio Luka Kedžo

Prvi ste od naših istaknutih pijanista zasvirali na klaviru Pleyel Svetislava Stančića u jedinom našem pijanističkom ciklusu, a restaurator tog glasovira Ljubomir Gašparović, pijanist i profesor klavira na Muzičkoj akademiji, želio je baš to – da na njemu sviraju najugledniji hrvatski pijanisti. Bio je to i prvi koncert koji ste posvetili uspomeni na svog oca Ranka Filjaka, studenta Svetislava Stančića.

Za mene je bio sasvim poseban osjećaj da sam imala priliku svirati koncert u spomen na oca, pijanista Ranka Filjaka, te je cijela večer bila posvećena njegovu liku i dijelu. Prošlo je od njegove smrti točno 35 godina. Uz suradnju Danijela i Ljubomira Gašparovića uspjeli smo Ranku Filjaku posvetiti velik dio programske knjižice koja je uključivala tekstove naših istaknutih muzikologa i intelektualaca kao što su Eva Sedak, Dubravko Detoni, Erika Krpan te Vlado Gotovac.

Kakvi su vaši dojmovi o tom klaviru, francuskom Pleyelu, koji stoji nasuprot favoriziranim američkim klavirima Steinway, ali i nadirućim japanskim Yamaha te najnovijoj sintezi japansko-austrijskih koncertnih klavira Yamaha Bösendorfer?

Francuski je Pleyel plemenit, gospodski instrument visoke klase, prikladan za specifičan repertoar svojeg vremena i kulturnog prostora. Pleyel Svetislava Stančića izvanredno je restauriran, a sa svom svojom emotivnom i konkretnom poviješću, taj instrument ima poseban naboj i posebnu simboliku. Uživala sam otkrivajući ga – ovo mi je bio prvi koncert u karijeri na klaviru marke Pleyel – i nadam se da će još dugi niz godina ljubiteljima glazbe pružati mnogo zadovoljstva.

Prvi ste, također, svirali recital u čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva na Marulićevu trgu u Zagrebu, u palači izgrađenoj 1913. prema projektu Rudolfa Lubynskog, secesijskoj zgradi nekadašnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Ta dvorana u novije vrijeme, zahvaljujući baš Umjetničkoj organizaciji Cristoforium, postaje sve traženija za komorne koncerte. Kako je bilo svirati i kako ste se osjećali u tom i vama novom koncertnom prostoru?  

Osjećala sam da je i za mene i za publiku taj prostor čarobno mjesto zahvaljujući unikatnoj kombinaciji povijesti, arhitekture, simbolike, rasvjete, akustike. Osjećala sam se vrlo dobro i mislim da je prekrasno da Zagreb otkriva i pronalazi takva posebna mjesta.  

Je li uspomena na oca imala odraza i u izboru djela na programu koncerta ili je samo emotivna motivacija?

Sasvim specifičan izbor repertoara na koncertu donekle je uvjetovan mojim trenutnim repertoarom, ali i mogućnostima instrumenta. Smatrala sam da će Haydnova djela na tom instrumentu zvučati vrlo lijepo, a s druge strane nisam htjela instrument „forsirati“ djelima 20. stoljeća. Na kraju sam vrlo zadovoljna izborom repertoara za tu večer.

Danas živite u Berlinu, koji postaje najvažnije, i ne samo europsko, glazbeno središte, a u kojem djeluje dosta naših glazbenika. Koliko vam to znači u umjetničkom pogledu?

Berlin ima svoje umjetničke i svoje praktične strane. Primjerice, iz Berlina je vrlo jednostavno putovati na različite njemačke ili europske destinacije. Vrhunski koncerti i vrhunske operne produkcije dostupni su u obilju i osobno često idem na koncerte, operu, izložbe; to i dalje smatram važnim dijelom obrazovanja i inspiracije i osjećam da je to za mene vrlo poticajno. Berlin je istodobno brutalan, okrutan grad, kao i svi veliki gradovi. Ali osjećam da je nalaženje i održavanje vlastitog identiteta u takvu gradu važno i neizbježno vježbanje života.

Može li se danas posebno govoriti o glazbenicima iz Berlina?

Može, ali i ne mora. Sve fluktuira, sve se mijenja. Ponavljam, Berlin je veliki grad s najmanje pet vrhunskih orkestara, tri operne kuće, bezbroj izložbi i kazališta. Svi u nekom trenutku žele doći u Berlin. Poneki ostaju.

Kakav je vaš svakodnevni život u takvu glazbenom centru kakav je Berlin?

Moj svakodnevni život ponekad je daleko manje romantičan od onoga što možete zamisliti! Ujutro nastojim posvetiti 45 minuta ili jedan sat održavanju fizičke kondicije, trčanju, hodanju ili jogi. Vrlo intenzivna i bogata korespondencija o skorim projektima, koncertima, idejama oduzima mi najmanje jedan do dva sata dnevno. Ostalo posvećujem vježbanju, a često s prijateljima odem na ručak, večeru ili pak koncert, operu, izložbu.  

Za umjetnike vašeg ugleda, uz koncertiranje, važno je i izdavanje nosača zvuka. Lani u proljeće objavljen je vaš posljednji CD. O čemu treba voditi računa, osim sviračke perfekcije, pri stvaranju takva projekta kao što je nosač zvuka kojemu je svrha i osvajanje tržišta?

Osjećam i mislim da veliku pažnju treba pridati kvalitetnoj suradnji s tonskim majstorom, to je izbor koji je ključan za stvaranje dobra CD-a. Kvalitetan tonski majstor, koji ne nameće svoje ideje, već izvlači ono najbolje iz umjetnika, može učiniti veliku razliku u osjećaju slobode pri snimanju. Izbor repertoara također uvelike utječe na konačni dojam.

Čime ćete postići da neki glazbeni diskofil odabere baš vaš CD?

Moji nosači zvuka uglavnom se u fizičkom izdanju prodaju tijekom koncerata ili nakon neke turneje. Uz to sam zapazila da osobe koje zanima određen repertoar – na posljednjem sam CD-u npr. snimila rijetko izvođenu Skrjabinovu 1. sonatu, koja je izazvala veliki interes – glazbu uglavnom kupuju na portalima kao što je Amazon, Itunes. Za neki budući projekt svakako ću razmotriti mogućnost da se uz standardni CD za diskofile objavljuje i limitirana edicija LP-ploča, to mi je jedan od snova za budućnost.

Ima li bitne razlike u izboru koncertnog programa, klavirskog recitala, od CD-a?

Mislim da je razlika golema. Jedan program koncertnog recitala mora sadržavati i djela koja su popularna, program se mora razvijati i rasti, rijetko će tko na recitalu svirati npr. monotematski program, dok je to na CD-u sasvim uobičajeno.  

Sami kreirate program svojih koncerata, kao što je to bilo i s programom vašega lanjskog CD-a?

Ovisi o tome s kim surađujem. Ukoliko je riječ o recitalu, onda svakako. Većina je mojih suradnji solistička uz orkestre te je izbor repertoara stvar dogovora s dirigentom i umjetničkim ravnateljstvom organizacije.

Zašto ste odlučili početi zagrebački recital Haydnovom klavirskom glazbom, a u drugom dijelu izvesti dva djela netipična za uobičajene recitale, Schumannov Bečki karneval i Lisztove Reminiscencije na Donizettijevu Luciju di Lammermoor?  

Program je bio biran imajući na umu glasoviti Pleyel i dijelove mojega repertoara koji tom glasoviru odgovaraju. Schumannov Bečki karneval komad je koji mi je osobno vrlo drag, a pripreman je u vrijeme karnevala. Reminiscencije iz opere Lucia di Lammermoor idealne su za završetak koncerta.  

Za koncert ste pripremili i dobro opremljenu programsku knjižicu, a među ilustracijama je i program koncerta Simfonijskog orkestra i zbora Radio-televizije Zagreb s dirigentom Cludiom Abbadom na kojem je Ranko Filjak bio solist u Beethovenovu Trećem koncertu za klavir i orkestar u c-molu. I to je uspomena na oca Filjaka, a uz to je publici dijeljen i dvostruki CD sa sačuvanim snimkama vašeg oca?  

Svakako, koncert je bio posvećen njemu, njegovu radu i djelu i uspomeni na njega. Smatrala sam da je prekrasno podsjetiti se na činjenicu da je nastupao s Abbadom premda je njegova aktivnost bila prisilno limitirana na zemlje bivše Jugoslavije i istočnog bloka. Njegove su snimke i danas aktualne i svježe i smatram da ih nije pregazilo vrijeme.  

Znači li vam u karijeri to što vam je otac bio istaknuti pijanist?

Bila je povlastica odrastati u ozračju osobe koja je bila plemenit glazbenik i čovjek. Neovisno o tome, moj je put bio posve drukčiji te sam svoju aktivnost, motivaciju za glazbu i karijeru razvila neovisno o njemu. Nemojmo zaboraviti da je moj otac otišao na onaj svijet kada sam imala pet godina.  

Dva dana nakon Zagreba imali ste recital u Zadru nazvan Bečki karneval. Prema najavama toga zadarskog koncerta uočljivo je da program nije bio jednak zagrebačkom. Od autora uz Liszta je spomenut i Franck. Što ste svirali u Zadru?

U Zadru sam svirala Franckov Preludij, Fugu i Varijacije. Često na koncertima nastojim napraviti male promjene u programu ili naučiti nešto novo, ili pak zamijeniti jedno djelo kako ne bih upala u rutinu i kako se ne bih odveć opustila. Promjene programa uvijek me osvježavaju, uvijek su nov izazov i drže me u kondiciji.

Kada ćete ponovo svirati u Hrvatskoj?

Moj je sljedeći nastup već 27. travnja, uz Zagrebačku filharmoniju, kojom će ravnati David Danzmayr. Izvest ćemo 2. klavirski koncert Camillea Saint-Saënsa.

Danas ste u najboljim godinama života, na pragu zreloga razdoblja, a nakon niza godina rada, studiranja, specijalizacije i koncertiranja. Jeste li zadovoljni sadašnjim dostignućima i statusom?

Jako sam zadovoljna. U svojem se zanimanju, postignutim uspjesima i trenutačnim koncertiranjem, osjećam i smireno i sretno i slobodno. Polako počinjem sanjati i planirati svoje iduće godine života, kako i gdje se vidim za deset i petnaest godina, u kojem raspoloženju i kojim umjetničkim putem želim ići.

Živimo u vremenu u kojem je i umjetnost biznis. Kako je organiziran poslovni dio vašeg pijanizma? Imate li menadžera, agenta koji brine o vašem poslovnom aspektu?

Živimo u vremenu kada je ideja o umjetniku kao kaotičnom, romantičnom sanjaru izumrla i posve neodrživa. Većina umjetnika koji se godinama uspješno održavaju na sceni imaju dobar smisao za biznis, za komunikaciju i diplomaciju, za pregovaranje i dogovaranje, za društvene mreže, kao i vrlo čistu i jasnu viziju života. Surađujem s više agenata na različitim teritorijima koji zahtijevaju različite načine planiranja, dogovaranja. Put do mojega sadašnjeg stanja bio je dug i mukotrpan, ali danas sam okružena ljudima s kojima volim surađivati i koji vole surađivati sa mnom. Svaki sam dan zahvalna za svaku pozitivnu suradnju, misao i razvoj.  

I na kraju, može li se s toliko sposobnosti i znanja, u što ubrajam i znanje mnogih jezika, dobro živjeti kao pijanistica?  

Ovisi o tome što smatrate dobrim životom – različiti ljudi imaju različite vizije životnih potreba i životne udobnosti. Pođemo li od pretpostavke da onaj koji se odlučio za put samostalna umjetnika nikada nije imao novac kao životni prioritet, mogu reći da živim vrlo dobro. Moja je poslovična čaša uvijek dopola puna, a na mojem tanjuru uvijek ima hrane.