Kulturkampf za rod

Prijepori i polemike između pobornikâ lijevo-liberalnog i konzervativnog svjetonazora oko toga je li u Istanbulskoj konvenciji prisutan pojam rod te ima li u njoj rodne ideologije, jasno pokazuju da jezik nije neutralan fenomen; vrlo je važna u tom diskursu semantika. Nije ni čudo da glavna teoretičarka rodne ideologije Judith Butler slijedi poststrukturalističku struju koja je – služeći se dekonstrukvističkim teorijama Jacquesa Derridaa, Michela Foucaulta i drugih – nastojala osloboditi jezik od značenja, formalnog ustroja i metafizičkog okvira. Jezik izražava suptilni pogled na svijet, određenu duhovnu dimenziju i zbog toga mentalne predodžbe (tzv. reprezentacije) ovise o lingvističkim kategorijama i strukturama. Jezik uvijek govori o načinu percepcije svijeta te izravno utječe na pamćenje. Krajnja pojmovna relativizacija i semantička pomutnja s obzirom na spol i rod proizlazi iz tog semantičkog klizanja dominantne političke korektnosti.

Ista ideologija političke korektnosti koja je početkom ­60-ih godina 20. stoljeća nastojala u ime egalitarizma, pozitivne diskriminacije i antirasizma pročistiti jezik od diskriminatorskih, uvredljivih i retrogradnih (rasnih, vjerskih) izraza u javnom prostoru, danas pod utjecajem teorije rodnosti i panseksualnosti nastoji dekonstruirati epistemologiju zapadnoeuropske heteroseksualne bračne institucije utemeljene na biološkoj podjeli na dva spola. Na mjesto te biološke zadanosti želi postaviti socijalni konstrukt kojemu je svojstven slobodan, difuzan i krajnje proizvoljan izbor roda.

Iako rodna ideologija službeno ne postoji, nego nekoliko pluridisciplinarnih rodnih studija, posrijedi je zapravo eminentno sociološko-kulturni fenomen, suptilni proces antropološke i kulturne dekonstrukcije. Spomenimo i to da se u Konvenciji pojam rod spominje 24 puta (s izvedenicama i dvostruko više). Kulturalizacija i autonomizacija izbora rodnosti dovodi do krajnjeg neutraliziranja ljudskog bića i mogućnosti proliferacije hibridnih brojnih „rodova“. Ideološke namjere Istanbulske konvencije razvidne su u Poglavlju III, čl. 13. i 14, gdje se od država potpisnica zahtijeva da integriraju pojam rod i sintagmu nestereotipna rodna uloga u redovne nastavne planove i programe, na svim razinama obrazovanja. Takvom banalizacijom pojma roda u javnom sektoru, u medijima, u javnom diskursu i unutar općeprihvaćenoga mainstream jezika omogućuje se njegova bezbolna primjena u sklopu javnih politika i općenito unutar kulture. S obzirom na to da ta teorija smatra kako je majčinska uloga žene socijalna konstrukcija suprotna jednakosti i emancipaciji, stereotipizirani obrazac koji treba dekonstruirati, proces rodne dekonstrukcije ponajprije se odnosi na buduće generacije i djecu. Na njih će se djelovati putem obrazovnog i odgojnog sustava, ali i promicanjem nove rodne političke korektnosti u medijima, zakonodavstvu, politikama. Riječ je o usponu novog lijevo-liberalnog Kulturkampfa i nove svjetske etike „slobodnog izbora“ koja nastoji zamijeniti tradicionalnu kršćansku (ali ne samo kršćansku) kulturnu etiku i antropologiju.

S druge strane, diskriminacije na temelju roda, „rodnog identiteta“ ili „seksualne orijentacije“, na što se Konvencija referira u Poglavlju I, čl. 4. st. 52. i 53, ne postoje unutar Ustava i pravnoga poretka Republike Hrvatske, pa su stoga mogu smatrati nezakonitima, uključujući dio teksta u Poglavlju I, čl. 4. st. 53: „Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno rečeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama ‘muško’ ili ‘žensko’.“  

Rodna ideologija sastavni je dio tog procesa društvenog rastakanja i inženjeringa koji nas putem kulturološkog relativizma, neoliberalnoga tržišnog kapitalizma, transhumanizma i manipulacije u ime poboljšanja ljudske vrste uvodi ne u zlatno doba idealnoga društva, nego, naprotiv, u atomizirano društvo lišeno prošlosti i budućnosti, društvo koje se neizbježno usmjerava prema jednoj vrsti „izlaska iz ljudske vrste“ ili, kako to naziva filozof Peter Sloterdijk, u „posthumanitet“.

Koncept gender mainstreaming uveden je na razini Ujedinjenih naroda 1995. na Četvrtoj svjetskoj konferenciji žena. Tom je prigodom definiran pojam gender (rod), koji je izrazito nadahnut i obilježen rodnim teorijama. Semantičkim izopačivanjem i inverzijom odnosa označitelja i označenog, isticanjem semiološke dimenzije bez postojeće semantike, banaliziran je pojam rod u javnom diskursu te je ustrojen novi referencijalni simbolički okvir i obrazac ponašanja. Ta definicija, očigledno nadahnuta militantnim vokabularom rodne ideologije, agresivno nastoji zamijeniti biološko-naturalistički pojam sex (spol) sociološko-kulturnim pojmom gender. Budući da je engleski glavni jezik međunarodnih foruma, to olakšava promicanje toga pseudoneutralnog pojma.

I na kraju treba reći da su države koje ratificiraju Konvenciju podložne monitoringu međunarodne skupine GREVIO, koja nadzire provedbu Konvencije na području državnih javnih politika poput školstva, medija i sl. – umjesto državne nadležnosti na tim područjima, što je suprotno ustavnom načelu suvereniteta. Ne bi pritom smjelo ostati nespomenuto da se pitanje ratificiranja i „paketnog usvajanja“ Istanbuske konvencije često prikazuje kao pitanje međunarodnog kredibiliteta i položaja RH – a to nije istina jer Konvenciju su ratificirale ukupno 24 države od ukupno 47 država članica Vijeća Europe ili 14 od ukupno 28 članica Europske Unije.