O Slamnigu slamnigološki

Svaki čitatelj zainteresiran za Slamnigov akademski, prevodilački, kulturni i umjetnički rad zacijelo će rado posegnuti za knjigom Kristine Grgić Trajni dijalog. Činjenica da joj je podloga doktorska disertacija i da svega desetak stranica glavnoga teksta nije popraćeno bilješkama svjedoči o dugogodišnjem, pomnom autoričinu istraživanju teme Slamnig, kao i hrabrosti da se upusti ne samo u analizu višeslojnoga i problemski izazovna Slamnigova rada „uz pomoć“, kako otkriva, „komparativne književnosti kao njegova teorijsko-metodološkog uporišta“ (356), nego i da obuhvati što više veza koje je on pritom ostvario s drugima – znanstvenicima, nacionalnim književnostima, pristupima, piscima, žanrovima. Obaseže gotovo petsto stranica, a opremljena je dosad najcjelovitijom Slamnigovom bibliografijom. Knjiga nadilazi uski interes za Slamniga utoliko koliko zahvaća posredovanjem njegova znanstvenog djelovanja u aktualna pitanja poput traduktologije, povijesti i statusa komparatistike danas, ideje svjetske književnosti, uspostave kanona te odnosa popularne i usmene književnosti, kao i njihov nestabilni, pregovarački odnos prema visokoj književnosti.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2017.

Autorica je svoj predmet interesa raščlanila prema disciplinama i djelatnostima kojima je premreženo Slamnigovo djelo pa će se tako fokusirati na njegov prevodilački rad, književnoumjetnički, književnopovjesničarski i komparatistički. I dok je njegov književni opus, barem prozni i pjesnički, ipak akademski obrađen i vrednovan u obliku znanstvenih i stručnih članaka ponajprije u radovima domaćih kroatista i komparatista (primjerice Cvjetka Milanje, Zvonimira Mrkonjića, Zorana Kravara, Krešimira Bagića), konferencija i zbornika radova te antologijskih pregleda, od kojih je najnovija Antologija (2015) u izboru Tomislava Brleka, dotle je njegov znanstveni rad tek mjestimice proučen i komentiran (poglavito njegovi versifikacijski aspekti u razasutim Kravarovim tekstovima). O prevoditeljskom i antologičarskom pak zna se malo, ako išta. Tomu je zasigurno kumovala blizina Slamnigove smrti (2001), kao i to da je njegova misao bila poznata najbližim mu suradnicima, kolegama i učenicima pa se nije osjećala potreba za njezinom ozbiljnijom kritičkom ocjenom i kontekstualizacijom. No poznato je da je u znanosti blizina najčešće otegotna okolnost, stoga činjenica da mu analitičku pozornost posvećuje znanstvenica mlađe generacije (rođena 1978) povoljno utječe na objektivnost prikaza. Riječ je o doista pionirskom pothvatu, u neobično svestranu Metkovcu autorica je našla zahtjevan predmet proučavanja te s temeljitošću i odmjerenošću ispunila preuzetu zadaću.

Čitatelj u ulozi suca

U kratkoj recenziji nemoguće je udovoljiti kritičkom impulsu u onoj mjeri u kojoj bi to prema autoru bilo pravedno, a širem čitateljstvu korisno. Nije ni preporučljivo lijepiti metodološke etikete jer sažetošću samo hine bistrinu, dok zapravo povećavaju mogućnost nesporazuma. Dakle jedina za opseg teksta primjerena gesta jest ograničiti se na aspekte koji se podudaraju s profesionalnim interesima i kompetencijama autorice ovih redaka, a mogli bi poslužiti kao poticaj daljnjim raspravama te obnovi zanimanja za naizgled zaključene teme i probleme koji se hrvatskoj književnoj znanosti, vidimo, ipak opetovano vraćaju. To se u prvom redu odnosi na razumijevanje tradicije, intertekstualnosti, teorije utjecaja odnosno pjesničkog nasljedovanja. Mogućnost takva, uvjetno rečeno, modernističkog čitanja uporište pronalazi u Slamnigovu znanstvenom radu, u kojemu autorica bilježi prisutnost modernističkih tendencija.

Po širini tema kojima se Slamnig bavio jasno je da je njegovo razmišljanje bilo višesmjerno i da je nastojao držati korak sa svjetskim trendovima, s promjenjivim uspjehom. Takva se slika, iako izrijekom nije tako imenovana, nazire u autoričinu pripovijedanju o njemu, napose sudeći prema bilješkama. U njima navodi divergentna razmišljanja, polemičke tonove i oprez u prosuđivanju, ponekad čak i slučajeve da se Slamnig sâm sa sobom ne slaže – primjerice njegov vlastiti književni opus opovrgava njegove znanstvene tvrdnje. Čitatelju se dakle prepušta uloga suca. Takva raširena akademska spisateljska praksa, dok pokazuje velikodušnost i benevolentnost prema predmetu interesa, zahtijeva od čitatelja zavidnu razinu prosudbene moći, s neizvjesnim ishodom. Posljedica toga jest da u tekstu kohabitiraju dijametralno suprotne znanstvene tvrdnje pa bi čitatelju bila neizmjerno korisna autoričina čvrsta ruka da ga vodi, uz prikladnu argumentaciju dakako, prema onoj koju smatra valjanom ili vjerodostojnijom. Postoji naime opravdana bojazan da će samo stručnom oku biti zamjetno kako su u akribijsku priču o Slamnigu pojedine tvrdnje određenih znanstvenika poput Kravara i Dunje Detoni-Dujmić uvrštene, a da izostaju suprotna stajališta (primjerice Brleka i Bitija).

Slamnig pjesnik i Slamnig znanstvenik

Veće čitateljske nedoumice pojavit će se u pokušaju da se izmiri Slamnigovo djelo i njegov znanstveni opis, koji autorica brižljivo iznosi. Za primjere neka posluže dva slučaja, oba preuzeta iz lirike. Navodeći tipološke podjele Slamnigova pjesništva, autorica domeće, slažući se s iznesenom tipologijom Bernarde Katušić, da ono ulazi u semiološki model (nasuprot mimetičkom) suvremene hrvatske poezije. Nedoumica nastaje tri stranice poslije kada autorica preuzima dijametralno suprotnu odredbu Zorana Kravara u pogledu ranog Slamnigova pjesništva smještena između „'doživljajnosti' i slikovitosti“, povezujući njegov „neposredan prikaz doživljaja zbilje“ s poetikom imagizma. Drugi primjer odnosi se na vrednovanje Baudelaireova i Yeatsova pjesničkog utjecaja na pjesnika Slamniga, tj. na nesuglasje između opće ocjene i njezine specifične ilustracije. Dok je točno da je lirika obojice pjesnika u „intertekstualnom dijalogu“ sa Slamnigovom, kao i to da su obojica „predstavljala važne pjesničke figure“ i da je obojicu pretvorio „u predmet pjesničke igre“, dalje specifične tvrdnje tek djelomično ilustriraju opseg i dubinu te intertekstualne ocjene. Jedna od njih jest da se Slamnig „udaljuje od ozbiljnoga i uzvišenoga prizvuka Baudelaireova soneta i njegove poezije općenito“, a druga je da je Yeatsovo pjesništvo s njegovim „donekle usporedivo po odnosu spram jezika i težnji za obnovom tradicije“. Pišući da je „Slamnigova samosvojna interpretacija esteticističkoga naslijeđa“, autorica se priklanja Slamnigovu statičnom i jednoslojnom shvaćanju pjesništva tih modernističkih autora, koje je plod književnopovijesne homogenizacije (pridjev „samosvojan“ pretpostavlja kakvu unificiranu esteticističku poetiku i jednom zasvagda zadanu tradiciju). Prema toj optici, zadanoj književnopovijesnim kategorijama, Slamnig se „udaljuje“, dok se iz modernističke vizure – a ona je također zastupljena u Slamnigovu radu – približava svojim pjesničkim uzorima; poput Baudelairea – a i to autorica izrijekom spominje – on spaja udaljene registre i teme: za Baudealairea je „karakterističan spoj opreka – dobra i zla, uzvišenoga i niskoga, pa i esteticističkoga kulta ljepote i estetike ružnoga“. Stoga, početni dojam da se Slamnig „udaljuje od ozbiljnoga i uzvišenoga prizvuka Baudelaireova soneta i njegove poezije općenito te zadobiva neobvezatan i humorističan ton“ ne bi bilo zgorega uvrstiti u svojevrsno dubinsko sondiranje „spoja opreka“. Isto vrijedi za Yeatsa. Usprkos „nešto nižem stilskom registru od Yeatsova prototeksta“ Plovidbe u Bizant i procjeni da se „udaljuje (…) od njegova poetiziranog izraza“ (255) kad Slamnig upotrijebi riječ „ženska“ u pjesmi More vrvi vrnutima, Slamnig se Yeatsu dubinski približava. Na taj nas zaključak navodi dragocjena autoričina bilješka samo nekoliko stranica prije, a to je „pohvalna ocjena djela jednoga od ranijih autora – W. B. Yeatsa“ tandema Slamnig-Šoljan „zbog njegovih nastojanja da u vlastiti pjesnički izraz unese 'suvremeni govorni jezik'“. K tomu se dodaje da ta „značajka posebice dolazi do izražaja u zrelom razdoblju Yeatsova stvaranja, tj. 1914.“. Plovidba u Bizant objavljena je 1928.

Konačno, kad autor odvaguje u uređivanju rukopisa hoće li se svrstati na stranu šire čitateljske publike ili uskoga kruga akademskih radnika, urednikova je ruka presudna za jezičac na vagi. Ostaje pitanje bi li u ovom slučaju vrijedilo žrtvovati znanstvenu posvećenost temeljitosti i detalju u korist čitatelja i čitateljâ, no nedvojbeno je da osnovna argumentacija ne bi izgubila na jasnoći i uvjerljivosti. Svi koji pišu u znanstvenom stilu suočavaju se s nelagodnom spoznajom da bilješke znaju izazvati neželjeno opterećenje za čitanje. Kristina Grgić nadoknađuje taj integralni dio akademskog pisanja discipliniranom sintaksom, odmjerenim izlaganjem i preciznim izrazom. Dobili smo sintetsku, najopsežniju i najrelevantniju knjigu o Slamnigu, kojom bi i Slamnig zacijelo bio zadovoljan.