Težnja za savršenstvom

U gotičkoj psihološkoj drami s elementima trilera Rebecca, impresivnoj prilagodbi istoimenoga romana Daphne du Maurier, veliki Alfred Hitchcock kreirao je fascinantnu karakterno-psihološku studiju u središtu koje je skromna i naivna mlada djevojka iz niže društvene klase uhvaćena u mrežu kompleksnih odnosa sredovječnoga muža progonjena sjenom pokojne supruge i njegove dominantne domaćice, narastajućom psihopatologijom označene žene koja se prema protagonistici od prvoga trenutka postavlja otvoreno neprijateljski, jer je drži neinteligentnom, nedovoljno lijepom i nesofisticiranom. Film je dramaturški konstruiran kao retrospekcija koju iznosi protagonistica, koja je pak tijekom čitavog filma obilježena osjećajima manje vrijednosti i nesigurnosti, dijelom jer ulazi u svijet kojem realno ne pripada, dijelom jer se mora boriti s duhom pokojnice čija je smrt povezana s određenom tajnom, dijelom jer se unatoč svim naporima ne uspijeva istinski približiti suprugu i proniknuti u njegovu intimu, a dijelom jer joj je neprekidno za petama sve više i sve otvorenije prijeteća domaćica.  

Daniel Day Lewis najavio je povlačenje iz svijeta glume nakon ovog filma

Tijekom gledanja psihološke romantične drame Fantomska nit, koja je od šest apsolutno zasluženih nominacija za Oscara potvrdila samo onu za najbolju kostimografiju, usporedbe s Rebeccom neizbježno se nameću od prvog trenutka. I film darovitoga Paula Thomasa Andersona, jednog od najvažnijih američkih filmaša današnjice, koji je već drugim ostvarenjem, altmanovski mozaičnom dramom Kralj pornića, zaslužio status klasika, dramaturški je koncipiran u obliku retrospekcije koju također mlada protagonistica iznosi sve do kraja nepoznatom sugovorniku, za kojeg će se pokazati da je riječ o liječniku.  

Ona se znakovito zove Alma (Duša), odlično je interpretira Luksemburžanka Vicky Krieps, koja fizionomijom prilično podsjeća na mlađu Meryl Streep, a u priči vremenom radnje smještenoj u London 50-ih godina na početku je zatječemo kao konobaricu u otmjenoj londonskoj kavani u koju s naglašeno posesivnom i zaštitnički raspoloženom sestrom Cyril (izvrsna Lesley Manville) navraća glasoviti modni kreator Reynolds Woodcock (uobičajeno sjajan Daniel Day Lewis). Kako će joj poslije priznati, savršeno građena Alma, iz čijeg je ponašanja jasno da zna tko je on, smjesta zapne za oko Reynoldsu, koji joj predloži da kao manekenka počne raditi za njega, u njegovoj modnoj kući koja je ujedno dom njemu i Cyril, a to će odmah postati i Almi. Kao djevojka iz niže klase zadivljena Reynoldsovim modnim kreacijama, Alma je od početka posve submisivna nepristupačnom, hirovitom, šutljivom i narcisoidnom kreatoru opsjednutu svojim poslom, u čijoj se ritualiziranoj svakodnevici sve mora odvijati na određene načine, u tišini, odmjereno, decentno i sa stilom. Dakako, Reynolds je otmjeni i elegantni sadist u kojeg će se Alma ubrzo zaljubiti, a njihov i pigmalionstvom obilježen odnos većinom će ostati u relacijama učitelja i modela, manjim dijelom suradnice te u naslućivanim nijansama muze. Iako je svjesna njegove prirode i zna da je s bivšom partnericom prekinuo zbog njezina preglasna žvakanja za doručkom, Alma će se sve snažnije i sve opsesivnije zaljubljivati u hladnog i distanciranog Reynoldsa. Sličnost s Rebeccom ne ogleda se samo u odnosima troje središnjih likova, pri čemu je posve hladna i racionalna te mizantropska Cyril varijacija domaćice iz Rebecce, nego i u tome što je Reynolds bitno označen odnosom prema pokojnoj majci, za koju je još kao dječak napravio prvu kreaciju, a koja se u završnici i materijalizira kao duh. On s njom često razgovara, pa i u trenucima u kojima se, nakon što ga Alma počne lagano trovati gljivama da bi ga u bolesti vezala uza se i učinila ovisnim o sebi, odjednom na dotad nepoznat mu način osjeti ranjivim, krhkim i smrtnim. No takav Reynolds više nije muškarac u kakva se Alma zaljubila i kojemu se bila spremna pod svaku cijenu predati, preneseno prodati Dušu vragu, pa neizbježno rastu napetosti koje će dovesti do pucanja.

Ako bi se Fantomska nit željela ukratko opisati, to bi bila težnja za savršenstvom. U baš svemu, od iznimno pedantne i sugestivne režije s točno odmjerenim dužinama kadrova i njihovih dojmljivih kompozicija, preko naglašenih estetizacija u scenografiji, kostimografiji i fotografiji (nepotpisanog) Andersona, baš kao i dojmljiva kolorita sa sekvencama u kojima dominiraju određene boje (smeđa, plava, bijela...) te svjetla i hipnotičke glazbe Andersonova stalnog suradnika Johnnyja Greenwooda, do minucioznih, duboko promišljenih i proživljenih, detaljnih glumačkih izvedbi, osobito u suspregnutim kretnjama, pogledima i facijalnoj ekspresivnosti. Daniel Day Lewis najavio je povlačenje iz svijeta glume nakon ovog filma, pa se valja nadati da će od toga ipak odustati i da ćemo imati prilike opet uživati u njegovu majstorstvu.