Odlazak rodonačelnika hrvatskog konceptualizma

 Josip Vaništa, akademik, slikar, grafičar, književnik, umirovljeni profesor s bogatom akademskom karijerom na Arhitektonskom fakultetu i jedan od najistaknutijih hrvatskih umjetnika, preminuo je 24. ožujka u 94. godini. Uživao je ugled jednog od posljednjih velikih umjetnika neoavangarde i nedvojbeno jedne od najvećih ličnosti suvremene hrvatske umjetnosti. Bio je vrhunski intelektualac širokih interesa i izvrstan pisac koji je duboko promišljao život i stvarnost u kojoj je živio, jedan od naših najvećih erudita. „U svijesti naše sredine kad se čuje riječ Vaništa pomišlja se prije svega na slikara. Ali po mome mišljenju postoje barem tri Vanište. Jedan je onaj slikar sentimentalnih često sjetnih krajolika – nije slučaj da su često slikani u snijegu ili kiši, koji prigušuju boje. I drugi, umjetnik u krugu Gorgone, radikalni istraživač, ustrajni slikar jedne crte koja dijeli platno na dva dijela. (...) No ne bi trebalo zaboraviti da je u posljednjih tridesetak godina snažno izrastao i treći Vaništa: Vaništa pisac vrlo osebujnog stila, eliptičnih rečenica koji će uvijek radije reći riječ manje nego riječ suviše. Taj je sjajan pisac i memoarist ujedno onaj koji svojim načinom, ali i svojom filozofijom pomiruje dvojicu slikara: onoga sentimentalnog i onoga radikalnog“, zaključuje Igor Zidić. Neki u središte Vaniština stvaralaštva stavljaju njegov rafinirani slikarski opus, koji odlikuje suspregnuta gesta, minimalistički pristup i duboko poštivanje slikarske tradicije. No Vaništin opus ipak ponajviše promatramo kroz prizmu umjetnikove radikalne gorgonske misli i prakse.  

Vaništa na svojoj retrospektivi u MSU 2013.

Tiha diverzija

U umjetnost je ušao na velika vrata, prvom samostalnom izložbom s Miljenkom Stančićem postavljenom 1952. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, amblematskom za početak obnoviteljskih 1950-ih, gotovo poput Murtićeva Doživljaja Amerike, dvaju manifesta i izložbe skupine EXAT 51, Motikina Arhajskog nadrealizma, dvaju Krležinih ljubljanskih referata, pokretanja zagrebačkoga književnog časopisa Krugovi... Ova izložba donosi dublju promjenu u hrvatskom slikarstvu svoga doba, dragocjenu stoga jer je bila autentična i nefrontalna. „Svijet nostalgije i tjeskobe umjesto optimizma, figuracija neovisna o neposrednoj predmetnoj realnosti i oslobođena tendencije, ton i svjetlo umjesto kolorizma. Donijeli su ambijent svog djetinjstva i mladosti, naših sjevernih provincija, njen kasni barok i primitivni bidermajer, tematizirane filozofijom egzistencijalizma koji se pomaljao na intelektualnom horizontu, i to je bilo specifično obogaćenje i novi duhovni emporij umjetnosti”, piše Zdenko Tonković o toj izložbi, naglašavajući da je u osnovi izloženih radova bila metafizičnost atmosfere i prostora, ali prepoznavši i njihovu potrebu za iskazivanjem praznine i melankolije. Tiha diverzija, koja se postupno pretvarala u pravi ideološki šamar vlasti, zbila se na idejno-motivskoj razini. Stančić i Vaništa 1952. zacijelo nisu bili ni svjesni koliko su bile važne i prevratničke njihove riječi ispisane u deplijanu: „U kompozicijama na ovoj izložbi želimo dati naš interieur, taman i topao, a u njima lica s kojim živimo. Tražimo časove njihove smirenosti kada su ona sebi a i nama najbliža.“ Oni se, dakle, te 1952. otvoreno bore za pravo na intimu, a protiv proklamirana i važećega kolektivizma!

Hrvatsku umjetnost Vaništa je ponajviše zadužio kao jedan od rodonačelnika konceptualne umjetnosti, pri čemu se posebice ističe njegovo djelovanje u kultnoj umjetničkoj grupi Gorgona (1959–1966). Ta se skupina zalagala za alternativne oblike djelovanja, priređivala izložbe i izdavala istoimeni časopis najavljujući konceptualizam i odustajanje od materijalizacije umjetničkih djela. Oblici djelovanja defetističke i u sebe potpuno zatvorene grupe bili su pretežito privatna karaktera, ostvareni kao koncept, i očitovali su se kao projekti, geste i različiti oblici međusobna umjetničkog – verbalnog i tekstualnog – komuniciranja poput razgovora, neformalnih umjetničkih okupljanja i druženja, radnih sastanaka s „domaćim zadaćama“, okupljanja u Vaništinu fakultetskom kabinetu, s diskursom razumljivim samo članovima grupe i njima bliskim pojedincima, zajedničkih šetnji u prirodi. U Gorgoninoj naravi čitamo težnju za novim položajem umjetnika, a s tom željom u svezi je i želja za prevladavanjem svih ograničenja uvjetovanih postojanjem fiksnoga umjetničkog predmeta, a potom i za postupnim nestajanjem umjetničkog objekta. Zbog dematerijalizacije umjetničkog predmeta, stvaranju gotovo bez materijala i doživljajnih procesa, neki teoretičari za Gorgonu vežu i termin postobjektna umjetnost, koji se odnosi na umjetnost koja prestaje biti objektna, koja gubi svoje tijelo, koja se rasplinjuje. Vaništa se tada odlučio za krajnji asketizam izražajnih tehnika, za prihvaćanje melankolična, beketovskog apsurda življenja, i za uporno promatranje praznine, u kojoj je neprekidno tražio nadahnuće. On govori o težnji umjetnosti koja je „oslobođena psihološkog i simboličkog tima“, čija je „misao ozbiljna i oskudna“, koja „ne traži djelo ni rezultat u umjetnosti“.  

Nulta točka slikarstva

Njegove su gorgonske slike bile pretežito minimalističke, odnosno sasvim ogoljene i svedene na bitno, crteži su mu krajnje suhi, motivi reducirani – eliptični izraz, svođenje na bitno, težnja prema oskudnosti... Prevladava spoznaja da je slika samostalna tvorevina i kao takva ne treba robovati prikazu predmeta, literarnim ili povijesno simboličkim konotacijama, u njegovu doživljaju slike otklanja se primisao figuracije, prikaza, predstave, pa njegova slika već 1964. doseže potpunu suzdržanost, neikoničnost i neintencionalnost. Kod Vanište najuočljiviji je i najartikuliraniji obrat od dekonstrukcije slikarstva iz njegova autonomnog (čisto slikarskog) područja u raspru o slikarstvu kao umjetnosti, ali jezikom koji je generički izvan svijeta slikarstva. Činjenicu da je Gorgona antislikarska skupina Vaništa je sjajno i precizno elaborirao i dokumentirao. Već 1959. sažima rukopis do krajnje konzekvence, intenzivirajući škrtost i posnost slikarstva kao medija – srebrna, vodoravna ravna linija jedini je element na slikanoj površini. Koju godinu poslije – gestom još radikalnije volje – ide dalje: 1964. u okrilju Gorgone dosegnuo je nultu točku slikarstva. Stvorivši „sliku“ materijaliziranu tek njezinim verbalnim opisom, tekstom ispisanim pisaćim strojem kao stanovitom metauputom za njezino izvođenje (Slika XII, 1964), ostvario je najradikalniji domet hrvatske umjetnosti 20. stoljeća. Umjesto slikanja, Vaništa se odlučio ne samo za antiiluzionistički tretman slike nego – odbacujući do krajnjih granica materijalnost, ikoničnost, intencionalnost, predstavu, lako prepoznatljive predmetne podatke, asocijacije, piktorijalnost, ekspresiju i zapravo svaki osjetilno-plastički trag slikarske aktivnosti na površini platna – za „nepostojeći objekt“ (onaj koji ne postoji izvan diskursa) koji naglašava svoju tautološku narav, uživajući u svojoj autonomnosti, samobitnosti i samodostatnosti. Vaništa se u Slici definitivno oslobađa ne samo svake slikarske formativnosti i predmetne predstave nego i od svake apriorističke materijalnosti u ideji i realizaciji djela te prostor platna svodi na postikonografski „nulti stadij slike“. Riječ je o zamjeni fizičkog procesa mentalnim konceptom – djelo postoji samo u Vaništinu opisu, tautološkoj evidenciji: „Vodoravni format / širina 180 cm / visina 140 cm / cijela površina bijela / sredinom platna vodoravno teče srebrna linija (širina 180 cm, visina 3 cm)“. „Materijalizacija“ tog artefakta afirmira svijest da se umjetnikov rad više ne mora ostvariti ni dovršiti u vidljivu objektu.  

Josip Vaništa, Beskonačni štap

Časopis Gorgona

Gorgona je 1961. pokrenula istoimeni časopis. Svaki broj zamišljen je kao kreativno rješenje pojedinih članova grupe, odnosno onih koji su bili s njom povezani. Posebice je zanimljiv prvi broj časopisa Gorgona. Vaništa, njegov autor, uzeo je fotografiju prazna izloga trgovine u Vlaškoj ulici te je reproducirao na svih devet stranica tiskovine. Taj čin može se iščitati kao bezinteresno pokazivanje stvarnosti, a ponavljanje neutralna, hladna motiva onemogućava učitavanje bilo kakva simboličkog sadržaja. Zbog umnožavanja jedne te iste fotografije – promoviranja praznine, u krajnjem slučaju beznađa – Vaništa je saslušavan u milicijskoj stanici, ali ga je od nevolja spasio Božo Beck, ugledni ravnatelj Gradskih galerija i utjecajni komunist.  

Desetljećima je održavao vrlo intenzivnu prepisku s brojnim prijateljima, umjetnicima, intelektualcima, i kad bi se sva ta njegova prepiska skupila na jednom mjestu, bio bi to zasigurno impresivan intelektualni opus. Svoje impresije, sjećanja i razgovore ukoričio je u pet knjiga eseja o umjetnosti i poznatim ličnostima, u kojima je ostavio danas dragocjene zapise o susretima ili razgovorima s najistaknutijim umjetnicima svoga doba.  

Vaništa je nepovratno otišao, ali je svoje i Gorgonino ime upisao na svjetski kulturni zemljovid, osiguravši im vječnost.