U početku bijaše priča

 „U početku bijaše riječ – vodoravno ili okomito?“ – započinje svoju priču o ocu enigmatiku Vladimir Šagadin. Nalazimo se u amfiteatru Doma mladih u Splitu, srijeda je, 21. ožujka 2018, hladno je, toliko hladno da je umjesto lastavica prvi dan proljeća navijestio snijeg, ali to nije spriječilo publiku da se u velikom broju odazove na drugu večer dvanaestog po redu Pričigina, festivala pričanja priča koji se od 2006. organizira u Splitu.  

Večeri su podijeljene po temama, a tema druge večeri festivala glasi Svatko nosi svoj kviz. Iz tog zadanog okvira različite priče smišljaju i publici pričaju legende hrvatske kvizaške scene, ili pak oni koji će to tek postati. Našli su se među njima lovkinja iz popularnog kviza Potjera Morana Zibar, svestrani Miroslav Ambruš Kiš, okorjeli splitski kvizaš Damir Mrkonjić Mrki, kao i legenda zagrebačke kvizaške scene Milan Fošner, koji već 377 ponedjeljaka neumorno smišlja pitanja i vodi Kviz znanja i neznanja po zagrebačkim kafićima, trenutno u kultnoj Thaliji, I koji publici poručuje: „Ne dolazite da nas iznenadite! Ne zato jer vas ne želim, nego jer smo uvijek puni.“  

Prepun amfiteatar Doma mladih u Splitu na Pričiginu
Snimio Siniša Sunara

Takvo nešto mogli su izjaviti i moderatori Pričigina, jer dvorane su uistinu svaku večer bile prepune i tražilo se mjesto više, a publici svih dobi nije bio problem pronaći to mjesto više ni na ledenim skalama ni na bini u pozadini. Kako je festival odmicao, rješenja su postajala sve kreativnija, pa su neki dolazili sa stolcima i ovećim jastucima u rukama, na opće oduševljenje.  

Popularnost festivala obrnuto je razmjerna trenutnom statusu priče i pripovijedanja u njihovu izvornom, usmenom obliku. Priče do nas svakodnevno dolaze putem filmova, novina, interneta, knjiga… One su ponekad višesatne, a ponekad kratke poput jednog tvita, često zakamuflirane tehnologijom i nerijetko lišene te prve karakteristike dijeljenja vlastite spoznaje, iskustva i emocije s ljudima u neposrednoj blizini.  

Priče lišene intimnosti pripovijedanja jednog čovjeka drugom priče su s kojima se danas najčešće srećemo. Stoga nije ni čudo da splitski Pričigin, koji u sebi nosi intimnost neposrednosti te od pripovjedača traži da zaviri u vlastito iskustvo i neizbježno ogoli dio sebe pričajući, privlači godinu za godinom sve više ljudi.  

Punoj dvorani teško je odoljeti, što je najbolje dočarao već spomenuti Vladimir Šagadin, koji je zaključio da se on unatoč hladnoći i uz zajamčeni honorar ne bi odrekao svoje riječi, koja ne bijaše na početku, nego na kraju večeri, već da bi i „platio da pred ovim ljudima priča“. Publika je nagradila taj komentar i sve što je nakon njega uslijedilo smijehom i pljeskom koji bi pripadao u kategoriju stvari zbog kojih Splićani znaju uzviknuti onu poznatu „ma tko ovo more platit!“.  

Upravo je pričama smišljenima o temi neprocjenjivosti dan prije otvoren ovogodišnji Pričigin. Otvaranje festivala ove se godine poklopilo sa Svjetskim danom pripovijedanja, koji se u svijetu obilježava već petnaest godina. Toga dana pripovijedanje oživljava na brojnim jezicima i na mnogim mjestima posvuda po svijetu, a splitski odgovor na Svjetski dan pripovijedanja već je dvanaestu godinu zaredom Pričigin. Kako je u Splitu običaj malo rastegnuti – sezonu kupanja, pauzu za ručak, kavu na suncu, ali i razgovor u prolazu, pa onda sasvim logično i riječ – bilo bi čudno da se i taj svjetski običaj podsjećanja na vještinu i ljepotu pripovijedanja na datum 20. ožujka u Splitu nije rastegnuo na malo više dana.  

Da ne bi bilo čudno, pobrinuli su se organizatori, pa se Pričigin ove godine održao od 20. do 24. ožujka, a da ne bi bilo monotono, uložili su kreativnost u izbor tema, pa umjesto onih u okviru Svjetskog dana pripovijedanja smislili svoje, originalne i ovim prostorima prilagođene, pozvali goste pripovjedače, od kojih su neki već tradicionalno gosti Pričigina, dok su se drugi prvi put ove godine našli na festivalu, raspodijelili ih na nekoliko večeri i na dvije lokacije, i pustili da priče teku.  

Prepun amfiteatar Doma mladih dočekao je i goste treće večeri Pričigina, koji su se okušali u temi Naši meštri – priče o neuvaženim reklamacijama i s publikom podijelili svoje piturske, vodoinstalaterske te ostale susrete s meštrima. Ivica Ivanišević duhovito je zaključio da je glavno pitanje meštra kada dođe na poprište problema: „A tko vam je ovo radio?“ te da bi i on rado upravo to pitao Boga, bude li jednom imao prilike s njim pogledati na naš svijet.  

Živko Skračić primijetio je da je Dioklecijan imao odlične zidare, ali zato s vodoinstalaterima nije imao sreće, dok je Eda Vujević zaključila da je status dobrih meštara jednak statusu dobrih muškaraca – svi su odreda zauzeti. Tonka Alujević ispričala nam je priču koju nikako, ni pod razno, nije smjela ispričati. Neki bi rekli – „to nema niđe na svijetu!“, a upravo je to uzvik u okviru kojega su predzadnje večeri u pripovijedanju okušali gosti iz Bosne i Hercegovine, tražeći svoje priče u cijelom spektru značenja koje taj izraz u govoru povlači – od oduševljenja do stanja potpunog šoka.  

Na ovom negativnom kraju spektra ovaj je uzvik i odličan antonim splitskom „tko to more platit“ – pa time i tema kojom se cijela ovogodišnja festivalska priča lijepo zaokružila. Ostalo je samo oprostiti se od publike do idućeg Pričigina, a svima onima koji nisu imali priliku prisustvovati reći da mogu pogledati i poslušati ovogodišnje priče, kao i one s prethodnih izdanja, na You Tubeovu kanalu festivala.