Snažna redateljska intervencija

U splitskom HNK-u bila je 17. ožujka premijera drame Višnjik A. P. Čehova u režiji ruskoga redatelja Aleksandra Ogarjova. Bezvremenost priče o gubitku vrta leži u činjenici da gotovo i nema onoga tko nije izgubio ili tko pak jednom neće izgubiti neki svoj vrt.  

Radnja Višnjika događa se u Rusiji potkraj 19. stoljeća, kada moć aristokracije slabi, a kapitalistički duh jača. Jedna ruska vlastelinska obitelj vraća se na svoje imanje, kojim dominira višnjik uz koji ih vežu brojne uspomene, nakon pet godina odsutnosti zbog obiteljske tragedije, i prije nego što će to imanje, zbog dugova i nedostatka novca, izgubiti. Na imanju ih sve te godine čekaju sluge i trgovac Jermolaj Aleksejevič Lopahin, koji je na imanje došao kao seljačko dijete, a zbog dobrote vlasnice Ljubov Andrejevne Ranjevske na njemu i ostao te se radom obogatio do mjere da može kupiti višnjik, što i čini na dražbi. I dok aristokratska obitelj polako pakira kofere za konačni odlazak, Lopahin kreće s krčenjem višnjika.  

Prizor iz splitskog Višnjika

Radnja je u Čehova ipak samo okvir, a slojevitost se drame gradi snagom emocija i skriva u dubini pojedinačnoga doživljaja. Monolog dominira nad dijalogom, a to iskorištava Ogarjov upotrebljavajući tehnologiju kako bi još više naglasio pojedinca i detalj nad cjelinom. U klasičan kazališni izraz intervenira koristeći se kamerom. Kamera je postavljena fiksno, a osobe se pred njom izmjenjuju, pričajući svoju sudbinu. Na velikom platnu, u pozadini scene, njihova su lica prenesena u krupnom planu (video: Vera Martinova, snimatelj i montažer: Rino Barbir).  

Ta je redateljska intervencija možda i najsnažnija u predstavi, jer odvlači pažnju i briše neposrednost koja karakterizira kazalište. Gledatelj mora birati što gledati – i dok se čini da mu je dano na izbor hoće li to biti cjelina događaja na pozornici ili detaljizirana dramska osoba u pozadini, ekran dominira i odvlači pozornost te ansambl, dinamika među osobama i scenski pokret padaju u drugi plan pred namrštenim/nasmijanim/uplakanim licem koje nas gleda i koje nam priča svoju priču.

Da je riječ o predstavi sa sarkastičnim komentarom, osjeća se od početka, kad je radosno, ali i tjeskobno, iščekivanje dolaska gospodara popraćeno nesnošljivim zvukovima, i kasnije, kada su tužni i tjeskobni trenuci uprizoreni uz pratnju vesele glazbe. Rješenja se i mogući pozitivan izlaz iz situacije daju naslutiti, ali su svi pomireni sa svojim karakterima i sudbinom. To je ono tragično što mnogi redatelji čitaju u Čehovu, a to je i ono komično što je Čehov u svojim djelima vidio.

Ogarjovljeva vizija nalazi se između tih dviju krajnosti, naklonjenija tragičnom nego komičnom, ali s dozom poletnosti, nade i humora. Glazba (Tetjana Borščagivska), jedan od dragulja predstave, zbog (česte) je proturječnosti zbivanjima gotovo i sama dramska osoba, koja iz pozadine podbada i zadirkuje. Scenografija (Vera Martinova potpisuje i kostimografiju) i scenska rješenja jednostavni su, uz divne trenutke u kojima se pokret (koreograf je Lev Šapošnikov), emocija i viđeno stapaju u poeziju.  

Ksenija Prohaska kao Ljubov Andrejevna pokazala je golem glumački senzibilitet utjelovivši Ranjevsku, ocrtala je hirovit, ali nježan i uzvišen karakter žene koja ne zna drukčija biti. Druga najsnažnija ženska uloga pripala je Anastaziji Jankovskoj, koja vrlo uspješno utjelovljuje rastrzanu i nesretnu Varju, pokćerku Ranjevske. Ana Marija Veselčić, studentica Umjetničke akademije u Splitu, utjelovila je veselu kćer Ranjevske. Anjina i Trofimovljeva (Mijo Jurišić) ljubav unose dašak lakoće i razigranosti u predstavu. Najsnažnije muške uloge ponijeli su vrlo uspješno Nikša Arčanin kao Jermolaj Aleksejevič Lopahin i Elvis Bošnjak kao Gajev, brat Ranjevske.  

Ipak, ako je suditi uspješnost predstave prema reakciji publike, pričekat ćemo još malo, jer je čest slučaj s predstavama prema Čehovljevim dramama da na početku ne budu dobro prihvaćene, da bi ih se poslije slavilo. To ovisi ne samo o tome kakva je predstava nego i o željama publike. Ako su one svedene na očekivanje lagane i zabavne večeri pri odlasku u kazalište, ova predstava neće ispuniti očekivanja. Na momente je nelagodna, teška, čak i nepotrebno otegnuta, ali je kreativna, inovativna te (barem za splitski HNK) neobična. I hrabra, a hrabrost treba nagraditi, jer se ne priklanja već viđenom i provjereno prihvaćenom kako bi došla do publike, već traži nove putove.