Šest žica, jedan simbol

Ako bismo tražili najzlosretnijeg antiheroja u povijesti svjetske diskografske industrije, Dick Rowe – nekadašnji menadžer i producent u izdavačkoj kući Decca – prvi je kandidat. Naime, kada su 1. siječnja 1962. u studiju spomenute kompanije Beatlesi održali jednosatnu audiciju odsviravši petnaest skladbi koje su im trebale osigurati diskografski ugovor, Rowe ih je glatko odbio. „The Beatles nemaju budućnosti u tom poslu“, hladno je priopćeno šokiranom menedžeru liverpulske četvorke, Brianu Epsteinu, uz nešto preciznije obrazloženje: „grupe s gitarama više nisu u modi.“  

Samo nekoliko mjeseci poslije The Beatles potpisuju ugovor s konkurentskom etiketom EMI, a ostalo je povijest: Rowe (koji se poslije donekle iskupio sklapanjem ugovora s Rolling Stonesima) na svojoj je koži naučio da su „grupe s gitarama“ itekako u modi.

U idućim godinama i desetljećima fraza „rock je mrtav“ (a s njime i gitara kao njegova „zastava“) ponavljana je poput kakve mantre, kad god bi popkulturni i glazbeni trendovi makar za milimetar krenuli u nekom drugom smjeru. No pokazat će se kako je riječ o žilavom i autentičnom žanru koji je, uz ostalo, opstao zato što je početni umjetnički idealizam uspio pomiriti s masovnim impulsom i adaptirao se u svakom novom kontekstu pohlepne industrije, usavršavajući strategiju samoobnavljanja. To ga je učinilo dominantnom glazbenom formom druge polovice prošloga stoljeća – no je li tomu danas, više od pola stoljeća nakon mitske epizode s Beatlesima, ipak došao kraj?

Prošloga lipnja Washington Post objavio je članak o sporom i neumoljivom odumiranju električne gitare. U ogledu pod naslovom Why My Guitar Gently Weeps (ironično citiran klasik Beatlesa) Geoff Edgers iznosi uistinu znakovite podatke o prodaji, koja se posljednjih deset godina strmoglavila za trećinu. Dodamo li tomu činjenicu kako su poznate gitarističke marke Gibson i Fender zapale u ozbiljne dugove, zaključci o „komercijalnoj neodrživosti“ ne čine se pretjeranima.  

Iza tih sumornih prognoza kriju se mnogo dublji trendovi: silazna tržišna krivulja tek je površinska manifestacija kompleksnih tektonskih poremećaja koji s jedne strane obuhvaćaju radikalno izmijenjenu kulturu slušanja, a s druge i kulturu izvedbe. Na oba spomenuta polja već se godinama zbivaju korjenite promjene u ukusima i potrošačkim navikama kao rezultat napretka tehnologije i (usporedno) smjene generacija. Odumiranje gitarističke glazbe, gitarističkih heroja, pa u konačnici i nestanak koncepta rock-zvijezde u širem smislu, dio je cjelovitog i kontinuiranog procesa koji nije počeo jučer. Pojednostavnjeno, u njegovoj su pozadini digitalizacija, fragmentacija i demokratizacija pop-kulture, koja je pojavom i jačanjem interneta izgubila fokus, pa su trendovi (započeti još ranih 1980-ih s diskom, synth-popom i drugim oblicima plesne glazbe) malo-pomalo odnijeli prevagu nad rockom.  

To je lako objašnjivo činjenicom da su rock, gitaristički pop i drugi organski idiomi financijski i instrumentalistički zahtjevniji u odnosu na softversku uradi-sam-glazbu, zasnovanu više na računalnim vještinama nego na tradicionalnoj vježbi i goloj muzikalnosti. Streaming, YouTube, download i dinamične društvene mreže glazbu su dodatno učinile lakodostupnom; programirani i digitalni ritmovi logičan su refleks programiranoga načina života. No pomisao kako je (uz djelomičnu iznimku Jacka Whitea) zadnja gitaristička zvijezda, iako atipična, bio Kurt Cobain (koji je preminuo prije 24 godine!) starijim i konzervativnijim slušateljima doista može zvučati porazno.  

O tome kako je gitara tijekom pedesetih i šezdesetih u rukama njezinih najvećih majstora poprimila mitske osobine napisane su tisuće eseja i deseci relevantnih studija, no jedno je sigurno: kao što većina ljudi ne može zamisliti sliku Jimija Hendrixa bez Fender Stratocastera, tako se i popularna glazba – sve donedavno – teško mogla zamisliti bez toga temeljnog alata čiji je zvuk kreirao soundtrack nekoliko naraštaja. Ono što su danas softverska pomagala nekada je bila gitara – ali i mnogo više od toga, jednostavno zato jer je pop-kultura bila u povojima.  

Tijekom pedesetih i šezdesetih ona je bila glavna glazbena, ali i supkulturna poluga u kreiranju nove zvučne paradigme: od pačjega hoda Chucka Berryja, energičnih zamaha Petea Townshenda i prividno nonšalantne ritmike Keitha Richardsa, preko virtuoznih stilizacija Jeffa Becka, Erica Claptona i Jimmyja Pagea, pa sve do ključnih inovacija Jimija Hendrixa, gitara je funkcionirala poput produljene ruke svojih svirača i neizostavnog simbola. (Valja napomenuti da je ugled Vedrana Božića kao našeg najcjenjenijeg rock-gitarista toga vremena definitivno učvršćen neformalnim nastupom s Hendrixom u jednom njemačkom klubu.)  

U odnosu na klavir, bila je „pokretljiva“, razmjerno jeftina i zvukovno fleksibilna: evolucija rock-glazbe zapravo je evolucija svega onoga što električna gitara može i onoga što znači, doslovno i metaforički. Nije slučajno B. B. King svoj Gibson ES-335 nazvao posebnim imenom, Lucille, dajući instrumentu dodatnu emocionalnu dimenziju.  

U knjizi The Electric Guitar: A History of an American Icon (s uredničkim potpisom profesora povijesti Andréa Millarda) analiziraju se mnogostruke razine „vokabulara“ električne gitare, njezina prepoznatljivost u specifičnim sviračkim rukama te uporabna vrijednost u filmskim ostvarenjima i TV-reklamama. Ona – električna, a ne akustična gitara – bila je jedan od simbola „zapadnjačkog“ životnog stila, poput Kipa slobode, traperica ili kadilaka, demokratizirajući popularnu kulturu i premazujući je desecima različitih nijansi.  

Svirači poput The Edgea (U2), Johnnyja Marra (The Smiths), Eddieja Van Halena i drugih, uključujući Brucea Springsteena (koji je pokazao da rudimentarnost ne znači odsutnost stila) njezin su kult prenijeli u osamdesete i devedesete. Lijeni, prostorni zvuk slide-gitare Rya Coodera ispunio je ključne scene (ne samo) nekih važnih filmova Wima Wendersa i Waltera Hilla, veteran Carlos Santana njezine je elastične latino mutacije devedesetih proslijedio novijoj r’n’b-publici, i popis bi sezao unedogled, da priča o električnoj gitari – polako ali sigurno – nije iscrpila većinu svojih prirodnih mogućnosti.  

Dakako, ona neće nestati, ali će zajedno s gitarističkim rock and rollom možda doživjeti sudbinu jazza ili bluesa. Ukoliko se ne dogodi neka nova električna revolucija, nekadašnji simbol supkulturne pobune, a današnji znak klasičarske masovnosti (ili glazbene konzervativnosti), možda će se svesti na neku vrstu podžanrovskog elitizma, žanrovske niše za odabrane, ili pak sredstva za nostalgični put u prošlost. No mnogima ni to ne zvuči tako loše.