Neupitna krepost u zapažanju života

Pjesnik, kojeg je kritička prosudba ocijenila kao inteligentna liričara, zatim prozaik (pisac kratkih poetskih priča) i antologičar u koautorstvu ili kao samostalni sastavljač novije suvremene hrvatske poezije, Miroslav Mićanović snagu i razum podosta je trošio na razvitak i potporu drugih mladih pisaca, i to ne samo kao dugogodišnji urednik časopisa Quorum. S Brankom Čegecom sastavio je pregled hrvatskoga pjesništva osamdesetih „strast razlike, tamni zvuk praznine“, a osobno potpisuje antologiju Utjeha kaosa, prevedenu na engleski i mađarski jezik te u elektronskom obliku Zagrebačke slavističke škole. Vodio je i radionice kreativnog pisanja. Predstavio se kao kompetentni prosuditelj poetski kvalitetnih pjesničkih opusa i autor četrnaestak knjiga poezije i proze. Njegove su se pjesničke vrline hvalile, a njegova krepost ostaje i nadalje neupitna.

Miroslav Mićanović

Izd. Meandar Media, Zagreb, 2017.

Mićanović kao da je uvijek u potrazi za pričom, ili ga ona uzastopce prati, u hodu s njim, u rafiniranim i bljeskovitim mislima, opaskama i reduciranim poetskim slikama. To je ponudio i u knjizi Soba Jacka Nicholsona, u kojoj (priča Zna da možda izmišlja) ne samo da na svoj način interpretira fenomen filma nego je film i stigmatični akter, odnosno, svojevrsna mizanscena za originalnu priču. Istrzan govor i ponekad nedorečene sintagme, poneka eliptičnost u izrazu, ne smetaju da se napokon konstituira dohvatljiva priča, ali ne ona koju već svatko zna i koju očekujemo. Nisu mu strane ni literarne teme iz redakcijskog života pa ni svekolika hrvatska zavičajnost, uz opasku da nadilazi puki regionalizam. Osjetilima dohvatljiv on ispisuje tekst kao podtekst te će izvantekstualnost biti podjednako važna uz njegov autoreferencijalni stav. On umije podsjetiti i na ono što je „zauvijek prošlo i nestalo“. Kad opisuje zgode s književne manifestacije (Goranovo proljeće), on ujedno, uz poneku bljeskovitu sliku („ljeto divlja u sebi“) promišlja o socijalizaciji i egzistenciji zajedničkog okoliša. Riječ je o priči Gerovo. Nenametljiva poenta priče reći će nam da vozač koji vozi sudionike Goranova proljeća nije zapravo preživio automobilsku nesreću, već je preživio Goranovo proljeće i njegove sudionike.

 Sve su sintagme osvježene novim rakursom gledanja (filmskim švenkom), dakle snimanja tekućeg života. Zazurit će se i u objektiv grada (priča Fotografija u Vlaškoj), čiju fotografiju zamišlja i razvija. Rečena eliptičnost („Ostavljanje torbe, plaćanje, lijepljenje dokaza o vlasništvu. Razgovorljiv vozač. Užurbanost, ulazak, pozdrav...“) točno je locirana na bitni događajni predmet, i to ritmizira i ubrzava priču. Pritom nas neće zamarati prikazima i opisima izmišljenih, esejiziranih, dubioza. Kako sam kaže – on istodobno čuje, i sluša, i piše, i misli, razgovara na telefon i ispravlja tipfelere.

Priča koju traži i nalazi uvijek je u konačnici nehajno zaokružena snažnim okretom (twistom). Uostalom, Mićanović je „učo“ kratke priče i neće ga nikad zadovoljiti neka pričica koja se istrese iz rukava pohabana sakoa tradicionalnoga, zamornog i lajavog pričalice. On nas u ograničenom mikroprostoru stalno nečim intrigira i svemu daje autorski pečat između očekivanog i neočekivanog jezičnog i narativnog rješenja – između životnih pravila i govornog unikata. Dakle, autor ne predočava izlizanu površinu života. Primjerice, našoj Regiji on pripisuje nove sadržaje (rođen je u Brčkom, a živio je u Gunji), šturo, ali sveobuhvatno. Objekt je uvijek svjetovno sakraliziran, a on je višestruko prisutan i sve prožima te mijenja jezične i napokon pripovjedačke perspektive. Ipak, ne mijenja našu „eru“ u neku digitalnu premoć, već je prejudicira u osobne spoznaje već viđenoga. Mićanović izbjegava izravnu ekraničnost slike svijeta, a neće odlaziti ni u izrazito tekstualističke zbjegove. Naprosto ima vlastite ideje i kriterije o priči, a relaciju sadašnjost – vječnost on spaja u amalgam. Važno je istaknuti da izbjegava semantičku ispražnjenost – za njega je priča ipak ona ispričana priča.  

Kritika smatra da on njeguje iskustvo klasičnog modernizma, a Cvjetko Milanja prosuđuje, u tom smislu, da Mićanović ne dopušta isključivo epistemološki znakovni karakter, pa tako ni u svojoj poeziji, a važnija mu je osjetilna komponenta. Ukratko, zaključujemo, draža mu je praksa egzistencije ter je kao takav bio i ostao jedan od najistaknutijih protagonista kvorumaške generacije. On dobro zna da kratka priča mora biti neki iznimno ispričan događaj te stoga možemo govoriti čak i o nizu paralelnih priča u njega, to jest, kao priča o priči. Nadalje, autor voli progovoriti i o čudacima iz svoga zavičaja koji su mu zaokupili pažnju. Često su to čudesne scene koje režira život, a autor ih vidi pod povećalom. On je susretljiv pisac kojega prepoznajemo bez mutnih iluzija i s vrlo prisnim i prepoznatljivim paralelizmima i simetrijama.

Nije baš uobičajeno za prozaika da napiše rečenicu (stih): „Podne se premješta iz ulice u ulicu.“ Hoće se reći da iza svega stoji pjesnik koji ipak koristi sve elemente kratke priče. Mićanović zna beznačajni motiv u njegovu vidnom polju transcendirati (oživiti) i na taj način ovjekovječiti (priča Plaža u pupnatskoj luci i druge). On naprosto vidi ono što drugi ne vide, i što je važno, nikad neće dijagnosticirati stanje stvari (zbivanja), samo će vješto podizati zastor s neznatnih motiva, kao na pozornici, te se tad, logično, počinje nešto i događati. I kad se o nečemu nema što reći, Miroslav Mićanović uvijek nam nešto govori. Naprosto stvori dojmljivu priču.