Otkrivanje vatre

POSTANAK BRAŠNA

Godine su donijele dane kruha.  

Rekle su svatko neka zamijesi kruh  

i uredi ga tako da predstavlja  

neku osobinu čovjeka.

Te svoje nužnosti donesite i skupa jedite.

Ono što ostane, podijelite noževima.

 

Odlučila je ispeći sunce i ukrasiti ga

pletenicom od viline kose.

 

Krenula je nizbrdo  

i kruh je pred njom poskakivao  

mekan kao sir

i obitelj ježeva.

 

Kad je napokon sišla, bio je obična kugla.

 

Kruh ti se skamenio poput čovjeka.  

Nisi ga sama načinila.

 

Uzela je vreću brašna iz hambara

i krenula uzbrdo.

 

SUŠA

Krenulo je tako da su mjerili zemlju.  

Ona se jutrima sve više sažimala,  

dolazak konja raznosio je tkivo u nevidljivost.  

Ona im je stostruko vraćala.  

 

Kad bi navečer sjeli na koljena da spavaju,  

dolazile bi vile u štalu.  

Ljudska se prašina slijegala vani u ilovaču,  

mirno je čekala da kopita ponovno presude  

sušu.  

 

Vile se noću zapleću konjima u grive  

i kad ujutro nestanu,  

te su pletenice toliko čvrste  

da ih stotinu ruku ne može rasplesti.  

TRIJEŠĆE

Jednom su konji na prelu  

sabirali kukolj da sagrade kuće.  

Vidjeli su u jedan-dva  

kako na nebu svijetli kolijevka  

i unutra ždrijebe.  

 

Pogledajte kako na nebu ide kolijevka  

i ždrijebe ne ispada.  

  

Saželi su triješće u tijelo dječaka  

i pojeli svaki po jedan organ.

Umjesto da uzdignu veleban svod,

izdubili su na raskrižju rupu

nalik na kućne temelje, grob.

 

Kad ih pronađu kugle,

svaki će od njih sjesti u mračan kut.

Nevidljivi, sapeti u četiri potkove s kičmom:

kopita velikog tijela.

KOLAČ OD BLATA

Ondje gdje su ljudi saželi oca

raskolila se zemlja pa još prepukla.

Kao kora kruha koja se nadima u pećini,  

rodila je livada urezanim križem.

Konji nisu onuda prolazili ako nisu morali,

vukli su ljude natrag u selo

da rukama sabiru žito.

 

Prva je kuća bila od zemlje,

kolač od blata.

Kasnije se izmrvila u naselje,

a ono u četiri.

 

Tamo na raskrižju  

četiri su sina pojeli oca

i otišli svaki na svoju stranu

da se više ne sastaju.

PLAVI PIJESAK

Ako se preduboko kopa voda,

iskopa se proširenje same smrti,

plavi pijesak.

Jednom su došli vojnici.

Htjeli su piti vode iz tog bunara.

Čarobnica je rekla:  

izađu li iz njega kugle

bojom kao fenjeri u rukama ljudi,

strah će putovati, sastajati se i razdvajati.

 

Tijekom toplih mjeseci,  

vojnici su kopali.

 

Kugle te neće zapaliti.

Samo će te naći na raskrižju.

 

Prvo su na njih poslali pse.

Zatim su se zatvorili u svoje kuće.

Na kraju su zapalili vlastita vrata

i od srama propali u temelje.

POSTANAK ZUBA

Popela se na drvo  

i pije nedozrelo sunce

iz ljuske jajeta.

Perje joj se skuplja u ovratnik.

 

Otići će, a posao neće biti gotov.

Na povratku će jedna gljiva  

kriknuti vodu u svoj klobuk.

Jedan će žumanjak uskrsnuti.

 

Sutra će se u travi govoriti:

ona djevojčica prekrasno pjeva.

 

Jednoj će ptici izrasti zubi

i pojest će crninu svom gnijezdu.

 

 

OLOVNO JEZERO

Lopov se šuljao selom,

prebirao bridove kuća kao utopljeničke ruke.

Jedna je kuća crna: nestane kruh

druga je kuća bijela: nastane olovo

 

Krenuo je cestom šumi

u džepu mlinarevih prevelikih hlača.

kroz šupljine je prosipao povratak tlu

izjedao ono što ostane

 

Kad je došao do jezera-zrcala,

izvadio je topuz i otvorio rupu na površini.

žene su se, suprotno obećanju, pretvorile u žabe

tvorići su pojeli mlinara

 

Ljudi iz sela počeli su rastavljati zidove kuća

i nositi daske natrag u šumu

VATRENI BUNAR

Prednji se dijelovi kose ponašaju

kao brkovi stranaca, čudna su kretanja  

travnatih stvari. Godinama je čekala  

da se kopita vrate i prisvoje zube natrag  

 

sa klinova. Bio je crveni momak,

potpuno zašao u vatreni bunar.

Pretvorio se u želju za gaženjem puta  

i nije se moglo učiniti mnogo.

 

Pažljivo je odrezao vrbine grane

i skupio njihovu vatru u prut.

Zatim je urezao svoje ime na njezino deblo  

i rekao joj da je zemlja; kuća i grob.

SJECIŠTE

Za jedne nesnosne žege

kad se sunce u daljini činilo kao jedna  

od onih kugli,

 

konji su disali toliko teško

da su im se duše provlačile

kroz metalne kosti.

 

Od svega se može napraviti glazbalo,

pjevali su povučeni u sebe.

 

Bilo je vrijeme kad smo govorili  

i niste slušali,

 

sad ćemo svirati svoje kolce i svoje šupljine.

 

Čarobnica je ukrstila konjske noge.

Zatim je izdahnula krdo u njihovo sjecište.

 

Kako je magičan alat tijelo:  

trombon iz kojeg izvire grom

 * * *

Marija Dejanović rođena je 1992.

Objavljivala je pjesme u raznim časopisima (Poezija, Forum, Republika, Zarez, Fantom slobode, Riječi), zbornicima i na internetskim portalima u regiji. Za rukopis Bilješke za vodvilj o ozbiljnim odlascima (nož, sunce, tanjur) bila je među pohvaljenima na natječaju za nagradu Goran 2015, a za rukopis Migrena u tlu 2017. Godine 2018. osvaja nagradu Goran za mlade pjesnike rukopisom Etika kruha i konja.  

Osim poezije, ponekad piše i prozu, kritiku i dramu. S proznim rukopisom 2017. ušla je u uži izbor za nagradu Prozak, kritike objavljuje u časopisu Riječi i na internetskom magazinu Zvona i nari. Na Danima ogranka mladih HDDU izveden joj je prvi dramski tekst. Čitala je poeziju na nekoliko festivala i tribina u Hrvatskoj i Sloveniji.

Studira komparativnu književnost i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.