„Kontrarevolucija“ i Kosovo

U  proljeće 1991. Kosovo se na velika vrata, ili poput nekog osvetničkog bumeranga, vratilo u središte političkog života komunističke Jugoslavije. Svakako ne posebno neuobičajeno za prodemokratske pokrete u komunizmu, prosvjede su započeli studenti. Nakon što je policija prvi val, mahom potaknut katastrofalno lošim studentskim standardom, i opet tipično za komuniste suočene s kritikom, ugušila silom, uslijedio je novi, ali sada znatno masovniji. Ubrzo su prosvjednici počeli tražiti proglašenje Kosova republikom te humaniji tretman većinskih Albanaca u odnosu na manjinske Srbe. Odgovor režima bio je novi i daleko snažniji val represije: najprije je na Kosovu već u travnju 1981. proglašeno izvanredno stanje (de facto je uspostavljena vojno-policijska uprava nad pokrajinom), a potom su uslijedila uhićenja te ubojstva. Prema režimu „kontrarevolucija“, a prema prosvjednicima želja za slobodom, bilo je ono što se vratilo na Kosovo.

Na Kosovu je zbog prosvjeda Albanaca uvedeno u travnju 1981. izvanredno stanje

Prosvjedi na Kosovu, koji su trajali gotovo do raspada Jugoslavije, snažno su uzdrmali komunistički režim. Kosovo, ili preciznije, albansko pitanje u Jugoslaviji, udahnulo je život saveznim sigurnosnim strukturama i ponovno uspostavilo kakav-takav oblik koordinacije između već tada – po republičkim linijama podijeljenim – ograncima tajne političke policije. Sada dostupna dokumentacija hrvatskog ogranka Službe državne sigurnosti sadržava golem broj podataka o događajima na Kosovu, uglavnom Zagrebu proslijeđenih iz Beograda, ali i njihovim refleksijama u redovima brojne albanske zajednice u Hrvatskoj. I otprije pod sumnjom, nakon početka nemira na Kosovu Albanci u Hrvatskoj, tada zajednica koja je brojala više od 20.000 ljudi, postali su, pored „hrvatskih i srpskih nacionalista“ te „klerikalaca“, prva sigurnosna prijetnja za tajnu policiju. Jedan od prvih ozbiljnijih osvrta SDS-a o utjecaju događanja na Kosovu u redovima „pripadnika albanske nacionalnosti u SR Hrvatskoj“ nastao je u rujnu 1981. SDS se očito pribojavao da će nemiri potaknuti i Albance u Hrvatskoj „na nerede“, ali proljetni i ljetni mjeseci 1981. opovrgnuli su takve bojazni. „Kontrarevolucionarni događaji u SAP Kosovo od vremena početka njihovog javnog manifestiranja u vidu demonstracija i nereda (…) nisu za sada imali bitnih implikacija na stanje sigurnosti u SR Hrvatskoj“, zaključeno je. Ali kako je SDS u svemu vidio moguću prijetnju, što nije bilo ništa drugo doli još jedna manifestacija komunističke opsesije „unutarnjim neprijateljem“, tako je svejedno – i prije izbijanja prosvjeda – pojačao mjere „nad već eksponiranim albanskim nacionalistima“. Nimalo neočekivano, otkriven je znatan stupanj simpatiziranja i solidariziranja s prosvjednicima. „Kod više njih [Albanaca] je zapaženo“, navodi se dalje, „intenzivno kontaktiranje, uglavnom putem telefona, sa rodbinom i prijateljima na Kosovu preko kojih su nastojali doći do saznanja o svim detaljima vezanim za demonstracije i nerede, što je istovremeno bio i izvor različitih glasina koje su se ovim putem širile. Zabilježene su pojave pozivanja pojedinih građana albanske nacionalnosti da dođu na Kosovo, što su neki prihvaćali, a u nekoliko slučajeva zbog odlaska na Kosovo i napuštali radna mjesta.“ U 33 mjesta osvanule su i parole „s pozicija albanskog nacionalizma“, i to: „Živio Enver Hodža“, „Živjela Albanija“ i „PUNK – Pomozite ustanak naroda Kosova“.  

Građani pod nadzorom

Ipak, već i navedeno bilo je dovoljno za jačanje policijske i pravosudne represije nad Albancima Hrvatske: u razdoblju od travnja do rujna 1981. istupi 52 Albanca „sa pozicija albanskog nacionalizma“ završili su s prekršajnim, a pet s kaznenim prijavama. Putem mjera prisluškivanja i praćenja SDS je doznao da brojni hrvatski nacionalisti izražavaju „simpatije“ te podržavaju zahtjeve „demonstranata na Kosovu nadajući se da će se slični nemiri proširiti na Hrvatsku i ostale republike“. S druge strane, srpski nacionalisti iz Hrvatske u svemu su prepoznali još jedan dokaz u prilog već postojećem stavu o „ugroženosti Srbije i srpskog življa“.  

Ključno je uočiti da je od proljeća 1981. SDS počeo Albance u Hrvatskoj držati etabliranim unutarnjim neprijateljem poretka. Na temelju te procjene nad njima je pojačan nadzor tako da gradivo SDS-a u Hrvatskom državnom arhivu u doslovnom smislu obiluje izvještajima suradnika tajne policije te praćenim telefonskim i drugim kontaktima brojnih Albanaca. Posebna, pak, i gotovo u potpunosti neispričana priča jest ona o stalnom nadzoru i represiji nad albanskim ročnicima na službi te običnim građanima u nekoj vezi s brojnim garnizonima i drugim jedinicama JNA. U najkraćim crtama moglo bi se zaključiti da za SDS i obavještajne organe JNA nije bilo većega neprijatelja od Albanaca. U skladu s navedenim onda je i nadzor nad njima bio stalan, a svaki njihov komentar bio je redovito karakteriziran kao istup „s pozicija albanskog nacionalizma i separatizma“. Primjerice, obavještajna služba garnizona JNA u Vinkovcima proslijedila je početkom 1989. SDS-u iscrpan izvještaj o, kako je navedeno, „ispoljavanju neprijateljske delatnosti i separatizma među civilima albanske narodnosti u Vinkovcima i na širem području Slavonije“. U njemu je, pak, ključnu ulogu zauzeo Mehmet Ziberi, ugostitelj (tj. „vlasnik ćevabdžinice“) iz Vinkovaca, kod koga su često navraćali vojnici, ali i pokoji doušnik. Prema navodima iz tog izvještaja, Ziberi je stalno bio zabrinut „za sudbinu albanskog naroda nakon održavanja brojnih mitinga u SR Srbiji“ (misli se na mitinge svesrpskog nacionalističkog pokreta iza kojih je stajao Milošević). Tamošnjim sunarodnjaku, zaposlenom u njegovoj radnji, govorio je: „(…) gledaš li ti ove mitinge kako viču protiv nas i da li vidiš šta nam rade. Cilj Srba je da skinu albansko rukovodstvo [na Kosovu], Azema Vllasija i druge albanske rukovodioce. Zar ne vidiš da Slobodan Milošević i svoj narod šalje u propast? Nateraće nas Albance da se dignemo na ustanak. Varaju se Srbi ako misle da smo sami, umešaće se i Albanija u našu odbranu. Biće krvi do kolena. Kosovo nećemo tako lako dati. Mi smo svi spremni da odmah ginemo, jer smo svesni što bi živeli kao psi, ukoliko bi Srbi ostvarili svoje namjere…“. Ziberijeva supruga, kao i ona njegova brata Naima, nalazila se na Kosovu, tako da su ih često posjećivali, pa stoga i bili dobro informirani o stvarnom stanju na Kosovu. Prema dojmu koji je po povratku s jednog od posjeta iznio Naim, a prijavio anonimni doušnik SDS-a, ugroženost Albanaca na Kosovu je, „provođenjem srpske politike preko Slobodana Miloševića, dostiglo nepodnošljive razmere“ te nije preostalo drugo „već da se organizovano i zajednički digne na ustanak i borbu za svoju slobodu“. Njihov, pak, sunarodnjak, diplomirani inženjer Dževad Šitra, stalno zaposlen u Zagrebu, bio je sve do proljeća 1990. pod nadzorom jer je u proljeće 1981. izjavio „da Kosovo ne želi biti kolonija Srbije kao Vojvodina“.

Albanski politički zatvorenici

Sada dostupna dokumentacija SDS-a pruža izvrstan uvid u brojnu skupinu političkih zatvorenika Albanaca koji su zatvorske kazne služili u nekom od zatvora komunističke Hrvatske, poput Kazneno-popravnog doma Lepoglava ili Kazneno-popravnog doma Stara Gradiška. U mnogočemu položaj im je bio jednak kao i hrvatskih političkih zatvorenika: smještaj u prostorijama zajedno s običnim kriminalcima, što se može ocijeniti kao dodatan oblik poniženja, sukobljavanja s upravama zatvora, nezadovoljstvo prehrambenim i sanitarnim uvjetima, izloženost doušnicima zatvorske uprave i SDS-a te temeljni osjećaj da su nezasluženo kažnjeni. Ali postojale su i razlike: od ostalih ih je izdvajala teško premostiva jezična barijera (pa su povjerljive razgovore vodili na albanskom jeziku, što je i doušnike i stražare činilo praktički nemoćnima), daleko rašireniji rodbinski kontakti (pa su im posjeti, a time i dodiri s vanjskim svijetom, bili brojniji) te uvjerenje da ih zatvorski stražari (mahom Srbi) posebno preziru. Uglavnom se radilo o ljudima osuđenim zbog sudjelovanja u demonstracijama na Kosovu. Svaku dobru vijest s Kosova – a za njih radilo se o nekoj od novih demonstracija neposluha Beogradu – primali su s velikim zadovoljstvom. SDS i zatvorska uprava u njihove su redove ponekad uspijevali ubaciti pokojeg doušnika. Sredinom 1980-ih o stanju u KPD Stara Gradiška najviše informacija SDS je dobivao od suradnika zavedena kao „Kanal“. Primjerice, početkom srpnja 1985. suradnik „Kanal“, i sam osuđen zbog čina političkog delikta te otpremljen u zatvor, te stoga osoba koja je često kontaktirala s drugim političkim zatvorenicima, posebno u vrijeme poslijepodnevnih šetnji te ostalo slobodno vrijeme, izvijestio je o činu albanskoga političkog zatvorenika, stanovitog Ilmija. Naime, nakon poništene nogometne utakmice između Iskre i Prištine Ilmi se „razbjesnio“, držeći da se radi o još jednom činu ponižavanja Albanaca u Jugoslaviji. „Ako mi [Priština] ispadnemo iz I lige“, izjavio je, „onda ćemo minirati sve stadione u Beogradu.“

Premda oštra u izričaju, navedena opaska ilustrativno svjedoči o postojanosti vjere albanskih političkih zatvorenika u opravdanost njihova cilja. Nitko, pak, navedeno nije bolje utjelovljivao od najpoznatijega političkog zatvorenika Albanca cjelokupne komunističke Jugoslavije, Adema Demaçija. On je 1964. osuđen zbog vođenja „ilegalne iredentističke organizacije Revolucionarni pokret za oslobođenje Kosova“ i, nakon boravka u srbijanskim zatvorima, premješten je u KPD Stara Gradiška. Demaçi je utjelovljivao protuslovlja u kojima su se našli Albanci. S jedne strane, nedvojbeno je bio albanski patriot/nacionalist, koji je priželjkivao slobodu za Albance. Ne nužno u okviru Jugoslavije. Prema doušničkom izvještaju s početka veljače 1982. Demaçi je pred Đurom Pericom izjavio: „Svatko se vara tko misli da je na Kosovu sada dobro, jer nema demonstracija. Ovo stanje je najopasnije. Studenti su uostalom to i nagovijestili. Neće stati dok se ne ostvare naši iskonski ciljevi, zajedništvo sa Albanijom. Mi nismo Hrvati. Oni su počeli i stali. Toga nema kod Albanaca, mi znamo što želimo.“ Bez ikakve sumnje Demaçi je težio „velikoalbanskom rješenju“, tj. pripojenju Kosova i drugih područja Jugoslavije nastanjenim Albancima Albaniji. Točno godinu poslije, u veljači 1983, izjavio je: „Velike sile su dale Kosovo i ostale dijelove Srbije, Makedonije i Crne Gore Jugoslaviji, ali je došlo vrijeme da se oslobodimo i ujedinimo, i to svi Albanci u Veliku Albaniju – sada ili nikada.“ Ali albanska država o kojoj je govorio Demaçi bila bi staljinistička, poput aktualne Albanije kojom je tada upravljao Enver Hodža. Demaçi, „po svom opredjeljenju komunista, ali i zaneseni albanski nacionalista“, opsjednut je „idejom da je model društveno-političkog i ekonomskog uređenja Albanije rješenje za probleme sa kojima se suočava čovječanstvo.“  

On je, prema dojmu hrvatskih političkih zatvorenika s kojima se često družio, doista bio fasciniran Hodžinom Albanijom i pred suradnikom SDS-a kodnog imena „Učo“ naveo je da je ona „najnaprednija zemlja na svijetu. On ističe da Albanija nema dugova, da je kod njih besplatan prijevoz autobusima i željeznicom, da se ne plaća stanarina, struja i voda, besplatno zdravstveno osiguranje. Sada, kada je nakon dugo vremena potpuno prevladala Lenjinova marksistička ideja, Albanija se počinje okretati prema svijetu – narod „puštaju“ da svaki dan gleda talijanski TV-dnevnik. To što su zatvorene sve džamije i crkve, da se za krvnu osvetu ističe smrtna kazna, može se samo pozdraviti.“ Hrvatskim političkim zatvorenicima nije odgovarala Demaçijeva opsjednutost Hodžinom diktaturom, ali svejedno su bili impresionirani njegovom odlučnošću u borbi za ujedinjenje svih Albanaca.