Prototip modernog arhitekta

U godini u kojoj se obilježavaju stote obljetnice smrti znamenitih bečkih umjetnika, Gustava Klimta, Otta Wagnera, Kolomana Mosera i Egona Schielea, neće izostati prigode za temeljite uvide u njihove opuse putem izložaba i vrednovanje njihova nasljeđa za svjetsku baštinu. Prva u nizu otvorena je 15. ožujka izložba arhitektonskog opusa Otta Wagnera u Muzeju grada Beča (Wien Museum), koji čuva ponajveći dio rukopisne ostavštine arhitekta zaprimljene neposredno nakon njegove smrti, 11. travnja 1918. godine. S obzirom da je riječ o jednoj od ikona bečke secesije čija su djela prisutna u matrici grada, iznenađuje podatak je posljednja velika izložba o rodonačelniku moderne arhitekture održana prije 55 godina!

Izložba prati razvojni put arhitekta od historizma na početku karijere, preko secesijske faze na prijelazu stoljeća do trijeznoga funkcionalizma kasnih godina, a podijeljena je na dvanaest tematskih cjelina koje markiraju najvažnije faze, Temelj uspjeha, Osvajanje Beča, „Moderna arhitektura“, U Secesiji, Imperijalni projekti, Borba za Karls­platz, Wagnerovi suvremenici, Na Steinhofu, Bezgranični velegrad, Poštanska štedionica, U ratu i Beč nakon Wagnera. Cijela izložba temelji se isključivo na izvornim dokumentima, nacrtima, Wagnerovim objavljenim djelima, časopisima iz vremena, pismima, namještajem napravljenim prema njegovu dizajnu i predmetima umjetničkog obrta te je po konzervativnom muzeološkom pristupu možemo smatrati povratkom originalima. Makete gradske željeznice, Akademije likovnih umjetnosti i crkve na Steinhofu također su muzejski primjerci, dok je za ovu prigodu prvi put napravljena maketa neizvedenoga projekta Muzeja grada Beča.

Važnost crteža

Wagner je crtež smatrao temeljem arhitektonskog rada. Arhitektovo djelo ostaje zabilježeno barem na papiru, a tek manji dio projekata doista se i realizira. Crtež je ono što arhitekta čini umjetnikom, bila je njegova deviza. Neumorno je crtao tvrdom olovkom na papiru te ostavio više od tisuću crteža, idejnih skica, detalja i razrada većih i manjih projekata. Natječajne radove prema njegovim su crtežima detaljizirali i završava Leopold Eber i Rudolf Bernt, poslije Josef Maria Olbrich, Josef Hoffmann i Jože Plečnik.  

Natječajni projekt za crkvu svetog Leopolda na Steinhofu, 1903.

Wagnerov razvojni put pratimo od povijesno osviještena do arhitekta oslobođena povijesnih matrica. Pogled prema naprijed omogućio mu je tehnički orijentiran svijet novih građevinskih materijala i konstruktivnih mogućnosti željeza i betona te njegovo eksperimentiranje i hrabro korištenje terakote, keramike i porculana, bronce i bakra, aluminija, olova, granita, mramora, stakla i drugih materijala kojima postiže prepoznatljivu i karakterističnu estetiku svojih građevina. U bezličnosti velegrada, njegove su kuće snažan orijentir i kontrapunkt, a jedna je od najpoznatijih Majolikahaus, čija je fasada u cijelosti opločena keramičkim pločicama cvjetnog uzorka. Zagušen sivosrebrni sjaj aluminija koristi za ulazni portal uredništva časopisa Die Zeit. Granitnim pločama pričvršćenim metalnim čavlima kojih glave ne skriva obložio je zgradu pošte. Wagner je u potpunosti razvio kreativni potencijal svog učitelja i prethodnika Gottfrieda Sempera i njegove teorijske postavke o materijalima i zaodijevanju arhitekture i prenio ga u moderno doba. Njegove zgrade svjedoče da je historizam u svom korištenju različitih materijala dao podlogu koju će razviti moderna arhitektura. U vremenu brze, konfekcijske, anonimne izgradnje, u kojoj stanovnici postaju tek „broj“ utopljen u gomilu, Wagnerova arhitektura teži individualiziranju na temelju odgovarajućeg „zaodijevanja“ fasadnim površinama koje postaju plohe umjetnički originalnih ostvarenja.  

Na izložbi su pokazani svi Wagnerovi pojedinačni projekti stambeno najamnih zgrada, vila, zgrada javne namjene, do urbanističkih vizija i velikoga projekta gradske željeznice, koja i danas čini karakterističnu sliku grada sa svojim ogradama i čekaonicama.  

Portret Otta Wagnera, Gottlieb Theodor Kempf, 1896.

Na izložbi je predstavljeno 159 Wagnerovih projekata, koji se nižu kronološkim slijedom od najranijeg studijskog crteža Lovačke kuće iz 1860. do posljednjeg projekta na kojem je radio, stambenonajamne zgrade Künstlerhof iz 1918. Samo za grad Beč napravio je 98 projekta, od kojih je 36 izvedeno. Mladi Otto Wagner stupa na arhitektonsku scenu u jeku izgradnje Ringstrasse te sudjeluje u nekim od najatraktivnijih natječaja, kao npr. zgradi Burze, 1863. i Palači pravde, 1874. Uskoro ulazi u fokus investitora, koji mu povjeravaju projektiranje vila u zelenilu (Vila Epstein, 1866/67. u Badenu) i dekoriranje interijera palača. Prvi veći natječajni projekt izvan Beča jest katedrala u Berlinu, 1867, za koju predlaže neobarokni stil. Sljedeće, 1868. projektira sinagogu u Budimpešti i pobjeđuje na natječaju.  

Vrlo rano započinje s urbanističkim promišljanjem te izrađuje regulatorni plan Pešte, dok će se s reguliranjem Beča baviti konstantno. Ponajveći dio njegova opusa odnosi se na projektiranje stambeno-najamnih i poslovno-stambenih zgrada, koje postaju njegov zaštitni znak. Reprezentativno stanovanje u eri Ringstrasse Wagnerovi projekti dovode do savršenstva. Individualizirane fasade i kvaliteta izvedbe čine ih poželjnim nekretninama, a sam arhitekt posjedovao je više takvih kuća, kojima je često trgovao, pa su činile temelj njegove egzistencijalne sigurnosti i neovisnosti. Na potezu Rennweg 1 do 5 projektira tri takve zgrade, a srednju, Rennweg kbr. 3, gradi za vlastite potrebe obiteljskog stanovanja na katu i atelijera u prizemlju.  

Karakteristična glatka fasada ukrašena je štuko-ornamentima u zoni krova i prozora drugog kata, što je njegov prvi biograf Joseph August Lux nazvao „modernom varijacijom jedne barokne teme“. Još jedan ikonografski motiv svjedoči o kućevlasniku, koji se smatrao sljedbenikom najvećih renesansnih majstora, glave u profilu Michelangela, Dürera i Rafaela nalaze se u medaljonima ponad potkrovnih okulusa. Kuća i njezin izvorni interijer vrlo je dobro dokumentiran objavom u mapi Einige Skizzen iz 1897, a danas je primjerno obnovljena i u vlasništvu je Veleposlanstva Republike Hrvatske. Potez kuća na Linke Wienzeile ikone su secesijske arhitekture, dok poslovno-najamne zgrade, robna kuća Neumann na Kärtnerstraße (srušena) i Ankerhaus na Grabenu, svojim sadržajem i stakleno-željeznim konstrukcijama svjedoče o novim kvalitetama velegradskog života.  

Premda izraziti gradski čovjek, koji prednost daje stanovanju u blokovskoj zgradi, Wagner se odlučuje za projektiranje vlastitih vila u reprezentativnim bečkim predgrađima. Prva Wagnerova vila podignuta je 1886. u Hütteldorfu, svjedočila je o njegovu profesionalnom uspjehu i društvenom položaju. Njezina je novina da se otvara prema van, prema hortikulturno uređenu okolišu, a svojim atelijerom podignutim uz vilu demonstrira secesijski Gesamtkunstwerk pomno promišljenih zidnih obloga i s namještajem izrađenim prema vlastitim zamislima. Druga vila Wagner, iz 1912, odlikuje se strožim kubičnim volumenom te plavim staklenim mozaikom u parteru.

Arhitekt novoga doba  

Redovito sudjeluje na atraktivnim projektima za gradnje izvan Beča, pa se 1882. javlja na natječaj za berlinski Reichstag i budimpeštanski Parlament. Carske narudžbe također neće nedostajati, pa Wagner planira paviljon za svečanost srebrnoga pira carskog para 1879, a njegove dekoracije krase grad na dočeku belgijske princeze Stephanie 1881, kojom se ženi prestolonasljednik Rudolf. Njegov plan za nadogradnju Hofburga 1896–98. nije prihvaćen jer dvor nije mogao ili htio riskirati korak prema modernoj arhitekturi, pa je projekt dobio umjereniji arhitekt s bečke Likovne akademije, Friedrich Ohmann.

Od projekata izvan Beča, valja spomenuti lovačku kuću srpskog kralja Milana I. 1885/86. i projekt za župnu crkvu u Osijeku 1893, koja već naznačuje moderno „zaodijevanje“ fasade geometrijskim uzorkom, ali nije naišao na odobravanje investitora pa nažalost jedini projekt Otta Wagnera za Hrvatsku nije realiziran.  

Wagnerovim životnim projektom smatramo reguliranje Beča te planiranje i gradnju gradske željeznice. Njegova vizija ujedno funkcionalne i monumentalne, prometno i infrastrukturno opremljene moderne metropole, nije nikad u potpunosti ostvarena, ali je dala podlogu sljedećim generacijama urbanista. Gradska pak željeznica, kompliciran splet tračnica, mostova, vijadukata, brana i postaja u obliku paviljona, svjedoči o inženjerskoj genijalnosti povezanoj s vrhunskom arhitektonskom estetikom. Branu u Nussdorfu s golemim pilonima na kojima su lavovi arhitekt je smatrao najdražim projektom i danas krasi vizual obljetničke izložbe. Cjelokupna dužina pruge gradske željeznice iznosi 38 kilometara i građena je od 1894. do 1901. Karakteristična ograda s motivom suncokreta koja kilometrima označuje i omeđuje prugu postala je jedan je od simbola Beča, a spletom okolnosti postavljena je 1911. i na dubrovačkom Boninovu.  

Wagner se istaknuo kao projektant sakralne arhitekture, od novoplaniranih do rekonstrukcija postojećih crkava, kao npr. neizvedeni projekt obnove bečke kapucinske crkve i carske grobnice, koju je zamislio kao monumentalni hram nadsvođen kupolom, a koja će biti jedna od važnih karika prema nešto kasnije realiziranoj crkvi na Steinhofu, koju smatramo jednom od najuspjelijih sakralnih gradnji 20. stoljeća.  

Jedna tematska cjelina izložbe posvećena je nerealiziranom projektu bečkoga gradskog muzeja na Karlsplatzu, u neposrednoj blizini barokne Karlove crkve, kojim se bavio desetak godina prilagođavajući monumentalni projekt vizurama cijeloga trga i izazivajuću pritom konzervatorske polemike i dileme koje su se oštro usprotivile Wagnerovu projektu. U bečkim je novinama kolala karikatura koja prikazuje Fischera von Erlacha i Wagnera, pri čemu mu barokni graditelj kaže, „Tješite se, moj dragi Wagneru, i ja sam izgradio Karlovu crkvu i izmijenio vizuru grada u svoje doba. Za stotinu godina i vaš će se projekt ljudima dopadati.“ Da je izveden, bio bi to još jedan snažan arhitektonski simbol grada, urbanistički prilagođen obodnoj parceli trga, s gabaritima koji poštuju glavni akcent u prostoru, znamenitu Karlovu crkvu.  

Otto Wagner sam se pobrinuo za „oružje“ kojim je širio svoje postulate moderne arhitekture. Objavio je samoizdanja više mapa svojih projekata, objavljivao je članke u časopisima, sudjelovao na izložbama bečke Secesije i internacionalnim izložbama te držao predavanja. Najvažniji dio čine teorijski članci o modernoj arhitekturi (Moderne Architektur, 1898) i urbanizmu modernog grada (Die Großstadt, 1911). Godine 1896. imenovan je profesorom na arhitektonskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti, a njegov angažiran nastavni rad pronijet će poznata Wagnerschule, iz koje su do Prvoga svjetskog rata proizašli brojni arhitekti koji su diljem Europe promovirali vagnerijansku modernu arhitekturu i implementirali je u svojim sredinama. Wagner je nasljednikom smatrao Jožu Plečnika, ali Akademija toj zamolbi nije udovoljila.

U svojoj sredini Wagner je postao oličenje modernoga tipa arhitekta, zapamćen je za radnim stolom u bijeloj kuti s neizostavnom olovkom i cigaretom u ruci. Uspješno se otrgnuo estetici prethodnika, Heinricha von Ferstela, Theophila Hansena, Carla Hasenauera i Friedricha von Schmidta i vlastitim primjerom svjedočio čovjeka novog doba koji svojim radom gradi karijeru. S četrdeset godina, 1881, imenovan je građevinskim savjetnikom, a po osnutku bečke Secesije priključuje se tom udruženju, čime se približio mladoj generaciji umjetnika i kroz secesijsku estetiku otvorio nove mogućnosti vlastitih mijena. Wagnerovi suvremenici, bolje rečeno, mreža njegovih poznanstava, poslovnog partnerstva i prijateljstva, obuhvaća široki krug osoba koji su na izložbi pokazani fotografijama i podsjetnicima iz njegove ostavštine. Njegovo uspješno balansiranje između carskih projekata, gradskih vlasti i narudžbi, privatnih investitora i vlastitih vizija, rezultiralo je opusom koji je obilježio važno razdoblje i s pravom ga se smatra genijem moderne arhitekture. Izložbom je upozoreno i na devastacije koje su pretrpjeli Wangerovi projekti nakon Drugoga svjetskog rata, posebice tadašnja modernizacija gradske željeznice, koja je prouzročila gubitak brojnih izvornih artefakata, a ta se prijetnja danas nadvija nad kompleksom bolničkih zgrada na Steinhofu.

Izložbu prati enciklopedijsko izdanje kataloga s uvodnim tekstovima bečkih stručnjaka, među kojima su najpriznatiji istraživači Wagnerova opusa, Peter Heiko, Otto Kapfinger, Renata Kassal-Mikula…, uz sudjelovanje znamenitih teoretičara arhitekture, Ákosa Moravánszkog iz ETH Zürich i Eve Blau s Harvarda. Uredništvo kataloga i izložbeni koncept potpisuju Andreas Nierhaus i Eva-Maria Orosz.

Zgrada današnjega Muzeja grad Beča podignuta je 1959. na mjestu na kojem je Wagner planirao reprezentativno zdanje gradskog muzeja tik do Karlove crkve J. B. Fischera von Erlacha. Njezin šablonski „modernizam“ nikada nije bio prihvaćen i to je bilo privremeno rješenje koje će uskoro biti zamijenjeno još jednom suvremenom arhitekturom na dalekom tragu Otta Wagnera, ovaj put bez polemika o konkurenciji prema znamenitoj baroknoj crkvi u neposrednom susjedstvu.