K’o prstom u pekmez

Da, tako se kaže kad želiš nešto, a postižeš baš suprotno. Upravo to mi se nedavno umalo i dogodilo. Dok je zemlja još bila zametena snijegom, pa okovana ledom, muž i ja nastojali smo se (i bez upozorenja TV-osoba da je po takvu nevremenu opasno izlaziti) što više držati kuće ili uopće ne izlaziti. Jednoga dana oko podneva, kad je hladnoća malo popustila, muž mi je rekao neka sastavim popis stvari koje će kupiti u najbližem dućanu. Na popisu je bilo i nešto slatko (pekmez od šljiva), da za doručak ne jedemo samo slano. Muž došao, a ja kao prava baba odmah vidim da je zaboravio mlijeko, premda je bilo na popisu. Još kad sam ugledala staklenku s natpisom džem od šljiva, nisam mogla pregristi jezik: „A da ti nisam napisala pekmez …“  Zaključila sam da moram uzeti stvar u svoje ruke, pa pođoh i ja put istoga dućana. Najprije po zaboravljeno mlijeko, no još više po neki pekmez umjesto džema. Susretljiv poslovođa skidao mi je staklenke s visoke police, a ja sam mu govorila: „Ne džem! Pekmez!“ Spustio se s ljestava i održao mi kratko predavanje: više nema pekmeza kakav smo poznavali jer je od 1. srpnja 2013. na snazi Pravilnik o voćnim džemovima, želeima, marmeladama, pekmezu te zaslađenom kesten-pireu, usklađen s europskom direktivom. Tako smo uz džem (engl. jam) dobili i ekstra džem, uz žele i ekstra žele itd. Zapravo ovakva nomenklatura više zbunjuje nego što objašnjava, no mene je više kosnuo podatak da će pekmez nepovratno nestati s polica naših prodavaonica.   

Tako sam i ja došla kući s džemom od miješanoga voća, s istim bastardom između džema i pekmeza kakav je donio i moj muž. Oba su mi se učinila nekako parfimirana, nimalo nalik na  poznate pekmeze od šljiva ili marmelade od miješanoga voća, no ni na dosadašnje džemove. Naravno da sam i jednim i drugim proizvodom bila razočarana, donekle i prevarena. Dosad sam vrlo dobro znala (i pod jezikom) što je džem, a što  pekmez. Bake su spremale zimnicu, u kojoj je neizostavan bio pekmez od šljiva (muž nikad ne propusti reći da su ga u njihovoj kući zvali šljivoš). Omama ga je upekla tako čvrsto da je u njemu mogla stajati žlica, a bio je crn kao ugljen, pa smo ga zvali cigo (znam da moje tekstove saborski zastupnici ne čitaju, pa tako ni predstavnik Roma neće od cige pasti u nesvijest). U špajzi pod drvenim stubištem, meni tako dragu utočištu, stajao je u zemljanim ćupovima. Ondje sam se često znala naći s prstima u pekmezu. Znam, nije bilo higijenski, no nitko od toga (a ni od koječega drugog) nije obolio. U džem, kao u žitku masu, sigurno ne bih gurala prste, kao ni u med.  

Sjećam se i kupovnih pekmeza. Upravo je onaj Podravkin, da podsjeća na tradiciju, imao na zatvaraču i krpicu s uzorkom kuhinjskoga stolnjaka, a i okusom je podsjećao na domaći. Nezaboravne su mi bile i limene kantice s miješanom marmeladom, kakvu smo dobivali u školi za mliječni obrok i u ljetnim dječjim kolonijama (u kojima sam provela šest nezaboravnih godina). Zbog njega  bih se i sama gurnula da idem po marendu za cijelu četu, samo da mi se za prste prilijepi još koji komad namazana kruha kao repete.  

Nekoć se u domaćinskim školama učilo kako se radi pekmez (kuhana voćna kaša od oguljenoga ili neoguljenoga voća s malo i nimalo šećera ili meda), kako marmelada (voćna kaša sirova ili kuhana, pasirana, uz dodatak 50 dag do 1 kg šećera na kilogram voća), a kako džem (oguljeno ili neoguljeno voće + 50 dag šećera ili 75 dag meda na kilogram voća; radio se samo od jedne vrste voća, dijelovi su se u toj smjesi morali vidjeti). Danas nam žele prodati rog za svijeću da je marmelada (portugalska riječ) značila samo pekmez od dunja, drugi put da se radi samo od agruma (tko bi nam ih tolike dao?), dok npr. šipak ili marelice nitko i ne spominje, a sve smo takve i pekmeze i marmelade nekoć imali. Kad pogledamo u rječnike, nerijetko se svaki od ovih izraza tumači drugim dvama (pekmez = marmelada, džem, slatko od voća).  

Pekmez (tur. pekmez od perz. begmāz) bio je isprva židak i značio je ukuhani sok od jabuka, krušaka, šljiva ili kojega voća. Zato se i reklo: „jajušu skuhati i pekmezom zaliti“. No pekmez može biti i osjetljivo, plačljivo, cmizdravo dijete, a u odrasloj dobi slabić, mlakonja. Čovjek se može pek­meziti, zanovijetati, prigovarati, brundati, čangrizati, jediti, sekirati, gnjaviti; maziti se, tepati, tetošiti, ugađati, milovati, pa se onda i sasvim raspekmeziti, raznježiti se, postajati izrazito osjećajan, neotporan, dok ne postane pekmezast, plačljiv, razmažen, preosjetljiv. Nažalost, ovako raskošnim fondom riječi hrvatski izvorni govornici često više ne vladaju.    

S nestankom pekmeza iz naših kuhinja pomislih kako odoše unepovrat i pekmez­tačkrle, koje u Slavoniji zovu i pekmeztaške ili samo taške, jastučići od tijesta punjeni pekmezom (nikakvim džemom) od šljiva, kojih više nema ni u rječnicima stranih riječi, i pekmeznjača ili pekmezara, kolač s pekmezom.  

Srećom, pekmez nije nestao, pa tako ni ta slatka jela. A ni ja nisam ispala kao najgora naivka. Naime, kad me poslovođa iz našega dućana već gotovo bio uvjerio da je pekmezu odzvonilo (i tako nam spretno prodao dvije staklenke onoga što je već dugo imao u dućanu), u jednoj većoj trgovini ugledala sam na polici baš pekmez od šljiva i toliko se zadivila što ga vidim da ga, začudo, nisam odmah i kupila. Tek sam rekla mužu: pekmez ipak postoji.  Svojega sam propusta bila svjesna čim sam došla kući i zarekla se kako ću sutra ujutro smjesta po pekmez. No kad je trebalo izaći iz kuće, polet mi je splasnuo, ali moj dragi muž, shvativši kako postajem sve blentavija, samo me pitao gdje stoji taj pekmez i otišao po njega. A onda ga je za svoj dućan naručio i naš lukavi poslovođa.