Potraga za identitetom

Pedesetjednogodišnji katalonski pisac Jordi Punti u romanu Izgubljena prtljaga problematizira identitet i apostrofira njegovu nestalnost, promjenjivost, višestrukost, u maniri svojevrsna romana ceste osovljena oko na različite načine varirana motiva putovanja, kao simbola neuhvatljivosti, fluidnosti, nestalnosti. U romanu čitatelj upoznaje i prati četvoricu sredovječnih muškaraca koji se, nakon što saznaju da su svi sinovi istoga oca (premda žive na različitim stranama Europe – Njemačka, Francuska, Španjolska, Velika Britanija) zajedno upuštaju u potragu za njim, diljem duge i nepregledne, nepredvidljive autoceste života.  

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2017.

Tragajući za nestalim ocem Gabrielom Delacruzom (koji je tek kratkotrajno živio sa svakim od njih i njihovim majkama tijekom njihovih djetinjstava) oni susreću brojne ljude, proživljavaju različite pustolovine te postupno sklapaju mozaik očeva života, istodobno otkrivajući i brojne dotad im nepoznate detalje iz života svojih majki te nadograđuju vlastite identitete i svoje životne priče. Postupno tako doznaju da im je otac bio napušten kao novorođenče (ostavljen ispod jednog prodajnog štanda barcelonske tržnice), da je odrastao u sirotištu gdje su ga odgajale časne sestre i da se naposljetku zaposlio kao vozač kamiona poduzeća specijalizirana za selidbe diplomatskog i upravljačkog osoblja širom Europe. Upravo ta njegova poslovna putovanja rezultirala su četvoricom sinova istoga imena razasutima diljem Europe, a rođenima u pravilnim dvadesetomjesečnim razmacima – to su katalonski prevoditelj Cristofol, engleski antikvar Christoph, njemački glumac Christof i francuski profesor fizike Christophe – s čijim je majkama Gabriel neko vrijeme održavao veze, da bi potom iščezao iz njihovih života.  

Specifična situacija zbog koje ih majke upućuju u povijest svojih upoznavanja s Gabrielom samo donekle može kompenzirati odrastanje bez očeve pažnje i prisutnosti, ali im ipak pruža dojam da sebe malo bolje poznaju. Osim Gabriela sa životnom pozicijom siročeta bez roditelja te njegovih sinova koji su odrastali bez oca, i ostali likovi u romanu (redom uvjerljivo oslikani, a često i osebujni) mahom su ljudi neoformljenih identiteta. Takav je primjerice i Gabrielov najbolji prijatelj Bundo, koji je silno želio osnovati dom, ali na to nije bila spremna njegova odabranica, prostitutka Caroline, čiji je identitet također fluidan, rascijepljen, jer uz onaj, uvjetno rečeno primarni, još obuhvaća i alter ego Muriel, čija osobnost preuzima primat dok se Caroline bavi zadovoljavanjem klijenata.  

U romanu prepunu neočekivanih obrata i događaja, humora, strasti, ljubavi i erotike, ali i nesreće, razočaranja i tuge, autor kombinira različite pripovjedače, diskurse i načine izražavanja, često rabeći slikovit govor ulice, kolokvijalizme, sleng. Osim što nijansirano portretira široku galeriju raznolikih ljudi i izlaže putanje njihovih sudbina, Jordi Punti sugestivno kroji i panoramsku društveno-političku sliku Europe druge polovine 20. stoljeća. Tako u svom romanu autor jednakom uvjerljivošću oslikava atmosferu studentskih nemira u Parizu 1968, Francovu diktaturu u Španjolskoj, hipijevštinu i seksualnu revoluciju te englesko bujanje punk-pokreta, a to redovito čini uz velike doze socijalne osjetljivosti i kritičkog naboja, jer uglavnom je riječ o očištima i iskustvima likova iz proleterskog socijalnog miljea. Tako su redovito i perspektiva promatranja, i svjetonazor, i stav spram društvene i političke zbilje, ali i disfunkcionalni karakter međuljudskih odnosa, determinirani socijalnim statusom i neprestanom egzistencijalnom tjeskobom te borbom za osiguranje osnovnih životnih resursa. Pritom Jordi Punti izbjegava dociranje i nametanje zaključaka, gradeći narativ na način da zaključci proizlaze iz oslikanih iskustava likova i njihovih životnih okolnosti.  

Autorova darovitost ponajviše se očituje u uvjerljivu dočaravanju autentičnosti života pripadnika radništva različitih europskih gradova u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Punti to postiže nizanjem naizgled nevažnih, sitnih svakodnevnih događaja, koji pak u ukupnosti čine esenciju egzistencija svih nas – odnosi među članovima obitelji, sitne čarke, zamjeranja i razmirice, svakodnevne rutine i rituali, sitni užici, nehotične nepravde, krivi koraci, iznevjerena očekivanja i neispunjeni snovi i ambicije, karakterne osebujnosti i ekscentričnosti, nesigurnost i neodlučnost ono je čime Jordi Punti ispunjava stranice vješto postižući visok stupanj identifikacije čitatelja s likovima većini od nas uvelike nalik, bez obzira na eventualne generacijske razlike ili nepodudarnost domicila i nacionalne pripadnosti.  

Roman, ipak, nije bez slabosti. Vrlo je uočljiva nedovoljna izdeferenciranost u načinu i tonu pripovijedanja četvorice Gabrijelovih sinova koji se izmjenjuju u ulozi naratora (s tek nešto većim dozama duhovitosti kad pripovjednu palicu preuzme Cristofol). Također, četvorica Gabrielovih sinova u nedovoljnoj su mjeri okarakterizirani i psihološki profilirani te ostaju na razini višeglasnoga pripovjednog kora, s funkcijom inicijalnog zamašnjaka fabule i posrednika događaja iz života zajedničkog oca i različitih majki, ne uspijevajući postati punokrvnim likovima.  

Iako je mudro odabrana (jer je u analogiji s razbarušenošću i nomadskim načinom života lika koji je u fokusu zanimanja), rascjepkana, fragmentizirana naracija rezultira rukopisom lišenim dovoljne koherencije, rukopisom koji pati od natrpanosti, zalihosti i opterećenosti suvišnim, pa se mora zaključiti da je Izgubljena prtljaga roman dojmljiv na razini pojedinih dionica, ali nedovoljno konzistentan kao cjelina.