Perpetuiranje ljudskog zla

U trećem prizoru petoga čina Tita Andronika, u prijevodu Vladimira Gerića i premijerno izvedena 23. ožujka na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih u režiji Igora Vuka Torbice, nasmrt osuđeni Maur Aron u rukama drži tamnosmeđa životinjska jetra – sina mulata kojega mu je rodila ljubavnica, bivša gotska vladarica Tamora, poslije Saturninova žena i rimska carica – pitajući publiku tko će ga uzeti i spasiti? I nitko se ne javi.  

Je li razlog gađenje prema pravom mesu, ili je samo riječ o suvremenom samodovoljnom zatupljenom čovjeku koji nema razumijevanja za čovjekoljublje i drugotno? Koji ne mari ni za što što ga se ne tiče, što ga ne boli? Ili je pak riječ o strahu da bi dobročinitelj mogao biti prokazan kao netko tko se ne uklapa u matricu samodostatnosti? Kao netko tko se boji krive odluke? Mnoštvo je pitanja koja se nameću i traže odgovore, što  uspjela predstava tek obzirno naznačava.  

U Titu Androniku – kao u svakoj Shakespeareovoj tragediji, kao uostalom i svakoj tragediji općenito, zamašnjak tragične radnje jest pogrešna odluka – ratnik i pobjednik Tit odbija uzeti ponuđenu krunu koja bi mu omogućila da sam odlučuje o sudbini carstva, prepustivši je Saturninu, starijem sinu umrlog cara. Odluka, koja će rezultirati brojnim smrtima i nesrećama, djelo je, misle mnogi šekspirolozi, njegove inercije, kratkovidnosti, častohleplja, posesivnosti, želje da kontrolira čak i smrt vlastite djece. Dramaturginja predstave Katarina Pejović smatra da je inzistiranje na časti dominantna pogreška, jer se čast „pokazuje kao ključni zamašnjak spirale osvete“.

U kazališnoj knjižici dramaturginja piše da redatelja Torbicu i njegov tim nije zanimao Andronik kao faktografija, kao „puka povijesna analogija i dijagnosticiranje bolesti vremena sadašnjeg“, nego da su ih zanimale „nove razine značenja ... slojevi koji se ukazuju tek u kazališnom otjelotvorenju, tek u prožimanju sa živom glumačkom interpretacijom i individualnim ljudskim iskustvom“. Zanimao ih je ne Tit Andronik kao žrtva vlastitih zabluda, nego njihovo doživljavanje njegovih zabluda. To na početku predstave i kaže glumac, koji glumi crnca Arona.

Zlo s pozornice života
Snimio Marko Ercegović

Slijedom toga dramaturginja u „kazališno otjelotvorenje“ upisuje svoje, vjerojatno i redateljevo, političko i aktivističko pojašnjenje Tita Andronika. Njoj je to drama „o krizi vođe, o njegovoj odsutnosti ... svjedočanstvo o generacijskom srazu“, o starima i starijima „koji žrtvuju i (doslovno) proždiru vlastitu djecu, o mladima koji gube bitku sa stvarnošću ... radi nedostatka vizije i vlastite nemoći da promijene društvenu matricu; anamnezu patrijarhata zasnovana na mizoginiji i razvijenim mehanizmima za prikrivanje muškog straha; denunciranje spremnosti etnički zaraćenih strana da se, u vremenu krize, udruže na rasnoj osnovi i neprijatelja potraže u redovima druge rase“.  

Na kraju tog esejiziranja, koje je politički angažirano i kozmopolitski adresirano, dramaturginja zaključuje kako taj „tematski zemljovid iscrtava Tita Andronika kao poligon za propitivanje fenomena i izvora zla“. Zla, kojega se čovjek teško rješava, jer ga strah „o nepostojanju pravde“ priječi da zlo anulira i definira, jer strah koči „našu sposobnost djelovanja i razumijevanja svijeta“.  

Cinici bi rekli, ništa nova u suvremenom esejističkom hrvatskom teatru koji, i zbog sveprisutne ideologije korektnoga govora i ponašanja, nema isti odnos prema svim torturama koje našem “modernom” teatru ne dopuštaju da iz aktivističkih i ideologiziranih matrica ekstrahira umjetnost te progovori i konkretno i odgovorno.  

U okvir teatarskog esejiziranja, začinjena i naturalističkim kazališnim znakovima, uklopljena je i Torbičina predstava – njezini živi i mrtvi, i njegov zlatoglavi  klaun (Milivoj Beader), kao lajtmotiv predstave i meštar svih rituala – koja će, u dopisanom dijelu, kao iskupljenje svih grijeha za počinjena zla ponuditi još jednu, svakako nesigurnu, inačicu zajedništva, to jest „jednosti“, kako to imenuje Pejovićka.  

U predstavi se „jednost“ jasno očituje kao doslovna, fizička povezanost i suigra publike i glumaca, (scenograf Branko Hojnik). Po toj, itekako staroj teatarskoj konvenciji, publika sjedi u gledalištu dok glumci glume na platou – nekoj vrsti javne arene osvijetljene s osamdeset reflektora na kojima se projicira ime Rima – a poslije odglumljenih prizora vraćaju se na stolce, postaju publika i promatraju što se zbiva na zlokobnoj, zajedničkoj pozornici života. I kostimografkinja Doris Kristić kostimirala ih je gotovo isto, slijedi „jednost“.  

Dakle, Torbica je Andronika realizirao – ne uspješno kao Hinkemana u istom kazalištu – kao stidljivu provokaciju, kao poziv publici da se suoči sa zrcalom u kojem se ogleda sadržaj. O sposobnosti glumca da u svakom trenutku budu uloge i promatrači uloga, odnosno sadržaja, ovisi „kazališno otjelotvorenje“ predstave.

Otjelotvorenju najviše pridonosi Sreten Mokrović. Njegov Andronik surov je i odlučan, ne mareći za zlo osvećuje svako zlo naneseno njemu, njegovu imenu i njegovoj časti. Slijedi ga veoma dobar Petar Leventić, čiji pomalo infantilni i feminizirani car Saturnin živi između želje za vlašću i straha da je ne izgubi. Rakan Rushaidat Arona smješta u okvir već izgrađena uvjerljiva glumačkog habitusa, koji uvijek ima nešto reći publici. Dramsku uprisućenost u liku Lavinije nudi Mia Biondić. I ostatak ansambla uspješno je kreirao prostor i likove predstave, a glazbu Alen i Nenad Sinkauz.