Sarajevski atentat, prvih sto godina

Pripovjedač romana Nezemaljski izraz njegovih ruku – kojega čitatelj doživljava kao naratora u trećem licu, a koji s vremena na vrijeme podsjeti da je on zapravo ja, tj. Miljenko Jergović – ovako je zamislio okvir romaneskne priče: „U romanu koji pišem, ili od njegova pisanja upravo odustajem, posvećenom Sarajevu 1914, teorija o atentatu bila bi ovakva: društvo mladih pjesnika i idealista, tuberana opijenih vjerom u svenacionalno jugoslavensko ujedinjenje, dječaka oduševljenih idejom o žrtvi i o svjesnom umiranju, (…) to društvo je zamislilo da ubije budućeg cara, i proslavi se. Kad to saznaju srpski mračni obavještajci Apis i Tankosić, naoružavaju ih bombama i revolverima, Tankosić ih kratko uči da pucaju, a zatim ih pušta da idu svojim putem. Možda ubiju nadvojvodu Franju Ferdinanda, ali je puno vjerojatnije da neće. Dao im je oružje, ali ne i novac. Goli kao crkveni miševi, atentatori stižu u Sarajevo. I slučajno uspijevaju ubiti princa. Ludost je bila bosanska, oružje je bilo srpsko.“

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2017.

U biografskoj bilješci o piscu, u Frakturinu izdanju, stoji da je riječ o „dokumentarno-igranom romanu“; na ovitku toga istog izdanja Dragan Velikić govori o „studiji koja se čita i kao skica za roman, i kao traktat, i kao esej“; na svojoj mrežnoj stranici Jergović uz taj naslov stavlja oznaku „esej, proza“. Svega spomenutoga, i još ponečega, u ovoj prozi ima, a prema postmodernističkoj poetici, koja nije restriktivna kao neke koje su joj prethodile, tekst se doživljava kao roman.

Na zagrebačkom predstavljanju svoje knjige (prvo izdanje objavio je cetinjski izdavač OKF 2016, a Jergović ju je počeo pisati o stogodišnjici atentata) autor je rekao da je oduvijek želio napisati velik roman o Sarajevskom atentatu: „Ali ja to ne znam i ne mogu, jer za ono što znam trebaju mi stvari koje mi nedostaju i koje ne mogu saznati, a koje se ne mogu nadoknaditi imaginacijom. (…) Umjesto tog velikog romana, napisao sam ovo.“ Jergovićevo „ovo“ znači da je čitatelju ponudio „materijal“, građu za zamišljeni, a nenapisani roman. O tome kako vidi što je taj atentat značio nekad, kakve je mijene prošao i što znači sad.  

Knjiga je sastavljena od dva dijela: prvom, opsegom znatno većem, pisac je dao naslov Atentat, a drugom Razrada. Prvi dio djeluje kao širok rudnik iz kojega pisac želi izdvojiti onaj dio „materijala“ koji bi mogao poslužiti njegovoj nakani, premda sve to na trenutke izgleda kaotično i kao da bježi u rukavce koji su sami za sebe zanimljivi, ali se udaljavaju od središnje teme. Čitatelj ima dojam da bi sam morao dobro zasukati rukave kako bi proniknuo i posložio toliko raznorodnu (dobrim dijelom dokumentarnu), a osjetljivu građu. Drugi pak dio, četrdesetak stranica, „razrađen“ je kao čisti fikcionalni tekst u kojem se pojavljuje nekoliko sasvim novih likova. Pisac je u dva dijela teksta primijenio dvije različite estetike – jednu razbarušenu, hrapavu i grubu, drugu urednu i umivenu; ušao je u eksperiment koji će se dijelu čitatelja vjerojatno činiti neuspjelim, a drugom dijelu zanimljivim ili inovativnim. Meni se pak čini da ne doseže razinu njegovih najboljih romana.

Jergović u romanu ne rekonstruira Sarajevski atentat, osobito ne vremenski slijed zbivanja vezanih uz njegove aktere. To se odmah vidi – njegov prvi dio, Atentat, sastavljen je od različitih tipova tekstova, što je posljedica autorova posezanja za raznorodnom građom. Riječ je o citatnim dionicama (od jednog „onodobnog pisca“ posuđen je kratki opis seoske kuće Principovih roditelja; citira se pjesma Abdulaha Sidrana Gavrilo bunca, noć uoči pucnja; dijelovi eseja Ive Andrića o Danilu Iliću; niz detalja iz Dedijerove knjige Sarajevo 1914, među kojima i Werfelova dnevnička bilješka Tschabrinovitsh, iz koje je posuđen i naslov romana; bilješka Trockoga o Gaćinoviću, i dr.); dojmljivim malim esejima kakav je onaj o sarajevskoj raji; kroki-portretima niza povijesnih ličnosti; bizarnim sudbinama pojedinaca (priča o službenom sarajevskom krvniku Seyfriedu); dokumentarnim detaljima; podsjećanjima na historijske događaje; rukavcima koji priču odvode u paralelne ili neke druge smjerove (detalji vezani uz admiralski brod Viribusunitis, „roman o Simi Miljušu“); reportažno-feljtonskim ekskursima (o Principovu sudjelovanju na jednoj hrvatskoj dobrotvornoj zabavi; o spomen-ploči Čabrinoviću na zgradi u Ilici 16).

Pišući o jednom Andrićevu eseju o Danilu Iliću, stvarnom organizatoru Sarajevskog atentata, Jergović u dijelu tog eseja nalazi „moralnu presudu Gavrilu i mladobosancima“. A s tim u vezi osvrće se na poplavu prigodnih tekstova i govora o stogodišnjici atentata i zaključuje da se „posvuda ubojicama zaboravlja da su se borili za slobodu, a borcima za slobodu olako se oprašta i zaboravlja to da su ubijali.“ Ali pisac često neke niti svoje priče vuče do našega vremena pa se tako pita za Aleksandra Vučića: „Gdje li bi taj bio, na kojoj strani, da je ovo 1914?“ A Predrag Finci, darovit glumac i profesor estetike, rođeni Sarajlija, ne može se više vratiti u isti grad, sad je Židov lutalica: „Nema udaljenijega inostranstva od tog Sarajeva, ni tuđijeg mjesta, ni dubljeg nerazumijevanja.“