Nijedna isključivost nije dobra

Kako stvari stoje, sva posttranzicijska i postsocijalistička društva, pa i ovo naše hrvatsko, sve da i žele, ne mogu se osloboditi određenih tereta prošlosti. I koliko god da želimo pobjeći od te prošlosti, taj bijeg nam ne polazi za rukom. Mojim studentima već je na prvome seminaru jasno da između spola i roda ne možemo staviti znak jednakosti. (Isto tako, ne možemo izjednačiti ni pojmove kao što su društvo i država; prvo pripada privatnoj, a drugo javnoj sferi. Doduše, treba biti iskren i priznati da velik dio naših problema vuče korijenje iz nekih drugih vremena, kada je privatizacija javne sfere bila najnormalnija pojava.) To da spol pripada biologiji, a da je ono drugo, rod, zapravo društveni konstrukt, uostalom, kao i naši identiteti, nacije, naše tradicije…, većini hrvatskih političara nije baš razumljivo. „Ženom se ne rađa. Ženom se postaje. Nikakva biološka, psihička, ekonomska kob ne definira oblik koji u društvu poprima ljudska ženka“ (Simone de Beauvoir, Drugi spol, 2. svezak, Proživljeno iskustvo).

Sve te aktivnosti protiv imaginarnih neprijatelja, tih „sjemena zla“ hrvatske obitelji i društva, ne mogu proći bez nužne asistencije i nekih konzervativnijih grupa iz, manje-više, svih naših vjerskih zajednica. U tim aktivnostima naše vjerske zajednice prilično su jedinstvene. Razmjerno se lako dogovore oko zajedničkog „neprijatelja“. Na istovjetan način ponašali su se i prigodom referenduma o definiciji braka. I sada ti isti traže novi referendum, referendum o Istanbulskoj konvenciji. Svi se krajnje ozbiljno i mudro pozivaju na „švicarski model“ toga instituta neposredne demokracije, a da pritom pojma nemaju u kojim slučajevima i kako to Švicarci zapravo rade.

No to nikako ne znači da o našim zagovarateljima referenduma a priori mislimo da su loši ljudi ili, ne daj Bože, da je riječ o fašistima, kako se zna čuti u nekim krugovima. Oni to mogu postati tek kada bi svoja uvjerenja nametali na nasilan način svima onima koji ne misle kao oni, pa bi, u tom slučaju, njihova uvjerenja bila ujedno i jedina moguća uvjerenja. Ili, jezikom Karla Marxa, to bi zapravo bila „vladajuća uvjerenja“. A njihovi nositelji bili bi oni koji upravljaju našim društvom. Ta se konstatacija, u jednakoj mjeri, odnosi i na one druge, koji o sadržaju Istanbulske konvencije imaju posvema drukčije, pozitivno mišljenje.  

Imati određeni stav još ne mora značiti da ste „lijevi“ ili „desni“ fašist, odnosno da su ti vaši stavovi i uvjerenja u funkciji promicanja svjetskog „zla“! Tek kada svoj stav ili svoje uvjerenje pokušavate nasilno institucionalizirati, učiniti ga performativnim, tako što ćete nemilosrdno eliminirati, i to u svakome smislu, i onome simboličnome, ali i onome stvarnome, sve one koji ne misle kao vi, tek u tom slučaju moguće je govoriti o fašizaciji javnog prostora, društva. Želimo vjerovati da nas sva povijesna iskustva uče da ni jedna isključivost ni jednom društvu odnosno zajednici nije donijela ništa dobra. Stoga bi bilo i više nego poželjno da se svaka tema, svaki problem, prije svih odluka dobro analizira. Naravno, prva pretpostavka za takvo što jest elementarna informiranost o spornim temama i problemima. Ako se složimo da pitanje odnosa spola i roda nije nogometna utakmica, što će reći da se u tim pitanjima ne možemo ponašati iracionalno, na način zaigranih nogometnih navijača, onda smo napravili onaj prvi i, najčešće, odlučujući (is)korak prema kakvu-takvu rješenju problema.

Ksenija Vidmar-Horvat, slovenska sociologinja kulture, napisala je sjajnu knjigu Imaginarna majka. Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća (prošle godine prevedena je i na hrvatski jezik), u kojoj se bavi slikom majke i majčinstva u javnoj kulturi 20. stoljeća. Nema nikakve dvojbe da je majčinstvo u svim razdobljima, i u socijalističkom i u kapitalističkom, na američki način, kao i u ovom tranzicijskom, obilježeno istovremenim prividom ženskoga prirodnog poslanja i društvenoga duga naciji. Ono je bitna ideološka sastavnica i kulturna oznaka žena u svim nacionalnim prostorima. Stoga treba imati razumijevanja i prema feministicama i feminističkom pokretu. Barem prema onim umjerenim derivacijama te zanimljive i korisne teorijske paradigme, koja na ovim prostorima ima sasvim pristojnu tradiciju.

Kultna knjiga modernoga feminizma Drugi spol, koju je napisala već spomenuta društvena teoretičarka i filozofkinja Simone de Beauvoir (knjiga je objelodanjena davne 1949) jest u posve određenom smislu proročanska. Uvjetovala je pojavu „krize muškosti“ (termin dugujemo ­Judith Halberstam). Naime, sve te rasprave oko Istanbulske konvencije nisu ništa ino nego rezultat sadašnje „muške“ krize. Naime ne možemo se oteti dojmu, baš kao ni Elizabeta Šeleva, da krutost i ustrajavanje na formalnim rodnim atributima nije ništa drugo nego posljedica jedne historijske traume. Nadalje, ta teoretičarka kulture smatra da je to stanje inducirano tzv. simboličkom kastracijom, odnosno neprekidnim ugrožavanjem muškosti na ovim prostorima, koji su prilično dugo bili pod tuđom imperijalnom vladavinom i okupacijom. Budući da se te svojevrsne kolonizacije nikada nismo u potpunosti oslobodili, a u današnje, globalno vrijeme, na djelu su oblici „mekih“ EU-kolonizacija, onda uopće nije neobično što se kriza muškosti u današnje doba rješava instant-konsolidacijom muškog autoriteta u obliku (obiteljskog) nasilja ili jednostavno ispijanja većih količina alkohola u kvartovskim kafićima…  

A to uopće nije tako naivno kako se, možda, nekomu čini. To je par excellence političko pitanje. Konačno, sve ono što pripada „osobi“ i nije moguće promatrati izvan politike. Stoga je krajnje vrijeme da naši političari preuzmu svoj dio odgovornosti glede projekcije budućih, poželjnih odnosa u hrvatskom društvu. A da bi im tako što uopće pošlo za rukom, bilo bi poželjno da se jednom zauvijek usvoje barem ona elementarna znanja, koja se odnose na semantiku vlastitog jezika. Ovako ih je neki put uistinu neugodno slušati. Ponekad je čak mnogo bolje i poželjnije više jesti i piti, a manje pričati.